Alati oduvijek služe čovjeku da bi mu olakšali život i on ih neprestano razvija ukorak s vremenom. Tom, pomalo neobičnom rečenicom psihologinja i psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander ima običaj započeti rasprave o opasnostima na internetu. Objašnjenje potom nastavlja činjenicom da svaki alat, koliko god dobar bio, treba znati koristiti, inače može biti izrazito opasan.
– I to je internet. Izvrstan alat koji je i velika prijetnja, posebice za djecu. Sve ovisi o tome kako se koristi, može se ne dogoditi ništa, a može se dogoditi i katastrofa – govori Buljan Flander, koja se više od 30 godina bavi dječjom psihologijom. Ravnateljica je Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba u kojoj svakog dana iz prve ruke vidi kako izgleda kada se dogodi ono najgore.
Ni roditelji često ne znaju
Pedofilija, cyberbullying, sexting, grooming, phishing… Neki od ovih pojmova dobro su poznati, no za neke mnogi prvi put čuju iako je riječ je o opasnostima koje svakodnevno vrebaju iz računala, mobitela i tableta. Kako bi se podigla svijest o tom problemu, u veljači se obilježava dan sigurnijeg interneta. Međutim, mnogi prekasno doznaju da je cyberbullying nasilje putem interneta, phishing mrežna krađa identiteta, sexting slanje poruka erotskog sadržaja, a grooming mamljenje djece radi seksualnih potreba. A to su samo neke od opasnosti kojima su najčešće izloženi upravo maloljetnici. Djeca su svakodnevno ne meti, a dodatno se izlažu objavljujući na internetu svoje podatke ili fotografije te razgovarajući s nepoznatima. Mnogo puta nisu ni svjesni opasnosti pa tako Gordana Buljan Flander priznaje da je često od djece na terapiji čula rečenicu “samo sam se zezao”. Stoga savjet koji im često daje glasi: “Prije nego što staviš neku sliku na internet, zapitaj se bi li htio da je tvoji roditelji vide”. Upravo je odgovornost roditelja ono što stručnjaci ističu kad je riječ o ovom problemu. Oni se, naime, u većini slučajeva teško nose s izazovima jer njihova djeca o internetu nerijetko znaju više od njih samih.
– To nipošto nije opravdanje za ignoranciju. Roditelji se mogu i moraju zbog svoje djece informatički opismeniti da ih mogu zaštititi. Jer čak i ako ne znaju puno o tehnologiji, sigurno znaju više o životu – napominje Buljan Flander te dodaje da mnogi roditelji uopće nisu svjesni opasnosti te misle “moje dijete to ne radi”. No čak i brojke pokazuju da je drukčije. Prema statistici, gotovo sva djeca u Hrvatskoj svaki dan ili gotovo svaki dan koriste internet, a njih 93 posto ima otvoren profil na Facebooku. Pritom ih je čak 68 posto to učinilo prije 13. godine kada je prema pravilu ove društvene mreže to dopušteno. Polovica djece svoje profile pregledava i za vrijeme nastave, a njih čak 78 posto kaže da kod kuće nemaju nikakva dogovorena pravila o korištenju interneta i društvenih mreža.
– To je ono što zabrinjava. Nije problem da djeca koriste internet i društvene mreže. Treba shvatiti da im nema smisla to zabranjivati, to je dio njihove generacije i normalno je da ga koriste. Ali roditelji im moraju objasniti kako, moraju postaviti pravila i moraju im objasniti što je opasno – kaže Gordana Buljan Flander te ističe da su rezultat ove situacije podaci koji pokazuju da u Hrvatskoj 34 posto djece i mladih prihvaća zahtjeve za prijateljstvo od nepoznatih osoba. Svako peto dijete pak otišlo bi se sastati uživo s nepoznatom osobom koju su upoznali na Facebooku, a čak osam posto ispitane djece to je već učinilo.
Stoga ne čudi da sve više posla ima MUP-ov Odjel maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji. Kada je riječ o opasnosti na internetu, najčešća kaznena djela kojima se bave je dječja pornografija, iskorištavanje djece za pornografske predstave, upoznavanje djece s pornografijom, mamljenje djece za zadovoljavanje spolnih potreba te povreda privatnosti djece. Ukupan broj tih kaznenih djela skočio je s njih 113 2013. godine na prošlogodišnjih 408.
– Tri su ključna faktora zbog kojih je došlo do povećanja. Razvojem suvremene tehnologije ljudi danas imaju više prilika činiti nedjela, ali i policija je ovladala potrebnim znanjima pa ih lakše otkriva. Također, svijest građana veća je pa i oni više prijavljuju slučajeve – rekao je Dragan Josipović iz Ravnateljstva policije, koje u nekim od ovih slučajeva surađuje i s Državnim odvjetništvom. Terapija i pomoć za žrtvu može se potražiti u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba u kojoj radi tim od 20-ak stručnjaka predvođen Gordanom Buljan Flander. I dok se nekome statistički podaci mogu činiti samo kao brojke, tamo slučajevi dobivaju lice te ime i prezime, najčešće dječje.
