Kao da rat nije nesreća sam po sebi, Hrvati u BiH imali su dodatnu nesreću da ih 1992. politički vodi Stjepan Kljujić, da je na čelu bude Crkve Vinko Puljić, a na čelu franjevačke provincije Petar Anđelović.Zahvaljujući fra Petru Anđeloviću, franjevačka provincija Bosna Srebrena u rat je ušla odlučna da vlastite žrtve svede na minimum. U brojnim pismima i apelima, Petar Anđelović uporno je nastojao sačuvati “franjevačku prisutnost” u Bosni.
Već je tada bilo upadljivo kako se franjevci klone bilo kakvog opredjeljivanja, iako je rat vrijeme kada nema prostora za neopredjeljene. Pogotovo kada se tvoje “stado” nalazi pred klanjem.
O fra Petrovim prioritetima tijekom progona bosanskih Hrvata i katolika progovorit će on sam u svojoj knjizi “Fratar i njegova Bosna”.
U ovoj knjizi je sasvim očito da je Petrov duhovni i životni prioritet, kako čovjeka i franjevca, tako i provincijala, bila isključivo Bosna.
Neki bi možda naivno pomislili da je jednom svećeniku prioritet Bog. Možda Isus. Crkva. Barem vjernici. Ili ljudi u konačnici. Ali ne.
Najviša vrijednost fra Petra Anđelovića, kao što to sam ističe u intervjuima i svojoj knjizi uvijek je – Bosna.
On Bosnu naziva majkom. Traži da je se bezuvjetno voli i da joj se klanja. On Bosni, koja je u konačnici tek geografski pojam, daje nadnaravne i božanske epitete.
Svjestan da dovodi bosanske nacionaliste do ekstaze, fra Petar im daje ono što oni žele: On ističe da je njegov narod (hrvatski) ništa u usporedbi s Bosnom.
Fra Petar je začetnik kulta “franjevačke prisutnosti u Bosni” koji se nakon njegovog mandata nametnuo kao nekakva vrijednost. Kao da je jedina svrha franjevaca u Bosni da “budu franjevci u Bosni”.
Ovo potiskivanje vjernika, crkve, pa i Boga na margine važnosti, obilježje je dajidžanskog kulta čiji je fra Petar važan protagonist.
Nakon njegove smrti Bošnjaci su mu pisali hvalospjeve znajući kolika je važnost kada jedan svećenik sugerira Hrvatima da su nevažni u usporedbi sa zemljom.
U jednom od svojih posljednjih intervjua fra Petar kaže: “Mi franjevci Bosnu smatramo majkom i ne zovemo se francuski, njemački ili hrvatski, ili nekako drugačije, nego bosanski fratri. Između nas i Bosne postoji majčinskko-sinovski odnos. Kad Bosnu udaraju, kad je rasijecaju, i nas udaraju i nas rasijecaju.”
Zamislimo na trenutak da je Isus ovako gledao na recimo Galileju. Da mu je važnija Galileja od vlastitog naroda… Zamislimo čovjeka kojeg u životu financiraju katolici, a kojima se on obraća da su nevažni u odnosu na tlo kojim on hoda!? I po čemu je Bosna važnija od bilo kojeg drugog kutka svijeta!?
Fra Petrovu intelektualnu i duhovnu skučenost kasnije će nastaviti čitava sljedba dajidža, a zanimljivo, njegov odnos prema “majci Bosni” nastavit će do danas njegov potrčko – Mirko Majdandžić.
wpDiscuz
