„Ne smatram dobrim to da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda gdje god je ravnopravnost u zastupljenosti naroda u institucijama vlasti Ustavom određena i zajamčena.“
- Reisu-l-ulema Husein Kavazović, tjedan dana prije izbora 2018.
Vjerski velikodostojnici često daju velikodostojne izjave. Takve izjave se od njih i očekuju. No, ova izjava reisa Kavazovića u tjednu prije Općih izbora nije baš očekivana, da ne kažemo da je pomalo i neobična. A što je i još čudnije, rezultat izbora bi joj mogao dati dodatni smisao.
Da bi se shvatila njezina neobičnost, mora joj se dati malo širi kontekst. Ne treba posebno opisivati sve uspone i padove bošnjačko-hrvatskih odnosa u zadnjih skoro 30 godina. Savezništvo, kratki i brutalni rat, pa savezništvo i to sve zgusnuto u dvije godine. Čudni aranžmani u kojima u BiH bukti rat, u Zagrebu rade logistička skladišta Armije BiH, borave izbjeglice, stalni pokušaji mirenja, dok su u isto vrijeme u nekim dijelovima BiH Bošnjaci i Hrvati i dalje činili zajedničke postrojbe. Slijedile su zatim postratne faze turbulentnih političkih odnosa, sjena Haga nad tim odnosima itd…
______piše: Ivan Šušnjar l poskok.info
Odnosi Bošnjaka i Hrvata često su degradirani raznim, ponekad dnevnopolitičkim temama, te bi onda opet, nakon političkih obračuna i međusobnog iscrpljivanja, i jedni i drugi išli u svakodnevne praktične dogovore bez nade da mogu izbjeći jedni druge. I protekle godine zajedničke vlasti su bile slične. Niz političkih i društvenih događaja („revizija Tužbe“, „Haška presuda“, Pelješki most, osjetljivo pitanje islamskog radikalizma, presuda Ustavnog suda itd.) izložile su zadnju bošnjačko-hrvatsku koaliciju stalnim trzavicama koje nisu bile samo političke prirode, nego i dubokim raskoracima unutar političkih javnosti naroda kao političkih zajednica.
Sve je to dovelo do vrlo dominantnog stava kod velikog broja aktera na bošnjačkoj političkoj sceni da Hrvate treba politički izolirati, tj. preglasati na način koji to „nezavršeni“ Ustav Federacije BiH dopušta.
Komšićev pokušaj ponavljanja „slučaja Komšić“
Upravo u ovomu je prigodu za spas političke karijere vidio Željko Komšić. Nakon dva mandata u Predsjedništvu BiH, izlaska iz SDP-a, osnivanja stranke, relativnog uspjeha te stranke, njezinog raspada i razlaza s dvojcem Suljagić-Bajrović koji je još u SDP-u držao Komšićev daljinski upravljač, Komšić je u dubokom narušavanju bošnjačko-hrvatskih odnosa vidio prigodu za političko oživljavanje. Kanafu na čijem je kraju opet Komšić, preuzeo je dobro poznati dvojac Suljagić – Bajrović, nakon neuspjeha projekta lažnog ujedinjenja ljevice.
Komšić tako igra na samo jednu kartu, a to je da na antihrvatskom sentimentu dijela bošnjačkih birača natuče približno 150.000 glasova i sjedne u fotelju člana Predsjedništva. I to je to. On dalje niti zna niti može. Nakon toga idu imenovanja bliskih suradnika (čitaj raje iz kafane) po funkcijama koje su mu u dosegu (veleposlanstva i ured), i on više cijeli mandat neće moći uraditi bilo što. I u prethodnim je mandatima bio uglavnom zaobilažen u ozbiljnim političkim pregovorima, jer je i međunarodna zajednica nakon početnog oduševljenja „građanskim kandidatom“ shvatila da je on više anomalija izbornog sustava, nego figura koja ima neku političku težinu.
Iz hrvatske perspektive broj glasova koje može dobiti Komšić je više interesantan kao neki pokazatelj koji dio bošnjačkog biračkog tijela pristaje na šovinistički manifest „ajmo preglasati Hrvate“. To je za Hrvate ujedno i neka nulta točka od koje trebaju ponovo promisliti vlastitu političku budućnost i nacionalnu politiku. Komšić ovaj put nema sigurnu političku bazu.
