Published On: Sat, Jun 23rd, 2012

Čokoladna BIH

Ima jedan Josip iz Posušja, inače veliki gospodin, koji namaže majonezu i paštetu u isto vrijeme na kruh i to, slasno, pojede. Željko, iz Ljubotića. nikada na vrijeme nije došao na drugu stativu. Gruđanin, Tomislav, pak, ravna se po svome posebnom vremenu, te mu tako 3 minute traju 73 min po službenom vremenu kojim se ravnaju svi ostali, normalni, građani Bosne i Hercegovine.  Mile iz Ljubuškog je uvijek korak ispred svih. Životna želja mu je da jednog dana bude korak ispred samoga sebe. U Čitluku sam upoznao jednu Anu koja nema ništa protiv homoseksualaca i Ante Tomića. Kristina iz Mostara obožava vožnju biciklom i čokoladu.

 

_______piše: Ivan Pavičić l poskok.info

Srbi 

Aco iz Trebinja, je volio kamene sjekire i ‘furo’ se na Zagora. Zvali su ga Đole indijanac. Dragana iz Banja Luke radi odlične ćevape, dok Jovan  koji živi na relaciji Aleksandrovac – Mrkonjić Grad (tamo mu je treba Dragana, ali ona ne pravi tako dobre ćevape. Bolje joj ide slikanje uljem na platnu)  voli rafting na Uni. Još jedan tip  (Srbin je, ali ne znam kako se zove)iz Mrkonjića Grada mi je zapeo za oko, jer radi odlično biciklo na malom nogometu i nikada ne kasni na drugu stativu za razliku od Željka iz Ljubotića. Šteta što mu nisam upamtio ime jer me igrom jako podsjeća na Josipa Sutona.  Biljani iz Sarajeva ne smeta što ima nekoliko kila viška. Ona jednostavno obožava čokoladu i ne može je prestati jesti.

Bošnjaci 

Haris iz Konjica ne voli paštetu i majonezu u isto vrijeme. On radije kombinira kajamak i nutellu. Nije loš taj tip. Od kada me je zavalio šakom na igralištu u Konjicu pijemo pivu svaki put kada naletim u prelijepi Konjic. Selma iz Mostara je furala neki reperski stil. Nikada nisam vidio curu kojoj  ljepše stoje dukserice. Edin iz Sarajeva igra u Manchester Cityu i zabija golove i s prve i druge stative za razliku od Željka iz Ljubotića i onog lika iz Mrkonjića. A Lejla iz Tuzle toliko obožava Milka čokoladu da mi je jednom rekla da će kćerki dati ime Milka.

Je li čokolada rješenje za BiH?

U Mostaru, nakon utakmice Hrvatska –Španjolska, izbili su neredi koje su započeli  (prema izvještaju medija) mostarski huligani hrvatske nacionalnosti. Napravili su manju materijalnu štetu, ali slika je poslana u svijet. Razbijali su po Španjolskom trgu koji je obnovljen donacijama španjolske vlade. Je li to apsurd? Huliganima očito nije. Nacionalna netrpeljivost u BiH je pristuna od samih njenih početaka i pratila je u stopu tako da se ova država teško može riješiti te ružne karakterne crte. Redovito nakon utakmica nogometnih klubova premijer lige BiH mediji izvještavaju o brutalnim navijačkim sukobima koji ponekad završe i smrtnim posljedicama. Nerijetka je to pojava i u noćnim klubovima u gradovima sa izmiješanim nacionalnostima. Ne treba bježati od takve slike države. Politička situacija je u našoj zemlji apsurdna što se vidi i po političkim elitama koji navodno predstavljaju građane BiH.  Vlastitom političkom ograničenošću , bez iznimke, doveli su Bosnu i Hercegovinu na dno dna.

Velika je laž, koju jednako forsiraju svi mediji u BiH, da ova zemlja nema budućnost. Slijepo forsiranje populističkog nacionalizma i upornost  da se ne napravi niti jedan bitni politički kompromis koji bi se reflektirao na građane ove zemlje,  doveo je Bosnu i Hercegovinu na rub svih zdravorazumskih nadanja u bolju budućnost. To je ono što građani ove zemlje nikako ne zaslužuju.

Nisam ni prvi ni zadnji koji je obišao gradove BiH i uvidio da građani ove zemlje mogu biti tolerantni prema drugim nacionalnostima.

Ivan Rozić je došao na briljantnu ideju. Želio je pokazati svijetu drugo/pravo lice Mostara. Naime, on je organizirao u mostaru čokoladne nerede. Na taj način je želio odgovoriti onoj šačici huligana koji su osramotili ime Mostara po tko zna koji put. Ovim putem se i odašilje poruka političkim elitima. Poruka jasno kaže da se mi mladi ne želimo gledati preko nišana. Ne želimo si razbijati glave. Ne želimo uništiti ovu zemlju jer ona ostaje nama-mladima. Želimo graditi mirniju budućnost u kojoj ćemo se poštovati.  Želimo graditi mostove koji nas spajaju, a ne zidove koji nas razdvajaju.

Kao pojedinci imamo svojih mana. Nismo svi isti. Različitost nam, pak, ne smije biti prepreka nego poticaj. Iako  sam oveosobe, gore navedene, svrstao u skupine po nacionalnom kriteriju oni imaju mnogo toga zajedničko što ih spaja. To su moji prijatelji i poznanici. Svi oni gaje nadu u bolji život. Njihova želja je živjeti u svijetu bez nasilja; u državi u kojoj će se cijeniti njihov rad; žele znati da će njihove suze i osmijesi naići na podršku i odobravanje; oni se žele slobodno kretati i uživati u svim ljepotama koje nam pruža Bosna i Hercegovina.

Oni ne vole mržnju, a vole čokoladu.