Vareš, 08. 11. 2013. godine
Dame i gospodo, poštovani sugrađani, dobar dan i lijep pozdrav!
Punih 20 godina, dakle, svake godine od 1993. pa do danas, po pravilu u drugoj polovini oktobra i prvoj polovini novembra u Varešu nekako porastu tenzije; političke, nacionalne, nacionalističke, ratničke, patriotske, pobjedničke, gubitničke, uplakane, raspjevane, senzibilne, neostvarene ljubavne čežnje, osjećaji krivice zašto nije rečeno što je trebalo da se kaže, odnosno zašto je prešućeno ono što je trebalo biti rečeno.
Posebno dođe do izražaja osjećaj unutarnjeg gubitka, neizrecivog bola i individualne krivnje kod svake majke i oca zbog gubitka sebe i dijela sebe, zbog gubitka čeda, stvorenja Božijeg.
Zločinački grijeh počinjen nad građanima Vareša prije 20 godina je veliki i ne može se nikako i nikada uporediti sa osjećajem uspravnosti i zadovoljstva koje se postiže sa iskazom da, jesmo stradali i jesmo doživjeli pogrom kosmičkih razmjera, ali život ide dalje i ne smijemo sebi dozvoliti luksuz da trčimo za životom. Moramo živjeti život zbog budućnosti, a ne zbog prošlosti. Naprosto, postoji aksiom koji kaže, da svako onaj ko previše gleda u prošlost, okreće leđa budućnosti. Zato se moramo uspraviti i moramo jasno kazati da smo u povijesnom smislu stvoreni Božijom voljom od jednog čovjeka i jedne žene i da smo odlučni hrabro i beskompromisno krenuti u izazove budućnosti.
Imajući u vidu činjenicu da pravica i pravo izviru iz etike, da etika izvire iz morala, da moral izvire iz slobode, a da je sloboda unutarnji osjećaj kojim se jasno pokazuje i dokazuje da je direktna i ničim ograničena sloboda najbolji dokaz da ne postoji posrednik između Boga i čovjeka, tražimo nove osjećaje za nesmetano bitisanje u ovoj tužnoj svakodnevnici.
Tražimo i nađimo osjećaj želje za životom bez stigme i okova. Osjećaj punine, jakosti i veličine. Tako to rade veliki. Ne i nikako brojni i brojniji, nego baš veliki. Najbolji primjer za to jeste, nakon stoljeća rata, uspostavljen mir između Njemačke i Francuske.
Poštovani sugrađani, ovih dana je tačno 20 godina od kada se u ovom mirnom mjestu desio jedan od najsvirepijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu 4. aprila 1992. do 15. novembra 1995. godine.
Taj zločin su počinili neljudi, da budem precizan, taj zločin su počinile najgore zvijeri u ljudskom obliku. Ti neljudi, te spodobe i zvijeri u ljudskom obliku nemaju ni vjeru ni naciju i oni nisu ni moji, ni Vaši, ni Njihovi. Oni su naprosto – zločinci!
Sa ovoga časnog mjesta molim Boga da porodicama stradalih dâ snage i strpljenja kako bi umom i razumom uputili molbu Svevišnjem da njihovi stradali nađu rajski smiraj i nagradu kod Stvoritelja svjetova.
Nas žive, posebno nas koji smo prisutni danas na ovoj pretužnoj komemoraciji, pozivam da uputimo zamolbu Sveopćem Dobročinitelju da nam otvori oči kako bismo mogli razlikovati dobro od zla i ljude od neljudi, kako se više nikada i nigdje ne bi desila društvena kataklizma zvana Vareš, od danas pa do Sudnjeg dana.
Dame i gospodo, iako današnji dan nije dan za teške, a posebno ne za političke govore, osjećam za potrebno da se kratko osvrnem na nekoliko povijesnih i sadašnjih činjenica, s ciljem da zajednički dođemo do zadataka za buduće aktivnosti i djelovanje.