– To su teški slučajevi. Djeca koja su doživjela nasilje ili zlostavljanje imaju zdravstvenih poteškoća, ne žele ići u školu, a ima čak i primjera samoozljeđivanja, pa i suicidalnih misli – objašnjava Buljan Flander i kaže da je u slučaju pedofilije ili nasilja putem interneta najgore kriviti žrtvu, a upravo se to često čini. Prisjeća se slučaja 12-godišnje djevojčice koju je stariji muškarac nagovorio da mu pošalje svoje slike na kojima ima podignutu majicu. Jednom kada ih je dobio, ucjenjivao ju je da mu mora slati i slike svoje mlađe sestre. Roditelji su za to doznali dosta kasno i to sasvim slučajno što je jako loše jer, ako oni doznaju za problem na vrijeme, mogu pomoći i spriječiti da se dogodi nešto još gore. Zato roditelji trebaju pokazivati interes za djetetove aktivnosti na internetu jednako kao i sve druge. Također, nipošto se ne smiju okrivljavati dijete ako ono ima neki problem.
– U tom je trenutku najgore reći “da se nisi slikala, to se ne bi dogodilo”. Iako je u ovom konkretnom slučaju djevojčica bila i žrtva, ali i počinitelj u odnosu na svoju mlađu sestru, ona je samo još dijete – govori Buljan Flander.
Bum međuvršnjačkog nasilja
Iako je ovo radikalan primjer u kojemu dijete postane i počinitelj, upravo je zbog društvenih mreža došlo do buma međuvršnjačkog nasilja posljednjih godina. Kada je riječ o cyberbullyingu, rije je o uvredljivim porukama i komentarima koje si djeca međusobno šalju. Najčešće jedna veća grupa vrijeđa, uznemirava i prijeti slabijim pojedincima. Oduvijek je bilo nasilnika, no oni sada više nisu na školskim igralištima, nego na društvenim mrežama, a to je puno teža situacija i za žrtvu i za počinitelja. Publika je u slučaju internetskog nasilja puno veća i ono, za razliku od klasičnog nasilja, nikad ne prestaje. Nekad je dijete otišlo kući i tamo je bilo sigurno, a sada svoj mobitel posvuda nosi sa sobom. Nasilnici su u slučaju cyberbullyinga puno okrutniji jer ne vide reakciju žrtve, ne osjećaju njezinu patnju koja bi ih inače možda pokolebala.
Problem je što djeca o nasilju često ne žele govoriti, a roditelji i nastavnici teško primjećuju znakove, no istraživanja pokazuju da je cyberbullying doslovno na svakom koraku. Gotovo polovica djece u Hrvatskoj barem je jednom primila uvredljivu poruku ili komentar putem društvene mreže, a 9 posto ih je priznalo da su vrijeđali, uznemiravali i prijetili drugim osobama putem interneta. Svaki peti učenik lažno se predstavljao na internetu, a 4,8 posto su članovi neke grupe mržnje. Najrizičnije godine su od 14 do 16, a cyberbullying je veći problem među djevojčicama nego među dječacima jer je njima bliži verbalni sukob, dok je za dječaka karakterističniji fizički obračun.
Educirali 12 tisuća djece
Ipak, u današnje vrijeme djecu nije moguće udaljiti od interneta, a to ni ne treba činiti.
– Nismo djeci zabranili da idu u školu zato što je opasno prijeći cestu, nego smo ih naučili kako to učiniti – napominje Buljan Flander te zaključuje da je najvažniji oblik prevencije edukacija. S time se slaže i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK), udruga osnovana 2011. godine koja okuplja više od 80 stručnjaka i koja ima veliku ulogu u promicanju medijske pismenosti. Prije devet su godina, naime, počeli s provođenjem projekta “Djeca medija”, odnosno s održavanjem predavanja u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske. U tom su razdoblju educirali više od 12 tisuća djece te školskih djelatnika i roditelja. Najčešća tema o kojoj govore upravo je cyberbullying, no drže predavanja i o ovisnosti i o videoigrama, idealu ljepote, oglašavanju i manipulacijama…
– Djeca jako dobro reagiraju na predavanja i mnogo puta su šokirani kada čuju podatke i shvate koliko puno imaju za naučiti – kaže Lana Ciboci, potpredsjednica Društva koje se zalaže za uvođenje opsežnijeg programa medijske pismenosti u škole. Sada se o medijskoj kulturi uči samo na satu hrvatskog jezika, a tema su većinom samo film i kazalište, dok djeca u školi ne mogu doznati baš ništa o internetu te kako ga sigurno koristiti.
wpDiscuz