SDP ima svog jakog kandidata, SDA ima svog kandidata, antiSDA-ovski narodnjaci imaju Radončića, lijevo-liberalna opcija ima Falatara kao izbor, dio neopredijeljenih glasača ima Hadžikadića i Šepića. Komšić od početka kampanje svoje glasače, osim ono malo preostalih DF-ovaca, traži među glasačima drugih stranaka kojima je prevladao sentiment koji opasno gura dio sarajevskih medija da su Hrvati taj ključni element nestabilnosti nakon čije političke izolacije dolazi novo i sretnije doba za BiH.
Otvara li izjava reisa Kavazovića novu stranicu u bošnjačko-hrvatskim odnosima ?
Upravo je u tom elementu neobična izjava Reisa Kavazovića koji kao uman čovjek mora znati da njegova izjava može djelovati na dio glasača da odustanu od glasovanja za kandidata koji je za Hrvate ponižavajuće neprihvatljiv, te da će mu bošnjački političari izrazito antihrvatskog stava opasno zamjeriti „miješanje u izbore“ i svaku buduću Čovićevu odluku koja im nije po volji.
Hrvati su također svjesni kako trenutačno naelektrizirana politička situacija i Komšićevo skupljanje bošnjačkih glasača na šovinističkom sentimentu može čaršijskog mediokriteta dovesti u Predsjedništvo. Sada je lakše shvatiti šta može biti najčudniji rasplet …
Najčudniji rasplet neće biti ako Komšić bude izabran. Hrvatima koji misle politički, pogotovo onima koji nisu interesno vezani za HDZ, izbor Komšića nije neki poseban politički događaj. Stav dosta ljudi koji promišljaju i nacionalnu, a ne samo stranačku politiku je da ako treba ići u političku krizu, onda nije loše da to bude sa simbolički odrađenim, potpuno istrošenim i od međunarodne zajednice prezrenim Komšićem.
Kako bolje objasniti „Slučaj Komšić“, nego sa stvarnim Komšićem u fotelji. Na koncu, time bi na težini dobila promišljanja da je s bošnjačke strane poslana vrlo jasna poruka kako nikakvog dogovora neće biti u doglednoj budućnosti. Kod Hrvata bi ozbiljan prostor dobio stav da stalno „verglanje“ i EU i NATO ne donosi ništa osim agonije, te da se treba pripremiti na političko nasilje od strane bošnjačkih političara. Tada će se i Kavazovićeva izjava zaboraviti, osim što će služiti njemu da kaže „ja u ovome nisam sudjelovao“.
Čudni rasplet na koji se Hrvati moraju pripremiti jeste da bi nad eventualnim porazom lažno-građanskih šovinista koji stoje iza Komšića, visila i reisova poruka Bošnjacima da se ne miješaju. U tom slučaju Hrvati će morati obratiti posebnu pozornost na izjave Reisa Kavazovića. To bi otvorilo situaciju u kojoj je reis Kavazović prilično nabio loptu u hrvatske dvorište i poručio „Poslušajte i naše dvojbe“. Na neki način je stvorio obvezu da hrvatska politička elita, ako želi odgovorno ući u novi mandat, mora uložiti dodatni napor u razgovor, buduće kompromise i razumijevanje za bošnjačku, ovaj put ne samo političku, geopolitičku, nego i narodnu poziciju. Hrvati bi u tome trenutku bili nedorasli trenutku ako ne bi uvažili i bošnjačke političke strahove, kao što se okupljaju nad vlastitim.
Bilo bi odgovorno raspraviti da, ako ne postoji trajno političko rješenje bošnjačko-hrvatskih odnosa, postoji li „privremeni aranžman“ u kojemu će oscilacije biti s manjim amplitudama, a politički odnosi relaksiraniji. Postoje li teme za dalju budućnost i teme za bližu budućnost. Postoji li dio politike koji izaziva prijepore i koji će se dogovorno staviti na „B“ listu.
Zato je naslov „čudni slučaj reisa Kavazovića“, jer njegova izjava prelazi granice izjave vjerskog velikodostojnika i otvara prigodu za možda zadnji pokušaj „otvaranje nove stranice“ u bošnjačko-hrvatskim odnosima u Bosni i Hercegovini, te prekidanja situacije perpeturiranja stalne međusobne „mržnje“ koja sa neobičnom pragmatičnom povezanosti zbunjuje i jedne i druge.