“Mi u Bosni želimo živjeti jedni s drugima a ne jedni pored drugih” jedna je od unitarnih fraza koje ćemo čuti iz usta hadži Šefika ili hadži Komšića.
Ta savršeno upakovana laž, pseudomultietničarskih SDA monoetnokrata jako lijepo para uši svakog stranog veleposlanika u BIH.
Veleposlanici na to padaju a mi, koji znamo s kakvom SDA imamo posla znamo da se radi o laži.
Mi znamo da je prostor SDA odavno monoetničan. Superiorno očišćen uz pomoć arapskih snaga (neagresorskih!), potom superiorno prefaraban u antifašistički Potemkinovu fasadu.
Etnički najhomogeniji prostor Europe. Čak su i povratnice časne sestre dizali u zrak.
A potom ih gurnuli u FTV i BHRT zaborav. Pod režim kulture zaborava.
No vrijedi li ta propagandna laž samo za Bosnu ili pri tome misle i na Hercegovinu?
Sudeći po događajima na Safinom mostu, vrijedi i za Hercegovinu. Ni u Hercegovini ne žele živjeti jedni s drugima nego jedni pored drugih.
Fraza “živjet želimo jedni s drugima” odnosi se samo na vlast. Jedni s drugima u hrvatskom klubu Doma naroda, jedni s drugima u srpskom klubu i klubu manjina, gdje su preuzeli sva zastupnička mjesta, oduzevši Srbima i manjinama pravo da sami biraju svoje predstavnike. No za princip jedni s drugima nisu kada im Srbi u Srpskoj otmu njihovo predstavničko mjesto. Tad to otvoreno zovu majoroizacijom.
Kada bi se Hrvati iz BIH organizirali te u Hrvatskoj bošnjačkoj manjini oteli pravo na predstavnike u Saboru, i preglasali ih, kako bi reagirala SDA Hrvatske? Prosvjedom ili proglasom potpore da se radi o vrhuncu demokracije, jer eto Hrvati u RH biraju Bošnjaka, za svog predstavnika što je “lijepo i cool”. Tako naime pravdaju Komšića nametnika. Festivalom tolerancije a ne prostim nasiljem nad malobrojnijim narodom.
- Ideološki ekskluzivitet,
- prisvajanje osmanskog imperijalnog mosta, mosta načinjenog za potrebe daljnjeg prodora ka Zapadu,
- mosta kojeg je podigao genijalan inženjerski Hajrudivnov um, po narudžbi ne baš tako genijalnog i tolerantnog osvajača,
- prisvajanje istog tog mosta kao vlasništva samo jedne nacije,
- mjesta tragike samo jedne nacije,
- kao da prilikom njegovog osiguranja 1992 nisu ginuli i Hrvati,
- prisvajanje tog mosta kao simbola samo jedne borbe, kao da ga 1992 nije branio i Hrvat, a 1945 oslobađao i Srbin,
- prisvajanje istog tog mosta kao simbola samo bošnjačkog prkosa, premda tog prkosa nije bilo tijekom Hercegovskog Proljeća 1875-1878 kad su Ljubibratić, Merkusova i don Ivan Musić pozvali i Bošnjake na ustanak,
- i konačno prisvajanje mosta kao simbola samo bošnjačkog uskrsnuća iz Nere Etve, iako je njegovu obnovu plaćao i hrvatski i srpski porezni čovjek,
- korištenje mosta kao vječnog i upornog mjesta stigme, dok na njemu mašeš porukom “Nikad zaboraviti”
- ili selektivnim Agiusom, sucem koji je primivši poklon na tom mostu i službeno zatvorio nikad otvoreni slučaj genocida u Grabovici,
- preoblikovanje Starog Mosta, kao prometnog objekta, mjesta spajanja kultura i ljudi u političku barutanu,
- gdje će puniti municija
- i odakle će se pucati nad-ideologija, na slabe ideologije, uzp-a i genocidaša
- ideologija najveće žrtve i ujedno najvećeg pobjednika! (Kako to???)
- koju piše siva politička eminencije, Safet Oreč, iz plemena starih Oreča, doseljenih u Mostar od posuškog Graca, potom islamiziranih,
- ideološka manipulacija mostom od strane tog gospodara prijeratnih Trafika, čovjeka koji se bogatio dok je prosječni Spartanac, ratni Bošnjak, gerilac, nestajao i umirao , on vlasnik većina nekretnina Istočnog, mimara rata,
- koja se pretvara u proglas Skakaća (*duboki respekt skakačima na skakaćkom talentu no ovo je kritika njihovog pristanka na vlastitu im politizaciju) koji potom poruĆuju, tko je podoban a tko ne,
- tko smije u Mostar a tko ne,
dakle taj i takav ideološki eksluzivitet potpuno je suprotan SDA laži “mi želimo živjeti jedni s drugima a ne jedni pored drugih.
Isto tako je selidba Veleža iz Mostara u Vrapčića odustajanje od života jednih s drugima i pristajanje na život jednih pored drugih.
Stari most nije Safetov most.
On čak nije ni mostarski most, budući da države sve spomenike nulte kategorije smatra isključivim vlasništvom države.
Prema tome, svaka lekcija, bilo kojem građaninu BiH, igraču Zrinjskog, Stanivukoviću, Brnabićki, Dodiku, upućena s njega, sa simbola Hercegovine nije ništa nego ponovna okupacija tog mosta. Pretvaranje mosta spajanja u mjesto razdvajanja. Demostarizacija Mostara.
Dovoditi na njega Komšića, Čedu Jovanovića, i ismijavati cijeli jedan narod tim činom Komšićizacije Starog, a istovremeno s njega tjerati igrača Zrinjskog, u njegovim privatnim satima provođenja slobodnog vremena sa obitelji mu, ne dati mu čak ni da kajak pod njim unajmi, ili pak ponižavati vođu oporbe u Srpskoj, jer o nekom zločinu ne misli isto što i ti, iako poštuje žrtve i klanja im se, baš kao i ti, što je to nego prisvajanje državne imovine od strane Safe i njegovih političkih skakala?
Draga braćo Bošnjaci Mostara, zar nam/vam je malo trafika prisvojio? Zar i Starog da mu damo?
wpDiscuz
