ČUDO POBJEDE: Osmanlije kod Nikopolja potukle kršćane u krvavom sukobu

U to vrijeme, Osmansko carstvo je bilo sila u usponu i okružilo je Carigrad, koji će konačno pasti u njihove ruke nešto više od 50 godina kasnije. Kršćanska Europa, unatoč svojim unutarnjim sukobima, uspjela je okupiti vojsku u cilju suprotstavljanja osmanskoj prijetnji. Bizantski car Manuel II. Paleolog pozvao je kršćanske vitezove da se udruže protiv osmanskih snaga.

U križarsku vojsku uključili su se vitezovi iz različitih dijelova Europe, uključujući Ugarsku, Francusku, Njemačku i Poljsku. Budući da je Hrvatska bila u personalnoj uniji s Ugarskom, i mnogi hrvatski vitezovi sudjelovali su u ratu, predvođeni kraljem Žigmundom Luksemburškim i bivšim banom Stjepanom II. Lackovićem.

Tijek bitke

Kršćanska vojska, iako brojčano jača, suočila se s mudrom taktikom osmanskog vojnog zapovjednika. Sultan Bajazid I. povukao je svoju vojsku iz opsade Carigrada i postavio zamku kod Nikopolja. Križari su, uvjereni u svoju superiornost, odlučili napasti bez koordinacije s ostatkom svojih snaga.

Bitka je počela napadom francuskih vitezova na osmansku vojsku, no naišli su na prve linije slabijih postrojbi koje su imale zadatak iscrpiti i usporiti neprijatelja. Kada su križari probili te linije, suočili su se s organiziranijom i jačom osmanskom vojskom.

Uslijedio je naravno krvavi pokolj, gdje su kršćanske snage pretrpile teške gubitke. Bitka kod Nikopolja označila je prekretnicu u sukobu između kršćanske Europe i Osmanskog carstva, potvrdila osmansku dominaciju u regiji i postavila temelje za daljnje osmanske uspjehe u narednim desetljećima.

Jedna zanimljivost o bitci kod Nikopolja je da se često smatra posljednjim velikim križarskim pohodom, ali također predstavlja i prekretnicu u načinu vođenja rata u srednjem vijeku.

Osim taktičkih grešaka, poput nedostatka koordinacije među kršćanskim vojnicima, bitka je pokazala i važnost vojne inovacije. Osmanska vojska koristila je kombinaciju teške konjice i pješadije, što je omogućilo bolju organizaciju i mobilnost na bojištu.

Bitka je također rezultirala značajnim posljedicama za srednju Europu; nakon osmanske pobjede, kršćanske države su postale svjesne nužnosti jedinstva protiv zajedničkog neprijatelja, iako je to jedinstvo često bilo teško ostvariti zbog unutarnjih sukoba.

Nadalje, bajazidov nadimak “Munjeviti” potječe iz ovog razdoblja, što odražava njegovu brzu i odlučnu vojnu strategiju, koja je uvelike pridonijela osmanskim uspjesima.

Nakon bitke kod Nikopolja i pobjede Osmanlija, otvorili su se putevi za daljnje osmanske ekspanzije prema srednjoj Europi, uključujući teritorije današnje Hrvatske, Humske Kneževine, Srbije i Mađarske.

Osmanlije su iskoristile svoje vojne uspjehe i nastavile napade na kršćanske države. Ovaj period bio je obilježen stalnim sukobima, koji su kulminirali bitkom na Kosovu 1389. i osmanskim osvajanjima u 15. stoljeću, uključujući opsadu Beča.

Nakon bitke kod Nikopolja, mnoge europske zemlje su shvatile ozbiljnost osmanske prijetnje, ali su često bile razjedinjene, što je otežavalo organizaciju učinkovite obrane. To je dovelo do daljnjeg širenja osmanske vlasti na Balkanu i značajnog utjecaja na političke i kulturne procese u regiji.

U bitci kod Nikopolja 1396. sudjelovali su kršćanski vojnici iz različitih dijelova Europe, uključujući i vitezove iz Hrvatske (kmetstvo nije ratovalo i Europi će trebati stoljeća da shvate kako se Osmanlije mogu dobiti samo omasovljenjem vojske). Tadašnja Hrvatska bila je u personalnoj uniji s Ugarskom, pa su mnogi vojnici i vitezovi iz Hrvatske bili uključeni u križarsku vojsku koju je predvodio kralj Žigmund Luksemburški.

Vojnici iz Hrvatske, predvođeni bivšim banom Stjepanom II. Lackovićem, doprinijeli su snazi i broju križarske vojske koja se borila protiv Osmanlija. Ova bitka bila je jedan od ključnih trenutaka u sukobu između kršćanske Europe i Osmanlijskog Carstva, a uključivanje hrvatskih snaga naglašava važnost regije u tim povijesnim događajima.

U bitci kod Nikopolja 1396. većina vojnika iz kršćanske vojske bila je iz Ugarske, Francuske, Njemačke i Poljske, pa nema specifičnih dokaza o sudjelovanju srpskih ili bosanskih vojnika. Srbi su pak ključnu bitku s Turcima odigrali na Marici. Također tragično.

Međutim, u to vrijeme teritorij današnje Bosne i Hercegovine bio je pod vlašću kralja Tvrtka I. Kotromanića, koji je bio povezan s kršćanskom Europom i mogao je imati vojnike koji su sudjelovali u križarskim pohodima. Tako da i preci današnjih članova SDA i  njihovih radikalnih subverzivnih paraskupina su vjerojatno potučeni u ovoj bitci.

Iako nema konkretnih zapisa o njihovom sudjelovanju u ovoj bitci, neki su vojnici iz tih područja mogli biti dio šireg kršćanskog pokreta protiv Osmanlija, s obzirom na kontekst političkih i vojnih saveza tog vremena.