Kako su ove nedjelje izvijestile Dnevne novine, u podgoričkom preduzeću Pogrebne usluge riješili su da više ne prodaju grobnice na rate. Sahranjivati više neće na odloženo plaćanje – ako pare nisu legle, pokojnik ne može pod zemlju.
Direktor Pogrebnih usluga istakao je da su ih na promjenu poslovne politike natjerali potrošači, sa kojima imaju loša iskustva. On kaže da su im pojedine porodice i pojedinci ostali dužni oko 50.000 eura. Neki im duguju još od 2004. Iznosi koje porodice duguju za pokop ukućana iznose od 400 do 2.00 eura.
“Dešavalo se da dođu i da mi kažu – eto ti moj otac u kapeli, pa radi sa njim šta hoćeš”, povjerio se direktor Dnevnim novinama.
Ipak, veli on, ima i poštenih ljudi – koji dignu kredit da bi platili dug za sahranu.
Najjeftinija, najmanja grobnica sa dva mjesta u Pogrebnim uslugama košta 2.446 eura. Prije dvije godine bilo je jeftinije – 1.941 euro. Ali sad je demokratija u Crnoj Gori uznapredovala, pa se i za kopanje rake mora raspisati tender. Grobograditelji koji su pobijedili na tenderu digli cijenu, pa i Pogrebne uslugemorale poskupiti.
U zlatno doba crnogorske ekonomije, dok su Rusi dolazili i vrećama novca kupovali zemlju, za dobar grob se nije pitalo “pošto?”.
Groblje ljepše od Diznilenda
Novine su tada pisale o novom groblju u Budvi, gdje je najjeftinija raka koštala 4.800 eura. Jeste to bilo dosta para, ali je vrijedilo. Po opisu u novinama, to je groblje bilo ljepše od Diznilenda.
“Idejnim rješenjem novog gradskog groblja u Budvi”, javili su tada mediji, “metropola turizma će dobiti sasvim moderni koncept izgradnje takvog komunalnog objekta, koji će biti jedinstven na ovim prostorima”.
U pitanju je bio “koncept groblja, kao parka”. Radilo se, dakle, o kompleksnoj ljepoti koju je bilo teško i zamisliti: “Parcela budućeg groblja je u obliku trougla, a posebna zona u obliku kvadratnih građevina predviđena je za grobnice koje su sagrađene u visinu i formiraju atrijum”. To nije bilo sve: “više od 40 odsto površine groblja biće slobodno i pretvoreno u zelene površine”.
Tamna krila ekonomske krize pala su kao snijeg kod Joycea – “na sva živa bića i na mrtve”
Da je grobnica na crnogorsko-primorskom groblju, koncipiranom kao park za mrtve, “jedinstven na ovim prostorima”, valjala te pare, potvrdilo je i veliko interesovanje. Mnogi su novac investirali tako što su kupili više grobnica sa pogledom na atrijum i zelenilo, da bi ih poslije preprodali za znatno veće novce. Ali i tada, na vrhuncu tržišta grobova, Crna Gora je kaskala za Hrvatskom, koja je već bila odmakla u evropskim integracijama. I tada, kada je prosječna cijena ukopnog mjesta na full-oprema groblju u Budvi stajala 9.000 eura, umrijeti u Crnoj Gori bilo je jeftinije nego umrijeti u Dubrovniku. Tamo je, kako su tada javile podgoričke Vijesti, ukopno mjesto dostizalo cijenu od 70.000 eura.
Ali… tamna krila ekonomske krize pala su kao snijeg kod Joycea – “na sva živa bića i na mrtve”.
Provincijske replike Hollywooda
U vrijeme ekonomskog optimizma (pokazaće se da je to bio optimizam bez pokrića – a koji nije?) gradska su groblja u Crnoj Gori zamišljana kao provincijske replike Hollywood Forever Cemetery, kitnjaste vječne kuće za tranzicijske zvijezde, pogodne kako za vječni boravak novobogataša, tako i za cjelodnevni boravak djece i odraslih. Na grobljima – turističkim atrakcijama samo najveći počivaju – ostali ih tek obilaze, sa zavišću posmatrajući rake u kojima su i oni mogli ležati, samo da su… ah, propuštene šanse mladosti.
