Treba, doduše, paziti; Njima priznaju gol – i to, zamislite, Rus! – i kad lopta ne pređe crtu. I tako su, eto, postali prvaci svijeta. Vjerujem zato da im se VAR gadi. Na ruku nam ide i što će za Engleze navijati onaj Aca koji nikako, a što je nepravedno, da postane vojvoda: Za koga god on navija taj uvijek izgubi. K’o braća mu Rusi, primjerice
Objava najboljega učenika vojvoda Voje&Tome kako će se sutra, dok nogometna reprezentacija bude gazila prema finalu, svi Srbi praviti Englezi i vikati tradicionalno: Gazi, gazi ustaše, podsjetila me je na davnu 1966. kada se čak i jedan Rus pravio Englez. Riječ je, dakako, o povijesnome finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Engleskoj kada je u 101. minuti, dakle, u produžetku Geoff Hurst zažmirio i opalio po lopti iz sve snage. I ona se jadna onda od prečke odbila u travnjak.
Nikomu na stadionu, a ni na terenu u prvi mah nije bilo jasno je li lopta prešla gol-liniju. Nije načisto bio (baš) ni glavni sudac, Švicarac Dienst. Dotrčao je do pomoćnika, Rusa Bahramova i ovaj mu je prisegnuo da ga je Englez, ipak, zabio. Kad je vidio da mu priznaju sumnjive golove, Hurst se osilio te je, ovom nepravdom izdinstane Nijemce, dokusurio još jednim golom u 120. minuti. Kasnije je ustanovljeno da je riječ o nogometnoj pljački stoljeća. Ali, koja korist, Bobby Moor podignuo je pehar Julesa Rimeta.
Ma, kojoj kući?!
No, kako je pravda, obično Božja, spora ali dostižna, na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1986. u Meksiku, Diego Maradona je u susretu s Englezima u četvrtfinalu zabio gol rukom. Upamćenom kasnije kao Božja ruka. Bogohulno, ali, nažalost, tako. Kad je vidio kako se s tzv. Gordim Albionom može i malo rukometa, odlučio se i na šetnju. Uzeo je loptu negdje u visini svoga šesnaesterca – ne ovaj put rukicom – nego kako Bog zapovijeda i prešao šestoricu zabezeknutih Engleza. I tako sve do gola. A kad je već tamo stigao, nije imao kud doli zabit im ga. Te ih poslati kući. Plačući.
Zašto, dakle, ovaj mali vremeplov? Pa, evo, ovih dana nakon što su se ušuljali u polufinale, s naslovnica engleskih novina vrište naslovi „Football is coming home!“. Ma, kakav povratak?! Ma, kakvoj kući?! Ili – možda?! – misle kako će im i protiv Hrvatske biti dovoljno da im fudbal bude (samo) blizu crte? S vanjske strane, čak! Ako je tako, onda su promašili ceo fudbal, baš kao i njihov najvjerniji navijač, onaj Aca, koji nikako – što je strašna nepravda! – da postane vojvoda.
Uveden je, možda im je promaknulo, video nadzor, pa je vjerojatnost da će se Cuneyt Cakir praviti Englez zanemarljiva. Uostalom, kad god nam taj Turčin sudi pobjeđujemo. Primjerice, protiv Srbije u Maksimiru. Otišli su vučići – neću to zaboraviti pa kad bi živio dugo ko bivši Hrvat Tunjo Filipović – kući plačući. Po tomu ga pamtim i volim. Ne Tunju, nego Cakira!
Raspast će se k’o i vlada im
Eh, sad, neki navijači Hrvatske u Sarajevu, gdje, inače, nema hrvatskog življa mnogo, kažu: Samo da ne bude penala, koje u posljednje vrijeme zovu i kaznenim udarcima. Biva, ne možemo tri puta zaredom s kreča u raj! Nije to, međutim, nikakav problem dok je u Subašića, koliko-toliko, zdrava zadnja loža. Zamislite usto da je engleski izbornik Gareth Southgate u polufinalu Eura 1996., igranog u Engleskoj, promašio odlučujući jedanaesterac protiv mrskih Švaba. Osveta je jelo koje se servira hladno, govori su tada Nijemci. I neka su!
Na koncu, kad su krenuli u Rusiju, engleski su se navijači slikali na Heathrowu. Zanimljivo, iznad njih je stajao natpis „Short stay“, ili, da me ceo svet razume: Kratki ostanak. Za moj ukus već su ostali predugo. Ali, dobro, neka ih (još) do subote, pa ih s srećom ispratimo. Hrvatska će, naime, igrati u nedjelju. Ma, raspast će se sutra Englezi k’o vlada Therese May.
I još samo ovo: Vatreni će igrati u (sretnoj) crnoj garnituri. Da Vučić, ali i neki domaći izdajnici, mogu srati o ustaškoj guji…
Josip Vričko l Dnevnik.ba
wpDiscuz