MNOGI FRATRI DANAS BI GA SE JAVNO ODREKLI: Hercegovski Sanjač Slobode pisao je pjesme u čast Svetog Save i tvrdio da se u Posušju govori ljepšim srpskim jezikom od onog u Srbiji. Prozvao se Radovan…

Rođen je u posuškoj Rastovači 24. siječnja 1822., a umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. godine. Grgo, krsnoga imena Mate, rano je ostao bez oca, a prvu naobrazbu, onu iz narodnih pjesmarica, dobio je od majke, te od strica Rade, guslara koji se mogao podičiti za to vrijeme neobičnom vještinom – bio je pismen, i koji je u svom nećaku prepoznao nešto posebno i veliko te mudro zaključio kako mu treba školovanje. Zato ga je odveo u samostan u Kreševu gdje je završio osnovnu školu te stupio u franjevački red, a na Božić 1844. godine rekao mladu misu.

Stric Rade (staro hrvatsko ime :)) mu je bio dakle ne bilo tko. Čovjek je radio najvažnije zanimanje tog vremena. Bio je guslar. I on je zapravo bio ključni čovjek u formiranju Grgine svjesti i kasnijeg životnog puta. Koliko je bio važan u Grginom životu najbolje govori podatak da je Grga, kada je počeo objavljivati pod pseudonimom za svoje tajno ime uzeo ipravo ime Radovan.

Po ostavštini svog strica, narodnog guslara, Grga je još  u ranom djetinjstvu odgojen kao sanjač slobode. Jer gusle tog vremena, kao ni one kasnije nikada nisu guslile o glupostima i laganim temama. Nema niti jednog guslarskog epa koji u sebi nema snažnu agitatorsku političku poruku. Poruku revolta, ustanka, slobode. Svega onog što klasično kršćanstvo zabranjuje.

Gusle, pojava narodne kulture gusala koja se nevjerojatnim  rastom popularnosti najvažnijeg guslara svih vremena Filipa Višnjića,  krajem 17. i u cijelom 18 stoljeću nezaustavljivo širila  iz smjera Srbije i našom Hercegovinom označavala je skori kraj turske tiranije i dolazak slobode.

Od tud i Grgina opčinjenost Srbijom i Srbima. Koju mnogi danas ne razumiju pripisujući mu nacionalnu pogubljenost. Naročito ju ne razumiju pravaši. Jer pravaš, austrijski android, instaliran za potrebe rušenja ideje stvaranja sveslavenske pomirbe na Balkanu, i jačanja utjecaja Austrije i Germana i jeste  konstruiran da ne razumije.

No gusle su stvorile Mijata Tomića li i Grgu Martića. Najvažnijeg hajduka u Hrvata i jednog od najvažnijih fratara u Hrvata. Iako je bio dio reda koji je ranijih stoljeća držao narod u pokorstvu Grga Martić izrastao je polako u čovjeka koji propagira otpor Turcima.  Nikada direktno, nikada nasilno ali otpor. Otpor znanjem,pismenošću. Nakon što je ustanak koji je ipak predvodio dijecezenski svećenik Don Ivan Musić, najveći hrvatski junak svih vremena, konačno uspio, Grga je podržao isti taj ustanak. Stoga ne čudi da su baš u njegovom kraju bili rijetki franjevci koji su dizali Hrvate na borbu. Fra Čuturić, fra Bono Šarić, Fra Lovro Kalaura.

Turci su u panici slali fermane iz Stambola, svojima u Bosni i na Humu, da otkrivaju guslare, i uništavaju ih. Ali to baš kako vidimo i nije išlo.

Gusle su hip hop glazba našh pradjedova. Imate jedan bit koji gudi, a na njemu pisac epa, u suštini repa određene vrijednosti stavljene u rimu.

Tiranija je dakle i u samom svome foto finišu  bila tako grozna da je prepoznala budničare tog vremena i istrebljivala ih. Bojali su se i slova.

Tiskare su po šerijatu bile zabranjene, islamski učenjaci su ih smatrali đavoljim djelom. Od Zapadnih izuma vjerovali su samo u nova oružja. I njih su uvozili. One potlačene koji bi tajno otvorili tiskaru u kalifatu ubijali bi.

