ČINJENICE o BIH koje su slabo poznate

Ovo su vremena kada se ponovo pokreću pitanja BiH identiteta pa i budućnosti uređenja BiH. Da bi se mogli pronaći valjani odgovori na pitanja koja su aktualna i da bi se pravilno trasirala budućnost potrebno je imati na umu sve relevantne činjenice, jer donošenje odluka bez pravog uvida u stanje stvari navodi na krivi put. Istovremeno mnoge činjenice o BiH su slabo poznate ne samo široj javnosti već čak i onima koji misle da znaju sve o BiH. Istina o BiH je često ne samo skrivana već, što je još podlije, iznošena diskretno i nezapaženo.

piše: Dr. sc. Amir Halep l poskok.info

Npr. malo tko zna da je u BiH u doba Otomanske uprave na snazi bio tzv. miletski sustav. U Otomanskom carstvu priznate vjerske grupe (muslimani, pravoslavci, Jevreji, katolici i drugi) su imale uspostavljene svoje samostalne zajednice zvane Mileti, u kojima su zadržavale svoje vlastite vjerske zakone, pod zaštitom sultana.

Pravoslavnim Miletom je upravljao grčki pravoslavni patrijarh. Katolici u Bosni, do 19. stoljeća nisu imali zasebni milet, nego su svrstavani u grčko-pravoslavni milet, što je omogućavalo grčkim fanariotskim vladikama da traže poreze i od bosanskih franjevaca. Katolički milet je formiran tek u 19. stoljeću, a poglavar ovog Mileta je bio veleposlanik Francuske u Istanbulu.

Učinkovitost ovog miletskog sustava sastojao se u tome da milet, definiran na konfesionalnoj osnovi, postaje institucija koja vrši posredničku ulogu između pojedinca i države. Svi državljani otomanskog carstva pripadali su jednom od Mileta. Vjerski poglavari pojedinog Mileta bili su predstavnici svoje zajednice, s jurisdikcijom nad svim članovima u pitanjima, ne samo religiozne naravi, nego i na području civilnog i kaznenog prava.

Oni su bili zaduženi i za skupljanje poreza, koji su onda predavani nadležnoj vlasti. Sustav Mileta izravno je doprinio identifikaciji etničke pripadnosti s konfesionalnom pripadnošću, što je u BiH dovelo do katastrofalnog urušavanja bosanskog narodnog identiteta.

Na početku 19. stoljeća kada su većina evropskih naroda doživljavali svoj preporod i kada je dolazilo osvješćivanja naroda u BiH značajnu ulogu je odigrao fra Ivan Jukić. 1848. godine fra Ivan Jukić je napisao sljedeće „Mi Bošnjaci, nekad slavni narod, sada jedva da smo živi“.

On je 1850. godine pokrenuo časopis „Bosanski prijatelj“ koji je izlazio sve do 1870. godine.

Materijal za prvi svezak ovog časopisa, Jukić je prikupljao godinama ranije, jer je planirao osnivanje književnog društva “Kolo bosansko” koje bi objavljivalo svoj časopis, ali do toga nije došlo. U predgovoru prvog broja Jukić piše 12. svibnja 1850. godine: „Što dakle pria deset godinah ne mogoh učiniti, evo sad slobodno stupam pred učeni i mili moj rod, pozivajući u kolo bratimsko, sve Bošnjake, da mi u ovomu poslu narodnomu budu na pomoći … Bošnjake od sna nemarnosti probuditi, da se osvijeste“.

Prvi svezak „Bosanskog prijatelja“ je pisan u BiH, a tiskan u Zagrebu, jer tada u BiH nije bilo ni jedne tiskare.

Za BiH su se zbili užasni događaji 1852. godine kada je praktički uništena bosanskohercegovačka narodna elita od čega se BiH narod nije oporavio sve do danas. Spomenuti fra Ivan Jukić je te 1852. godine zatočen u Carigrad, odakle ga je iz zatvora izvukao austrijski konzul, pjesnik Antun Mihanović. Jukić je svoj život skončao u Beču 1857. godine.

