Od samog potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS), postoje vrlo aktivni društveni i politički akteri koje DMS i Ustav BiH, kao njegov integralni dio, žele tumačiti u unitarističkom ključu te u javnom prostoru nametnuti unitaristički narativ kao jedino ispravno i legitimno tumačenje DMS-a i Ustava BiH. Navedena tumačenja se naglašeno intenziviraju nakon 2006. godine, kada je Željko Komšić prvi put ne-hrvatskim glasovima izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Od tada se u javnom i medijskom prostoru sve otvorenije iznose tumačenja kako nije nužno da Hrvatski član Predsjedništva BiH ima hrvatski izborni legitimitet, odnosno, kako, sukladno Ustavu, Hrvati ne biraju Hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a Bošnjaci bošnjačkog, nego građani Federacije biraju dva člana Predsjedništva BiH.
Piše: Ivan Vukoja, za Hrvatski Medijski Servis
U prethodnim mjesecima zagovornici tog narativa toliko su se osilili da, na primjer, novinarka televizije N1 u televizijskom razgovoru ispravlja predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika podučavajući ga kako nije ispravno reći „hrvatski član Predsjedništva“ nego „član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda“. Na tom tragu, u tekstu u kojem prenosi izjave predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, nastupio je i Dnevni avaz, koji se do sada uglavnom suzdržavao od otvorenog zagovaranja unitarističke relativizacije i negacije konstitutivnosti. Nakon citata Milanovićeve izjave da se hrvatskom narodu u BiH “osiguraju sva prava koja mora imati kao konstitutivan i jednakopravan narod BiH, a to znači i pravo na legitimno predstavljanje Hrvata u svim tijelima vlasti u BiH, uključujući i pravo Hrvata u BiH da sami biraju svog člana Predsjedništva BiH”, novinar Avaza daje si pravo ispraviti Milanovića i podučiti čitatelje tako što nakon citirane izjave, u zagradi, domeće slijedeći tekst: (Prema Ustavu BiH nijedan narod ne bira svoga člana Predsjedništva BiH, nego članovi Predsjedništva dolaze iz reda hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda).
Zdrav razum, logika i elementarno poznavanje politoloških i ustavno-pravnih termina, bez imalo dvojbe, mogu nas dovesti do zaključka da su tumačenja novinara N1 i Dnevnog avaza o svrsi i značenju članova Predsjedništva BiH temeljno pogrešna, neustavna, kontradiktorna i apsurdna. Ovom prigodom, u prilog prethodnoj izjavi, navest ću samo dva logična i provjerljiva razloga.
Prvi razlog: zastupnička/predstavnička demokracija nasuprot pripadničkoj demokraciji
U zastupničkoj/predstavničkoj demokraciji izvorna vlast pripada onima koji biraju, a ne onima koji se kandidiraju, ili onima koji su izabrani. Izabrani dužnosnici zastupaju/predstavljaju one koji su ih izabrali. Samo onaj koga su većinski izabrali građani BiH koji su se na važećem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati može zastupati/predstavljati Hrvate, odnosno, biti legitimni Hrvatski član Predsjedništva BiH. Pri tom je ne bitno je li se kandidat za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH na popisu stanovništva izjasnio kao Hrvat, Srbin, Bošnjak, Židov, Rom ili Vanzemaljac. Bitno je jedino ima li hrvatski izborni legitimitet, ili nema. Stoga je JEDINO ispravno tumačenje Ustava BiH, kada su u pitanju tri člana Predsjedništva BiH, da su oni zastupnici/predstavnici tri konstitutivna naroda, odnosno, da svaki član mora imati izborni legitimitet naroda kojeg zastupa/predstavlja. Ponavljam, ovo je JEDINO ispravno tumačenje „duha i slova“ Ustava BiH koji se odnosi na članove Predsjedništva BiH.
Službenu potvrdu prethodne tvrdnje dao je i Ustavni sud BiH koji je po apelaciji Alije Izetbegovića, 2000. godine donio odluku broj U-5/98 (takozvana Odluka o konstitutivnosti). Ustavni sud BiH u odluci navodi kako je konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno načelo Ustava BiH.
Iz prethodno navedenog potpuno je logično i ispravno zaključiti kako svaki konstitutivni narod čini zasebnu izbornu jedinicu (specifični demos) iz koje se biraju politički zastupnici tog konstitutivnog naroda u tijela vlasti koje su Ustav BiH i DMS namijenili zastupanju/predstavljanu konstitutivnih naroda. U spomenuta tijela vlasti, među ostalim, spada i tročlano Predsjedništvo BiH. S temeljnim načelom Ustava BiH, moraju biti usklađena sva ostala ustavna načela, kao i sve ustavne norme i svi zakoni. Osobito Izborni zakon BiH koji je svojevrsna operacionalizacija navedenog temeljnog načela.
Stoga, sukladno Ustavu, BiH ima tri člana Predsjedništva: bošnjačkog, hrvatskog i srpskog. I svaki član Predsjedništva BiH da bi bio legitiman i legalan MORA imati izborni legitimitet naroda (specifičnog demosa) kojeg zastupa/predstavlja. To je bit zastupničke demokracije u višenacionalnim i složenim državama.