U BIH su Turci uništavali sva  slavenska rijetka djela koja bi našli. Bila su naravno pisana rukom a ptom bi se potajno  prepisivali u posebnim kućama za tu namjenu, gdje bi se okupilo nekoliko pismenih te bi se knjiga u nekoliko navrata slala na tisak u Austriju, Rusiju ili Rim, zavisno od tog koja ruta krijunčarenja uspije preživjeti zasjede.

Eto u takvim uvjetima i u takvom društvu je živio Grga. Kako od AustroUgarskih Hrvata nije bilo naznake nikakve vojne pomoći a banu Mažuraniću je čak tijekom ustanka nas i Srba i Hercegovini čak prijećeno od tih istih Hrvata da se ne miješaju u ustanak u Turskoj Hrvataskoj jasno je da je Grga u Srbima, koji su cijelo jedno stoljeće ranije podizali ustanke, vidio slamku slobode. Stoga ih je jasno slavio.

No sjaj austrougarskih vojnika i njihova pismenost očito su ga opčinili. Vjerovao je da je Hrvatima bolje da ih okupira austrijska vlast nego srpska. Možda se tu prevario. Starčević je u to vrijeme govorio da je za Hrvate bolje slaba Turska u BIH nego Austrija koja nikada neće dozvoliti povrat hrvatskih okupiranih zemalja Hrvatskoj. Onog dijela BIH koji se u europskim kartama do tada nazivao Turskom Hrvatskom da bi nakon AU okupacije taj zemljopisni termin prestao postojati. AU je odbila sve apele Bana Jelačića da se Hrvatskoj vrate otete zemlje, prapostojbine hrvatskih kraljeva i mjesto krunidbe prvog hrvatskog kralja a nesretni Grga Martić, zažalio je što je sudjelovao u poništenju Sanstefanskog mira koji je izboren na hercegovačkom ustanku, pred vratima Istanbula i što je lobirao na Berlinskom kongresu da BIH pripadne Austriji kao plijen.

Nakon Berlinskog kongresa i nove politike AU u BIH , koja je nastavika s protekcijom begova, a kršćanima udarila nove poreze, Martić se razočarano povlači iz svakog političkog djelovanja.

Postoji još jedan važan podatak o njemu: On nije mrzio. Baš kako niti Mihajlo Ljubibratić najveći sin Hercegovine , ustanik, autor Hercegovačkog ustanka, nije mrzio. Sanjali su obojica ujedinjenje svih Slavena Balkana, ma koje vjere bili. Tako Mihajlo muslimane Hercegovine poziva na ustanak, kasnije će im prevesti i prvi Kuran na srpski jezik. Dok Grga Martić, tijekom pokušaja nekih skupina ustanika da u Sarajevu spale džamije javno izlazi među njih i zaustavlja palež riječim da su to naša slavenska braća a ne Turci i da se zaustavi paljenej njihovih bogomolja, budući da se istom bogu mole.

Ovaj čin Posušanina Grge, nekako je zaboravljen u današnjem Sarajevu u kojem nema niti spomenik. A u suštini bio je to javni čin zaustavljanja rekonkviste i zločina nad muslimanima Sarajeva.

O fra Grgi Martiću napisano je na tisuće redaka, mnoge ulice, škole i zaklade nose njegovo ime, prodornim pogledom prati nas sa spomenika u Posušju i Zagrebu…

Međutim, danas ćemo se, na njegov 200. rođendan, osvrnuti tek na crtice iz njegova bogatog životnog, svećeničkog, prosvjetnog, spisateljskog i diplomatskog puta.

Rođen je u posuškoj Rastovači 24. siječnja 1822., a umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. godine. Grgo, krsnoga imena Mate, rano je ostao bez oca, a prvu naobrazbu, onu iz narodnih pjesmarica, dobio je od majke, te od strica, guslara Rade  Martića kojeg smo već spomenili.

Gimnaziju je završio u Požegi, a studij teologije u Zagrebu i Stolnom Gradu u Mađarskoj. Govorio je šest jezika, surađivao s hrvatskim preporodnim perjanicama i od njih učio (u tom duhu je i pisao, ali zbog straha od progona koristio se pseudonimima od kojih su najpoznatiji Ljubomir Martić Hercegovac i Radovan), a nakon što je imenovan župnikom u Sarajevu, prihvatio se još jednog zadatka – postao je zastupnik franjevačke provincije za veze s turskom vlašću i drugim konzularnim predstavništvima u Sarajevu.

