Da, ja patim za Sarajevom…

Kada god da se vratim u Sarajevo po neku knjigu, po neki komad namještaja, po neku sitnicu, da vidim baku, oca brata i sve drage prijatelje čija mi ljubav neizmjerno znači i koji su, za razliku od vampirskih mejnstrimovaca ispranog mozga ostali uz mene i ja uz njih, osjećam istu duhovnu jesen. Ona je sjetna i lijepa, zlatnocrvena i bogata plodovima, ali ipak, ništa drugo do smrt. Negdje sam čitao da amputirci još dugo u glavi osjećaju ud koji su izgubili.
Vuk Bačanović l srpskacaffe.rs
Kao da je tu, ali ga, ustvari, nema. Bez obzira prošetam li svojom ulicom, ili Marindvorom, pored Filozofskog s kojim sam, kao i sa sobom vodio ratove, ili Goricom pored škole gdje nas je učitelj Mlađo šibom – da baš kao u 19. vijeku – učio da pišemo veliko slovo u široku i usku, a malo samo u usku, to su samo mjesta koja, sada, samo kao da su tu.
Bez obzira koliko sam u njih utkao iskustava, emocija, koliko odrastanja, koliko života, da, upravo, koliko različitih proživljenih života, od milog šteneta do ranjene zvijeri, ništa bolje ne može opisati ono što sada osjećam, do iskustva amputirca.
Ali to je dobro. Mrtvo tkivo se mora odstraniti da čitav organizam ne bi umro. Pa makar… Pa makar će barem jedan ugaoni kamen tog nikada dozidanog malo Jerusalima, malo Vavilona, ostati zadužbina mojih predaka, a barem malo nedostojnoga i grešnoga raba Božjeg Vuka. Koliko sam samo puta prošao tom cestom što od Stare Hercegovine vodi Sarajevu i snenim pogledom promašio baš taj blažujski zvonik, sa kojeg i danas one koji su preostali, da li iz šege, da li iz šale, da li iz navike na molitvu poziva isto ono zvono kojeg je poklonio inžinjer Bogdan Babić.
Prekopao sam stare novine u kojima sam našao sljedeći spis: “IZVADAK IZ ZAPISNIKA KONSTITUIRAJUĆE SKUPŠTINE SARAJEVSKE PODRUŽNICE JUGOSLAVENSKOG ŠUMARSKOG UDRUŽENJA ODRŠANE U SARAJEVU DANA 11. i 12. JUNA 1933. GOD. Osnivački odbor Sarajevske podružnice Jugoslavenskog šumarskog udruženja, koji su sačinjavali gg.: Ing. Maruzz i Ivan , šef šumarskog odsjeka, Ing. Babić Bogdan, direktor Direkcija šuma; Ing. Radi mir Dragutin, v. šum. savjetnik; B o j i ć S a v o, v. š. savjetnik; Knežević Milan, tehn. inspektor i Ing. K u d o v ić.” Bogan Babić je bio moj pradjed (otac moje drage bake Branke) bez čijeg truda danas ne bi bilo Šumarskog fakulteta u Sarajevu.
A tamo još dalje bivšim ulicama je jedan od hramova koji je, među ostalim velikim duhovima, utemeljio Milivoj Bačanović, Narodno pozorište u Sarajevu. Da, to je bio moj djed, prvak Sarajevske i Zagrebačke opere. Kako kažu Zlatni glasovi Boke: “U sarajevsku kazališnu kuću došao je 1946. godine, kad je osnovana mjesna opera. U toj je opernoj kući proveo cijeli radni vijek. Bio je operni prvak se a poslije i pedagog, čak i nakon odlaska u mirovinu. Iz Sarajeva je izbivao samo kazališne sezone 1955-57. kada je bio članom Zagrebačke opere. U Sarajevu često nastupao zajedno s Trifonom Ivanišević-Kulari, a dirigirao im je zemljak Miroslav Homen, u Aidi, Prodanoj nevjesti, Boemima, Cavaleriji, Rigolettu i inim kazališnim komadima.” Da, to je taj čovjek, bez kojeg ustanova u koju danas hrle i hrliće na desetine djece onih koji su me proglasili monstrumom i čudovištem, ne bi bila to što jeste.
A negdje, na pola puta između Bogdana i Milivoja je Skenderija i Collegium Artisticum. Tu je moj otac, Branko, bio predsjednik Udruženja likovnih umjetnika BiH, to je onaj čiji su plakati bili i ostali vječni prozori u: “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”, “Gazija”, “Dvije polovine srca”.
I konačno tu sam ja, nekakav novinar, urednik koji to pokušava biti, istoričar, sve to još u nastajanju, koji je i sve ono što su ostavili za sobom amputirao. Najgluplji su i najjadniji komentari oni koji su optužnice za patnju, baš kao da su njihovi tvorci, uzročnici patnje, zapravo opravdani jer su je stvorili. Nije me stid reći da patim za Sarajevom baš kao što amputirac pati za udom koji je nekada imao. Nije me stid pred zločestom i zluradom gomilom reći da je to poput bola pčele nad košnicom. Ali, opet, taj bi u zatrovao svo tijelo, a fantomska ruka će izgraditi novu košnicu ljepšu i bolju tamo gdje je to jedino moguće. I to je očigledno moralo biti na način da kao onaj dječak-mjesečar s očevog plakata sa “Oca na službenom putu” poslušam Bogdanovo zvono i Milivojev glas koji se često znao pitati koji ga je crni đavo doneo ovdje. Kad god se sjetim Sarajeva, u sebi, sa sjetom, recitujem:
U nebu sam, u moru, gledao
tvoje kule i oštre munare,
s kojih su se k nebu podizali
u svanuće, u divnu tišinu,
hiljadama svešteni glasovi,
glaseć nebu ime svemoguće,
zemlji ime strašnoga proroka.
U srcu mom, samo je jedan dom.