Danas, u vrijeme krize, smrt je postala ekonomski neopravdana. Ona, smrt, postala je incident, postala je luksuz, a svako odstupanje od uobičajenog – košta. Naša težnja za vječnim životom za sada nije urodila sposobnošću da u nedogled produžimo život – tek našom ekonomskom nemogućnošću da umremo.
Danas čovjek nema kud nego da pomisli: “Ne mogu još umrijeti, jer mi se ne isplati”. Kao što uzalud čekaju pred sportskim kladionicama, ljudi će kao zapete puške čekati pad cijena na groblju, pa hitati da umru.
Ujutro izađete na kafu, u novinama pogledate fudbalske rezultate i cijene ukopa, pa ako je došlo do značajnog pada, u sat vremena popijete dvadeset kafa i palite cigaretu za cigaretom, ne bi li vas srce očistilo prije poskupljenja.
Sa ovakvim cijenama ukopa na ovakvo siromaštvo, pa još bez mogućnosti plaćanja na rate, u prednosti su samoubice. Ako se čovjek ubije, porodica će barem uštedjeti na honoraru za popove, kojima pravila službe nalažu da one koji sebi uzmu život ne smiju sahraniti po hrišćanskom obredu.
Nikad ne znaš hoće li smrt doći naglo i onemogućiti te da bližnje spriječiš da ti dođu na ukop i tako uštediš.
Stari, bolesni ljudi će, kada osjete da će umrijeti, hitati da se posvađaju sa što više ljudi, da bi što manji bio broj onih koji će im doći na sahranu, i tako familiju ojaditi ispijanjem besplatnih kafa, sokova i pušenjem besplatnih cigareta. Pa i ako više ne mogu izlaziti na ulicu i tamo, zarad uštede, psovati prolaznike i vrijeđati stare prijatelje, još uvijek je tu telefon, kojim mogu pozvati kumove i rodbinu iz drugih gradova, nateći im i oca i majku, zalupiti slušalicu pa kao pravednik koji je posljednjim daškom života spašavao familiju od bankrota, napokon izdahnuti.
Ne odnosi se ovaj vid uštede samo na stare ljude. Čovjek na budućnost, a krajnji horizont budućnosti uvijek znači samo smrt, a smrt u novom, poznokapitalističkom tumačenju znači samo trošak, čovjek na budućnost, dakle, treba početi misliti još kao mlad. Pa ne čekati da se sa ljudima svađa u zadnji čas.
Ogadi sebe svima
Nikad ne znaš hoće li smrt doći naglo i onemogućiti te da bližnje spriječiš da ti dođu na ukop i tako uštediš. Nego treba na vrijeme krenuti sa uvredama i svađama, Kao što se plaćaju ona švajcarska i austrijska životna osiguranja, treba ulagati i u svoje posmrtno osiguranje. Za koje čak ne treba novca: dovoljno je ogaditi sebe dovoljnom broju ljudi. Ako čovjek počne na vrijeme i shvati to ozbiljno, možda mu na sahranu neće doći – niko.
Kažu da u Japanu imaju nesvakidašnji način prevencije samoubistva. Zbog velikog uticaja Ane Karenjine ili iz nekih manje literarnih razloga, ljudi tamo imaju običaj da se bacaju pod vozove. Tamošnja Vlada i JR, Japanska željeznica, protiv samoubica se bore enormno visokim novčanim kaznama. Koje država naplati od rodbine pokojnika. Tako da unuci plaćaju to što im se djed ubio.
Ovdje stvari stoje drugačije: umreš i bukvalno u crno zaviješ unuke… Sa ovim cijenama ukopa, osim ako nisu vlasnici dionica Applea i te dionice testamentom nisu ostavili nama, bližnjima možemo oprostiti sve – osim njihove smrti.
wpDiscuz