Fra Grgo bavio se pitanjima školstva, predavao je u franjevačkoj školi u Kreševu, a pisao je i udžbenike. Nastavničkim radom bavio se gotovo pet desetljeća, ali se nije mogao pomiriti s nedostatkom udžbenika pa je tako 1871. objavljen njegov Početni zemljopis za katoličke učione u Bosni.

Prije toga, 1858., pripremio je Dikcionar tursko-srpsko-hrvatski, koji nije objavljen jer u to vrijeme u Bosni nije bilo tiskara, bile su zabranjene, a materijal koji je poslao u Beograd na tiskanje, nestao je.

Bavio se i prikupljanjem narodnih umotvorina – zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem prikupio je i pripremio zbirku Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, koja je objavljena u Osijeku 1858. godine. Također, njegovim je zalaganjem tek 1856. osnovana prva tiskara u Sarajevu.

Dakle tek je krajem 19. stoljeća zapadni okrajak osmanskog kalifata dobio prvu tiskaru. Fratri tek tada kreću s masovnijim tiskom za svoje potrebe, kako bi franjevcima dali otiskana kršćanska djela. Narod im je međutim još i dalje masovno nepismen. Što nam to govori? Da su i sami fratri sva ta stoljeća ranije bili priučeni fratri. Mnogi se nisu niti školovali nego su učili čitati i pisati od starijih fratara. Tu treba promatrati drugi aspekt osmanske zabrane tiskara. Francuska revolucija dogaša se nakon što se francuski narod masovno opismenio u 18 stoljeću. Nepismen narod je polupleme. I lako je kontrolabilan. Reforme u turskom carstvu kojima je liberaliziran odnos prema kršćanima posljedice su straha u sultana da će im se dogoditi ono što i u Francuskoj.

Grgino djelovanje u preporodnom i za nas ključnom 19. stoljeću zadužilo je ne samo Hrvate u BiH nego i sav napaćeni puk toga doba, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Bio je vješt govornik, bistar, bridak, što mu je pomoglo u stvaranju vrlo vrijednih političkih veza, a njegovo djelovanje u Agenciji bosanskih franjevaca u Sarajevu i zaštita koju je tako ishodio za Katoličku crkvu, nemjerljive su vrijednosti.

Njegova riječ imala je težinu pa je tako urgirao i pomagao u mnogim sporovima, čak i onima koji su se odnosili na najniži puk.

Fra Grgo je prisno surađivao s hrvatskim preporodnim intelektualcima (poznata je njegova izreka: „Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske“), ali bio je i uvjereni pobornik panslavenskih ideja čvrsto vjerujući kako bi ujedinjenje sa Srbima obama narodima donijelo stoljećima željenu slobodu.

Ponadavši se kako će austro-ugarska aneksija BiH pomoći pripojenju bosanskohercegovačkog katoličkog življa hrvatskoj matici odustao je od te ideje.

Novom se vladaru ushićeno stavio na raspolaganje u nadi konačnog teritorijalnog povratka Hrvata iz BiH matičnoj zemlji i to je bila možda njegova najveća greška. U suradnji sa Srbima došla je sloboda. Potom je agitirao za novog vladara. Nadajući se dobroti nove sile. Koja jeste gradila ali je isto tako i nemilice pljačkala.

Suprotno fra Grginim očekivanjima, Monarhija nije imala dobre namjere a da je bio bolje informiran o negodovanju hrvatske inteligencije u Ugarskoj Hrvatskoj mogao je to i sam već znati.

Austrougarska odluka po kojoj BiH ostaje u zatečenim granicama toliko je razočarala fra Grgu da se odrekao svih zaduženja, položaja i veza, te se sklonio u samostan u Kreševu gdje je u miru, bez dodira s političkim previranjima, proveo posljednje desetljeće i pol života.

Činjenica da se preko šezdeset godina bavio književnim radom, ispjevavši preko sto tisuća stihova, dovoljno govori sama po sebi o fra Grginoj veličini. Međutim među njegovim vrijednim stihovima, ima dosta toga što jednostavno nije bilo za objavu, iz čega zaključujemo da je bio i dosta taš. Pošto je smatrao da je svako njegovo slovo vrijedno zapamćenja.