I odmah da napomenem, zbog korektnosti i zbog ličnog osjećaja odgovornosti, u mom današnjem obraćanju su dijelovi govora sa komemorativnog skupa u Stupnom Dolu.
Ja sam duboko svjestan da sa ovim svojim istupom, u političkom smislu, puno rizikujem i to me ne brine. Radim to kao slobodan čovjek, jer se sloboda ne kupuje i ne ograničava. Sloboda se rođenjem od Boga dobija i živeći život neprestano osvaja.
Vinston Čerčil, čuveni britanski političar, državnik, pisac i borbeni imperijalista, 1945. godine je rekao da je najveći problem kako kazniti zločin bez imena koji se kao posljedica fašizma desio u Drugom svjetskom ratu.
Glavni tužitelj u Nirnberškom procesu, američki sudija Džonston, kazao je da je osnovni problem zbog čega se fašistički zločinci iz Drugog svjetskog rata ne mogu adekvatno kazniti jeste nepostojanje međunarodne pravne norme koja bi sankcionisala zločine.
Konvencija o kažnjavanju i sprječavanju genocida iz 1948. godine je jasno i precizno utvrdila definiciju genocida po odredbama međunarodnog krivičnog prava i po tom osnovu je utvrdila i kaznene mjere za počinioce tih i takvih zlodjela.
Kasniji razvoj međunarodnog javnog, međunarodnog humanitarnog i međunarodnog krivičnog prava je samo bliže i preciznije utvrdio sve vrste pravnih normi i sve oblike kaznenih mjera kojima se sprječava i kažnjava svaki oblik ratnog zločina.
Ono što je od 1948. godine do današnjeg dana postalo zbunjujuće, pa čak i beznadežno frustrirajuće, jeste nepobitna činjenica da svijet i civilizacija nikada nije bio na većem stepenu tehničko-tehnološkog razvoja i napretka, s jedne strane, a da zločini i zločinci nikada nisu bili svirepiji i beskrupulozniji, s druge strane.
Najbolji primjer takve okrutnosti i svireposti jesu upravo dešavanja na prostoru općine Vareš u drugoj polovini oktobra i prvoj polovini novembra 1993. godine.
Da se nikada, nigdje i nikome ni u Svijetu, ni u Bosni, a posebno ne u Varešu, nebi desilo to što se nama desilo, ja ću biti slobodan, ovdje i sada, ponuditi vam lične – osobne odgovore na punih dvadeset godina i izgovorena i neizgovorena pitanja koja, po meni, posebice opterećuju građane hrvatske nacionalnosti općine Vareš.
Činim to osobno kao Avdija Kovačević, bosanac i Bošnjak, čiju duhovnost određuje Islam, koji govori maternjim bosanskim jezikom. Mogu to reći i na hrvatskom i srpskom jeziku jer ih smatram svojim i držim da odlično poznajem i razumijem povijest, istoriju i historiju i nemam zbog toga kompleks niže vrijednosti. Naprotiv, smatram to bogatstvom.
Važno je da znate da to činim i kao pojedinac iz bošnjačkog kulturno-povijesnog kruga koji je u ratu od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini najviše stradao i pretrpio najveću žrtvu, samo zato što su se u datom trenutku, po planerima rata i svjetskim gospodarima života i smrti, našli tu gdje jesu. Našli su se kao povijesna konstrukcijska greška u Bosni i Hercegovini.
I, konačno, hoću da znate da je moja životna filozofija omeđena slijedećim ivicama:
1. Da čuvam i sačuvam sebe od sebe
2. Da čuvam i sačuvam druge od sebe
3. Da čuvam i sačuvam sebe od drugih i
4. Da moja ljudska i civilizacijska prava počinju tek onda i tek tamo kada vi kažete da su u potpunosti obezbijeđena, zadovoljena i zaštićena vaša prava i temeljne slobode.
Na pitanje da li se na teritoriju općine Vareš koncem 1993. godine desio zločin nad hrvatskim narodom Vareša, odgovorno, suhoparno pravnički odgovaram da jeste.