Pokopan je u skupnu siromašku grobnicu na groblju St. Marxer Friedhof gdje bio ukopan i čuveni skladatelj Mozart.

Osim fra Ivana Jukića i mnogi drugi bosanskohercegovački uglednici te 1852. godine su što pritvoreni što ubijeni. Uništenje bosanskohercegovačke elite je proveo zloglasni Omer paša Latas po nalogu sultana Abdulmedžida I da „zemlju Bosnu treba ponovo osvojiti“.

Tako „obezglavljena“ BiH s gotovo potpuno uništenom društvenom elitom je nespremna dočekala događaje koji će uslijediti. 1862. godine u organizaciji vlade tadašnje Srbije u BiH dolaze Teofil Petranović i Klement Božić.

Teofil Petranović je po dolasku u Sarajevo 1862. godine osnovao Društvo za propagandu i uvođenje imena Srbin, prije svega među pravoslavnim seljaštvom. Članovi ovog Društva su izlazili na sarajevske carine gdje su dočekivali seljake i govorili im da oni ne treba da se zovu Bošnjaci nego Srbi.

Klement Božić je utemeljio Društvo koje je širilo hrvatsko ime među katolicima iz BiH. Vaso Pelagić je napisao i objavio 1867. godine u Beogradu knjigu “Rukovođa za srpsko-bosanske, hercegovačke, starosrbijanske i makedonske učitelje” u kojoj piše: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku dječicu koja gođ umiju govoriti: da kad ih ktogođ upita: što si ti mladiću?

Pa da mladić na to pitanje odmah odgovori: ja sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi dječici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru.”. Stara mudrost kaže „Gdje nema mačke miševi kolo vode“, a upravo takva situacija je tada bila u BiH. Zbog gotovo uništene bosanskohercegovačke društvene elite koja se borila za golu egzistenciju nastojanja srbijanske vlade definirana, u to doba tajnim dokumentom, „Načertanije“ su provođena gotovo bez ikakvog otpora.

„Načertanije“ je program nacionalne politike tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i poslije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Srbije Ilije Garašanina napisana 1844. godine. To je ujedno i prvi Politički program Velike Srbije. Može se slobodno reći da su velika većina današnjih bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata zapravo potomci Bošnjaka pravoslavaca i katolika koji su ovom i ovakvom politikom konvertirani.

Nakon što šte je većina Bošnjaka pravoslavaca i katolika etnički konvertirana krenulo se s konverzijom Bošnjaka muslimana. Međutim tu su nastupili problemi da li Bošnjake muslimane prevesti u Srbe ili Hrvate. Dešavalo se da se dva rođena brata ne mogu dogovoriti oko toga što su pa se jedan opredijeli kao Hrvat, a drugi kao Srbin.

Karakterističan primjer tadašnjeg nesnalaženja Bošnjaka muslimana je npr. Ademaga Mešić.

Ademaga Mešić je izjavio “Mi nismo Turci, nego smo po vjeri muslimani, a po naciji i našem lijepom hrvatskom jeziku Hrvati.”.

O uzrocima jačanja hrvatske i srpske etničke orijentacije među bosanskohercegovačkim muslimanima u to doba se može naširoko diskutirati, ali najbitniji uzrok je spomenuto uništenje bosanskohercegovačke elite 1852. godine. Spomenuti Ademaga Mešić je rano obrazovanje dobio u mektebu (islamskoj osnovnoj školi), a uz pomoć privatnog učitelja naučio je čitanje i pisanje latinice. Između 1879. i 1882. pohađao je medresu u Travniku i to je sve što je imao od formalnog obrazovanja. Dakako da Ademaga Mešić nije ni u mektebu, a ni u medresi ništa učio o bosanskom kraljevstvu i slavnoj bosanskoj historiji pa je takav neuki Ademaga Mešić jednostavno prihvatio ideologiju Hrvatske stranke prava na što ga je naveo učitelj Ivica Hećimović.