Sintagma „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“ nespojiva je s definicijom i konceptom zastupničke/predstavničke demokracije. Takav oblik vladavine u kojem legitimitet vlasti nije u onima koji biraju nego u onima koji se kandidiraju moglo bi se nazvati „pripadnička demokracija“. S obzirom da politološka i ustavno-pravna teorija, kao i politička praksa, poznaju samo dva vida demokracije: izravnu i neizravnu (zastupničku/predstavničku), „pripadnička demokracija“ je oksimoron u rangu „drvenog željeza“.
Poznavatelji komunističkog sustava bivše SFRJ, u izrazu „… iz reda …“ relativno lako će prepoznati institut „nacionalnog ključa“. S obzirom da SFRJ nije bila predstavnička i kompetitivna demokracija u kojoj narodi i građani biraju svoje legitimne zastupnike/predstavnike u tijela vlasti, nego jednopartijska komunistička država, legitimitet obnašanja vlasti nije se dobivao na slobodnim i demokratskim višestranačkim izborima nego na partijskim sastancima i kongresima. Motivirana političkim pragmatizmom, Komunistička partija uvažavala je činjenicu da je SFRJ višenacionalna država. Stoga je Komunistička partija (kasnije Savez komunista), kako bi mogla uspješnije i učinkovitije vladati, vodila računa o tome da u partijskim te strukturama vlasti budu zastupljeni predstavnici svih jugoslavenskih naroda, odnosno, nacija. Tako je nastao famozni „nacionalni ključ“.
U praksi je to značilo da članovi komunističke partije između sebe biraju partijske i državne dužnosnike vodeći računa da budu zastupljeni i komunisti IZ REDA srpskog, hrvatskog, muslimanskog, slovenskog, albanskog i drugih naroda i narodnosti. I tako je bilo sve dok srpsko-jugoslavenski komunisti-unitaristi predvođeni Slobodanom Miloševićem nisu „izabrali“ Sejdu Bajramovića za albanskog člana Predsjedništva SFRJ. Upravo kako su i bošnjačko-bosanski građani-unitaristi, nekoliko desetljeća kasnije, više puta „izabrali“ Željka Komšića za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Stoga je Željko Komšić i dobio nadimak Sejdo.
Drugi razlog: Zašto BiH ima tri člana Predsjedništva, a ne dva, ili jednog
Ako je za razumijevanje i uvažavanje argumenata navedenih u prvom razlogu bilo potrebno poznavanje određenih politoloških i ustavno-pravnih pojmova, za argumente koji slijede potrebni su samo zdrav razum i elementarna logika. Samo.
Dakle, svi oni koji tvrde da tri člana Predsjedništva BiH nisu zastupnici/predstavnici tri konstitutivna naroda koji se navode/imenuju u preambuli Ustava BiH, trebaju odgovoriti na samo jedno jednostavno pitanje: zašto BiH ima tri člana Predsjedništva, a ne jednog, ili dva? Da su članovi Predsjedništva predstavnici svih građana kao specifičnog državnog demosa koji čine svi državljani, BiH bi imala jednog Predsjednika a ne tročlano Predsjedništvo. Da su članovi Predsjedništva predstavnici dva entiteta, FBiH i RS, BiH bi imala dva člana Predsjedništva.
Na koji nas zaključak navode ustavne činjenice da BiH ima tri konstitutivna naroda i tri člana Predsjedništva BiH? Dodajmo tome i činjenicu da je Ustavni sud BiH izrijekom naveo da je konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba temeljno načelo Ustava BiH te činjenicu da konstitutivnost podrazumijeva ne samo legitimno zastupanje, nego i međusobnu jednakopravnost konstitutivnih naroda. Dakle, Predsjedništvo BiH ima isti onoliko članova koliko ima i konstitutivnih naroda, a svi članovi su međusobno jednakopravni i ciklički se izmjenjuju/rotiraju na mjestu predsjedavatelja Predsjedništva BiH. Nazire li se jedini ispravan zaključak?
Za one koji ne vjeruju (vlastitom) zdravom razumu i logici, možda bude od koristi sugestija da provjere kome se Hrvatski član Predsjedništva BiH obraća u slučaju korištenja instituta veta. Ako ni to ne bude dovoljno za zaključak da u BiH imamo „Hrvatskog člana Predsjedništva“, a ne „člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda“ onda bi bilo nužno zaključiti da živimo u različitim univerzumima, kako logičkom, tako i političkom.
U svezi tvrdnje „Brisel će tražiti da BiH postane građanska država“, iznesene u naslovu teksta u Dnevnom avazu, imam nekoliko pitanja za možebitne bruxselleske tražitelje građanske države, kao i za njihove obožavatelje u BiH. Prvo, zašto pri donošenju svih bitnih političkih odluka na razini EU, jednako vrijedi glas „male“ Malte (520.000 stanovnika) i „velike“ Njemačke (83,2 milijuna stanovnika)? Drugo, ako je Bruxelles protiv načela „zajedničke/podijeljene uprave konstitutivnih naroda/segmenata“ zašto to načelo promovira i podržava u Sjevernoj Makedoniji i Sjevernoj Irskoj? I treće, hoće li Bruxelles tražiti i od Belgije, Švicarske i Kanade da promjene svoj ustav i postanu građanske države? Pitam za prijatelja.
NAPOMENA: Autor teksta je stručni suradnik Instituta za društveno-politička istraživanja iz Mostara
/HMS/
wpDiscuz