U svojim stihovima progovarao je kao narodni mudrac, zanemarujući neupitan intelekt, a upravo zbog toga je još za života prozvan hrvatskim Homerom.

To se posebno odnosi na njegovo životno djelo, ciklus epskih pjesama Osvetnici. Kao svećenik progovorio je u ciklusu pjesama Posvetnici, povezavši svoj život sa životima svojih uzora, sv. Franje Asiškog i sv. Antuna Padovanskog, a njegovi putopisi spominju se kao vrlo vrijedne kronike 19. stoljeća.

Epopeja Boj na Kosovu i sklonost prikupljanju narodne poezije daju novu dimenziju u razumijevanju fra Grge kao narodnog čovjeka koji s dubokim poštovanjem njeguje i razumije ono što je narodu bitno.

Mnogi književni teoretičari ističu iznimnu vrijednost fra Grginih memoara Zapamćenja koja daju vrlo jasnu, ponekad i dramatičnu, sliku onodobnog političkog i kulturnog života u BiH, a možda je, u konačnici, najpoznatija i najpopularnija njegova tužaljka Plač od Bosne, kontemplacija očajnika koji ne vidi kraja svojim mukama. Reklo bi se da su ovi stihovi značenjski, nažalost, aktualni i danas.

PLAČ OD BOSNE (ulomak)

Sunce žarko, sakrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapišite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara

Ggdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica,

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu otkako lijemo,

I za ime Krista vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Otce naše groznih u okova,

A matere pod nogam hatova,

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hlebcu se najest ne možemo.

(pjesma je 1842. objavljena u Kolu)

Grga Martić bio je velik čovjek na kojega moramo i trebamo biti ponosni. No njegovom potpunom razumijevanju treba dodati par aspekata. U nedostatku ljudskih veličina, budući da su ih Osmanlije iskorjenjivale svaka pojava u kršćana u Osmanskog carstvu, koja je pismena velika je. Grga je samo zbog tog već velik. Činjenica da kao pismen čovjek nije prešao na Islam, i gradio karijeru u Stambolu isto je tako velika. Ostao je uz svoj narod. No epiteti poput “Hrvatski Homer”  i svrstavanje njegove književnosti kao “vrhunske” baš ne stoje i često su plod potrebe franjevaca da sve fratarsko kuju u zvijezde i izvrnost kojoj nema premca. To je i danas njihova najveća boljka. Naprosto smatraju da sve što je fratarsko samo po sebi jeste sjajno i izvrsno. Tako smatraju i da nacistički kadar Rade Glavaš mora biti proglašen blaženim iako je stao u stroj koji je masovno sijao smrt.

Činjenica je da za Grgu Martića danas malo tko zna u Hrvatskoj, činjenica je da se njegova djela ne isčitavaju kao djela “hrvatskog Homera” itd. No činjenica je da je u 19 stoljeću u Posušju rođen jedan svjetski lik, kojem su gusle u ranom djetinjstvu udahnule jedan san o slobodi, i da je pred kraj svog života, povjerovao da su Zapadni Tirani bolji od Istočnih Tirana. Sama činjenica da on tu grešku poslije toga priznaje, i kažnjava sam sebe povlačenjem iz društvenog djelovanja ogromna je. To je vrlina kakvu malo koji društveni i politički radnik u ovoj zemlji danas ima.

Grga Martić je velik ne zato jer je bio fratar, nego jer je bio Grga Martić koji je  u okolnostima odrastanja u robovlasničkom društvu, uradio jako, jako puno. I uz to sve, nikada nije mrzio one koji su progonili njegov narod. Dapače, zaustavio je paljenje njihovih bogomolja.

Zamislimo tek koliko bi tek uradio da je odrastao u slobodnom društvu, da je imao pristup svim knjižnicama svijeta i da mu je bilo dati u tiskanje udžbenike za masovno opismenjavaja stanovništva?

I na kraju završimo s guslama, kako smo i počeli. Da je kojim čudom kazetofon izmišljen 1500 i neke, i na njemu da su mogle narodu pustiti  gusle, osmanska imperija u BIH ne bi trajala niti 100 godina.

more recommended stories