Sam Ademaga Mešić je tvrdio da su za popularnost pravaške ideologije među muslimanima najzaslužniji hrvatski prosvjetni radnici poput spomenutog Ivice Hećimovića koji je potkraj 1880-tih godina srca muslimanskih mladića ispunjavao hrvatskim žarom. Hećimović je znao kako pristupiti mladim muslimanima, organizirao je studijske kružoke na kojima su se politički događaji u BiH razmatrali iz ugla narodnosti, nacionalizma, vjere, domovine itd.

Početkom 20. stoljeća u BiH je djelovao omladinski revolucionarni pokret Mlada Bosna. Mlada Bosna je bila bez jasne organizacije, bez jedinstvenog programa, bez čvrsto izgrađene političke linije i bez određenijeg teorijskog stava, a imala je za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata bori za slobodu bosanskog naroda.

Najpoznatija akcija Mlade Bosne bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, 28. srpnja1914. godine kojeg je izveo Gavrilo Princip. Pored Gavrila Principa dva najpoznatija člana Mlade Bosne su bili književnik Ivo Andrić i političar Atanasije Šola.

Mlada Bosna je surađivala sa srbijanskom organizacijom Crna ruka i zbog te suradnje mnogi pokret Mlada Bosna smatraju za srpski nacionalistički pokret, ali činjenica je da članovi Mlade Bosne jesu bili za ujedinjenje BiH sa Srbijom, ali samo zato što su iskreno vjerovali da je to za BiH najbolje rješenje. Naime, u to doba je Austrougarska carevina bila zaostala konzervativna država u kojoj su svi slavenski narodi bili manje ili više ugnjetavani.

Car Austrougarske je bio Franjo Josip I, koji je kočio svaku liberalizaciju. Istovremeno, kraljevinom Srbijom je od 1903. godine vladao Petar I Karađorđević čija je vladavina obilježena je prijelazom s apsolutizma na ustavnost i parlamentarizam, te poštovanjem slobode tiska i drugih građanskih sloboda. Srbija je tada bila veoma napredna država i kao takva je bila primjer slobode u regiji pa i šire te je bila svojevrstan magnet za sve slavenske narode Austrougarske carevine.

Kao što je već rečeno Mlada Bosna je bila bez jasne organizacije i bez programa, ali većina sljedbenika pokreta Mlada Bosna su bili članovi Srpsko-hrvatske napredne organizacije koja je osnovana u Sarajevu 1911. godine, a prvi predsjednik ove organizacije je bio Ivo Andrić. Interesantno da je u Hrvatskoj istovremeno djelovao pokret Mlada Hrvatska okupljen oko istoimenog lista čiji duhovni lider je bio književnik Antun Gustav Matoš. Pokret Mlada Hrvatska je također bio sklon jugoslavenskoj ideji. Nije teško pretpostaviti tko je bio financijer i organizator i Mlade Bosne i Mlade Hrvatske.
Bitno je ovdje spomenuti nastojanja Benjamina Kalaja. Naime neprijatelji bosanskog naroda su već više od stotinu godina kivni na njegova djelovanja i čak su smislili pojam „kallayizam“ kojim opisuju spomenuta nastojanja. A tko je zapravo Benjamin Kalaj? Kalaj je pripadao jednoj od najstarijih mađarskih plemićkih obitelji u kojoj je kroz naraštaje sačuvana svijest o prijateljstvu Mađarske i BiH. Kalaj je rođen 1839. godine Budimpešti.

Ostvario je blistavu političku karijeru, a u slobodno vrijeme se bavio historijom. 1882. godine je postavljen na dužnost Upravitelja Bosne i Hercegovine i na toj dužnosti je ostao sve do svoje prerane smrti 1903. godine.