Počinjen je zločin!
Na moguća pitanja, može li se pravno kvalificirati taj zločin, također odgovaram da može i da u tome kvalifikovanom ili produženom krivičnom djelu ima elemenata društvene kataklizme hrvatskog naroda, pogrona hrvatskog naroda, etničkog čišćenja hrvatskog naroda i ratnog zločina protiv civilnog hrvatskog stanovništva općine Vareš.
Danas u svijetu postoje dvije grupe pravnih učenjaka i eksperata koji kažu da postoje dvije pravne Istine i to Istina kao opće prihvaćeno mišljenje i Istina iz sudskog spisa.
Priznajem da sa skromnim pravničkim znanjem pripadam ovoj drugoj grupi ljudi i da je po meni Istina ono što je zapisano, a ne ono što je kazano. Istina je pravomoćna sudska presuda.
Ako me pitate gdje sam našao utemeljenje za ovakav stav odgovoriću Vam.
U Drugom svjetskom ratu je učinjen najveći zločin prema Jevrejima koji se po današnjim odredbama međunarodnog krivičnog prava može kvalifikovati kao najokrutniji zločin genocida, koji, nažalost, nije dokazan jer nije postojala utabana staza. Nije postojao pravni put i pravna norma koja bi kaznila taj zločin svih zločina.
Stoga, da ne bi i ovo što se dešavalo građanima Vareša koncem 1993. godine ostao zločin bez imena, bit ću slobodan da sa ovoga tužnog i dostojanstvenog skupa uputim nekoliko poruka našoj užoj i široj javnosti.
1. Mi smo pozvani i obavezni da institucionalno istražujemo, prikupljamo dokaze i institucionalno kaznimo sve zločine u Varešu bez obzira ko ih je i u ime koga počinio. Pri tome trebamo znati da su svi zločini individualni i da imaju ime i prezime. Ne smijemo upadati u zamku kolektivne odgovornosti jer se tada ne zadovoljava Pravda već uništava Istina.
2. Međunarodno pravo, pravna nauka i pravna praksa su davno konstatirali da nije Istina ono što je kazano, nego je Istina ono što je zapisano. Istina je ono što je nepobitno utvrđeno u sudskom spisu. Ponavljam, Istina je pravomoćna sudska presuda jer je tom i takvom Istinom zadovoljena Pravda, a to je da je utvrđen i kažnjen počinilac zločina.
3. Dakle, mi smo pozvani da dalje, na osnovu svih domaćih i međunarodnih pravnih normi koje sprječavaju i kašnjavaju ratne zločine, instucionalno zahtijevamo i tražimo rješavanje svih neriješenih pitanja vezanih za taj period.
Sa ovoga časnog mjesta lično se obavezujem da ću biti u timu sa političkim predstavnicima hrvatskog naroda općine Vareš koji će raditi na rješavanju ovog pitanja svih pitanja kako bi se utvrdila Istina i zadovoljila Pravda.
4. Na kraju, želim poslati jednu političku poruku koja je naizgled lahka, ali je u svojoj suštini izuzetno teška i zahtjevna, posebno na javnoj političkoj ravni. Naime, stoljećima na prostoru općine Vareš, Srbi, Bošnjaci i Hrvati žive jedni pored drugih u miru i toleranciji, žive u jedinstvu različitosti koja je u svakom pogledu prednost, a ne nikada i nikako hendikep i građanska podređenost. Taj odnos je na trenutak bio na silu zaustavljen 23. 10. 1993. godine i vrlo brzo nakon toga je, zašto to ne kazati, uz veliki napor uspostavljen i svakim danom se, na moje veliko zadovoljstvo, sve više i više unaprjeđuje i ima obećavajuću uzlaznu putanju.
