Published On: Sat, Jul 21st, 2012

Daleko od Angeline

Bio sam nedavno, u subotu, dalje od Mostara. U Sarajevu. Išao završiti neke poslove, na jedan sastanak, vidjeti nekoliko prijatelja. Ispričao sam se s Ismarom Mujezinovićem, nisam odavno. I s Goranom Samardžićem, nisam ni to odavno. S Mujezinovićem o pisanju i ostavštini njegova oca, s Goranom o pivu.

 

_________piše: Veselin Gatalo  l pogled.ba

 

Otišao vidjeti Almira Zalihića, izlagao i on na sajmu knjiga, na otvorenom, onom u Ferhadiji. Ponio za njega sanduk knjiga za sajam u Mostaru, isto otvoreni, onaj u Starom gradu. I s njim stigao posjesti. Fin čovjek, pravi Hercegovac, kaže što misli pa što god da bude. Knjige su bile jeftinije nego u trgovinama. Pričam vam o nebitnim stvarima koje su meni bitne. Hercegovačka mana, ne mogu si pomoći. Sarajevo već viđeno, samo očišćeno, za Sarajevo Film Festival. Očišćeno od smeća, etnički i ideološki je očišćeno u ratu i neposredno nakon njega. Ipak, volim otići tamo. Čisto da osjetim to što nije Hercegovina, pa da se zatvorim u kola i odem u tu Hercegovinu. Lijepo bi bilo da cijeli put do Bosne ide kroz Hercegovinu, ali ne može se ići na svoju stranu a stići na tuđu. A i, ruku na srce, drag mi je taj svijet bosanski, draži od Bosne. Drago mi je, ipak, što Hercegovina graniči s Bosnom, drago bi mi bilo i da je granica malo čvršća, barem poput onih granica s Crnom Gorom ili s Hrvatskom. Pa da čovjek ne misli da je zimi granica Hercegovine negdje poslije Jablanice, a ljeti ponad Konjica. Volim kad su stvari jasne.

Hercegovački prijek u riječi i izravan u pisanju, sklon sam navici da sudim. Imam ja još puno loših osobina, ali to mi je jedna od najgorih. Znam da nije ta Bosna sama kriva za svoje samoizoliranje i samozavaravanje. Suviše dugo joj je svijet udjeljivao filmske nagrade, zapošljavao mlade ljude u nevladinim organizacijama u nadi da će oni postati nove vođe. Samo su ih naviknuli na skupu odjeću, lagodan život, pametovanja, skupa pića i moderna vozila. Tvrtke poput OMV-a, stranih lihvarskih banaka, razni „proeuropski“ državni službenici kojima je OHR dao izvanzakonske moći i ovlasti te pohlepni i pragmatični visoki predstavnici, kao i inozemni suci kojima su sudovi postali instrument političke ucjene, učinili su korupciju sastavnim dijelom bosanske svakodnevice. Nade u izdašne ratne odštete i laži o ratu, samo su pogoršale stvar. Rezultat je strašan. Nastala je zemlja zasnovana na lažima, ucjenama, podjelama, s tri različita školska sustava i tri potpuno oprečne javnosti, shizofrena do te mjere da čovjek mora pročitati na desetke raznih novina i po cijeli dan gledati desetak lokalnih televizijskih programa da bi sebi stvorio bilo kakvu sliku stvarnog stanja u zemlji koja se na mapama još uvijek naziva Bosnom i Hercegovinom.

Te večeri je na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, onog koji se pomjera kad „padne“ u mjesec ramazan, imao biti Jeremy Irons, oskarovac. I pričati, vjerojatno i ne imajući pojma gdje je, o ekologiji. A ja sam, u danu prije finalne noći crvenog tepiha, hodao zelenim nogostupima. Napravio sam krug, pješice, od knjižare Buybook, obalom Kulina bana, preko Baščaršije pa sve do Vječne vatre. Uvidio sam izvjesnu sličnost tog Sarajeva i mog Mostara. I Sarajevo ima svoju „Blejićevu“ ulicu, poput one koju mi imamo uz „novi“ tržni centar, popularno zvan Bogodolka. Ljudi sjede, „liskaju“ kave i bulje (hercegovački – bleje) prema prolaznicima. Ali, nisam zbog toga propustio pisati o tomu što ne valja u Mostaru i nisam zato napisao kolumnu o Sarajevu. Daleko od crvenog tepiha i šarene kolekcije djece Angeline Jolie odvijaju se Jeremyju Ironsu, bosanskoj vladi, veseloj raspuštenici Saneli Jenkins i Angelini nebitne ljudske drame. Usred Ferhadije, kolektivnog blejališta, stajala je djevojka od svojih 20-ak godina, i prosila. Prelijepa. Imala je dvije štake i jednu nogu. Nekoliko metara dalje, starica, očito izgladnjela. Sjedila je na pločniku, iz muslimanske halje joj je virila samo suha ruka. Dječačić od kojih pet godina pjevao je, loše, sa šeširom pred sobom. Malo dalje, žena s malim djetetom. I ona je prosila. I muškarac s bebom, koji je plakao bez glasa, samo suzama, očito od stida što s djetetom mora sjesti na ulicu da bi ga prehranio. Dok sam prolazio pored djevojke sa štakama i pokušao joj uz marku udijeliti neusiljen osmijeh; krajem oka i uha opazim, čujem kako skupo odjeven i dobro uhranjen Bosanac bradom pokazuje djevojku te govori nešto o „gadovima – političarima“, vodeći svoju nakvarcanu djevojku pod rukom. Pogledao sam ga, i ne upitavši se hoće li djevojci s jednom nogom dati jednu marku. Po glasu sam pretpostavio, po nepromijenjenom koraku se i uvjerio, da neće. Pa probah misliti bosanski. Možda, ipak, bude bolje. Možda Angelina Jolie i Sanela Jenkins otvore tvornicu u Bosni, neku koja bi zaposlila pola milijuna nezaposlenih. Možda se neoženjeni princ Engleske oženi Bosankom. Možda Edin Džeko potpiše za Real Madrid, a Vedad Ibišević za Chelsea. Možda Srbija, čak i Hrvatska, plate te milijarde i milijarde ratne odštete, a svijet opet Bosnu zapljusne donacijama i humanitarnom pomoći. Pa ćemo, napokon, svi skupa jesti zlatnom kašikom i koračati crvenim tepisima.