Kalaj je vršeći dužnost Upravitelja Bosne i Hercegovine nastojao izgraditi bosansku narodnu samosvijest te uzdići bosanski narod na isti stupanj s ostalim europskim narodima, a Kalajeva nastojanja su s ogorčenjem promatrana od strane neprijatelja BiH koji su već imali planove za uništenje bosanskog naroda i kidanje njegovog tkiva. Trebalo bi mnogo prostora da se navedu sva postignuća grofa Kalaja za vrijeme njegove uprave, ali prije sveg treba navesti osnivanje velikog broja škola.

Nastojanja Benjamina Kalaja, djeluju fascinantno, pogotovu, ako se usporede s radom njegovog sunarodnjaka Karolja Kuena Hedervarija (Károly Khuen-Héderváry) u Hrvatskoj. Naime, Benjamin Kalaj je bio upravitelj (guverner) BiH u periodu 1882.-1903. dok je Kuen Hedervari praktično u isto vrijeme (1883.-1903.) bio ban Hrvatske. Dok je npr. Kuen Hedervari u Hrvatskoj suzbijao upotrebu hrvatskog jezika i nametao mađarski jezik u BiH je Benjamin Kalaj poticao upotrebu narodnog bosanskog jezika.

Na žalost, kao što je već rečeno grof Kalaj je prerano umro, a poslije njega nije bilo dovoljno snažnih ličnosti da njegov posao dovrše. Može se slobodno reći da je smrću ovog velikana za bosanski narod nastupila svojevrsna duga mračna noć.

Npr. naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4.10.1907. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik’“. Ovime je zadan „udarac“ bosanskom narodnom identitetu od koga se bosanski narod ni do danas nije potpuno oporavio.

Nakon 1903. je došlo do jačanja narodnog pokreta u Hrvatskoj koga je snažno podržavala katolička crkva. A u BiH je bio posebno aktivan nadbiskup Josip Štadler čijim su radom suzbijena nastojanja katoličkih svećenika franjevaca da se sačuva narodni identitet Bošnjaka katolika, te su se Bošnjaci katolici okrenuli ka hrvatskom narodnom pokretu.

U to doba u BiH su počeli da djeluju i dijecezanski katolički svećenici „petrovci“ te je utjecaj franjevaca počeo da slabi. U Zagrebu od 3. do 5. rujna 1900. godine je održan Prvi hrvatski katolički sastanak kome su prisustvovali i predstavnici katolika iz BiH. Na tome Sastanku je nadbiskup Josip Štadler rekao „ … bosanskohercegovački katolici su nacionalni Hrvati … želim da se Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom …“ pri čemu je pod „materom zemljom“ mislio na Hrvatsku.

Na kraju je bitno navesti još jedan bitan detalj za BiH. Država čiji pravni sljedbenik je današnja BiH je osnovana početkom 9. stoljeća nakon propasti Avarskog Kaganata i tijekom 1.100 godina historije BiH samo je 14 godina došlo do prekida pravnog kontinuiteta postojanja i to počev od 1929. godine kada je kralj Aleksandar nezakonito uveo diktaturu pa do ZAVNOBiH-a 1943. godine.

BiH je unutra Otomanskog carstva imala status ejaleta, unutar Austrougarske je imala status „zemlje“ i imala svoju Zemaljsku vladu, a također je imala status „zemlje“ i unutar Kraljevine SHS. 1. novembra 1918. godine formirana prva narodna (zemaljska) vlada za Bosnu i Hercegovinu čiji predsjednik je bio Atanasije Šola. Kada je 1920. godine osnovana Liga naroda Alibeg Frndić je uputio dopis za zahtjevom da BiH bude primljena u članstvo, ali je taj zahtjev odbijen zbog intervencije već spomenutog Aleksandra Karađorđevića.