Vama, koji ste izgubili svoje najmilije, želim jasno kazati da osuđujem svako zlodjelo i nečasnu radnju koju je bilo koji Bošnjak učinio prema nekom građaninu Vareša u ime bošnjačkog naroda. Dok sam živ borit ću se da se ti i takvi ljudi iz reda moga bošnjačkog naroda pronađu, ukoliko ih ima, i da se najoštrije sankcionišu. Radit ću to bez ikakve dileme i predrasude. Pozivam vas da i vi učinite isto, jer zajednički možemo uraditi puno više. Uradimo to zbog svih žrtava kako bi njihove duše konačno našle zasluženi smiraj na puno boljem Svijetu.
Svjestan sam da je to izuzetno teško, ali ne smijemo zaboraviti da tražiti ono što je istinito, ne znači tražiti ono što je poželjno, jer protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek – treba se s njima pomiriti. Od kada postoji civilizacija u ukupnosti društvenih odnosa traži se odgovor na metafizičko pitanje šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?
Razvojem civilizacije i ukupnih društvenih odnosa došlo se do saznanja da biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti, jer bolje je patiti zbog istine, nego biti nagrađen za laž.
Civilizacija postoji blizu 4000 godina, a nešto više od 260 godina bilo je mira. Mnoge vojskovođe i državnici često su puta govorili da više vole neprijatelja koji im u oči govori istinu, nego prijatelja koji im laže. Povijesna je činjenica da tamo gdje prestaje mir i logika, počinje rat i laž i u takvom ambijentu dok istina stane na noge, laž već obleti pola svijeta. Konstatacija da kada bukne rat, prva “pogine” istina, a mi ostajemo zapanjeni kad pomislimo kako je mala korist od istine na ovom svijetu, najbolje će biti objašnjena Galilejevim strahom koji kaže: “Kad bih ja imao sve istine u svojoj ruci oklijevao bih da ih pokažem ljudima, jer istina donosi nesreću”.
Sokrat je kazao da se nepošteni ljudi boje Zakona, a pošteni se boje svoje savjesti. Ljudi koji su u osnovi pošteni više vole reći istinu i često se razljute ako nemaju druge mogućnosti nego lagati. Upravo je suprotno kod onih koji u osnovi nisu pošteni.
Filozofi su skloni kazati da je najveći prijatelj istine vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost, naprosto zato što istina ima najviše izgleda da bude negdje gdje se naša mašta i tuđa realnost ukrštaju. Govorenje istine u prijašnjim i sadašnjim filozofskim raspravama često je najveća pustolovina, zato što se istine pretvore u dogme tada kad o njima raspravljamo. U filozofskom shvaćanju u kome su iznad prirodnog i univerzalnog prava jedino muzika, religija (vjera) i filozofija, istina je često puta nepostojanija od zablude i nije bilo rijetkost čuti filozofa koji kaže: “Možete spriječiti da se čuju moje riječi, ali ne možete spriječiti da se čuje istina”.
Većina mislećih ljudi, sljedbenika i promicatelja prirodnog prava, zatim učenjaka monoteističkih religija, živjeli su i umirali sa ubjeđenjem da “Istina dolazi od Jednog Jedinog Gospodara našeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko neće – neka ne vjeruje”!
Na kraju, čvrsto vjerujući da ćemo od danas zajednički početi institucionalno tražiti pravdu za sve žrtve općine Vareš, bojeći se pri tome samo svoje savjesti i držeći se isključivo odredbi Zakona, još jednom vas pozivam da kada se završi postupak, na način kako je to utvrdio i ozakonio zakonodavac, ma kakva i za koga bila, Istina je utvrđena. Bila bolna, bila teška, bila za nekog od učesnika nepravedna i nepravična ili bila skupa, ona je dokazana.
A Istina će biti samo ono što je u spisu, Istina će, dakle, biti res judikata – presuđena stvar.
Molim vas u ime Boga da zajedno dođemo do te Istine!
Dame i gospodo, hvala vam na pažnji i neka vas Bog čuva.
AVDIJA KOVAČEVIĆ
poskok.info