Published On: Pon, ožu 8th, 2021

Cico, Niko i trijumf jezika kojim nitko više ne govori

U gradu koji osjeća tjeskobu kada god valja pokazati emociju, Niko Kranjčar stao je pred publiku i pokazao emociju

Bio je Cico, također, utjelovljenje nostalgije za građanskim Zagrebom, za kojeg je veliko pitanje je li ikad postojao, ili je postojao samo u naglasku, jeziku, osmijehu i driblingu Cice Kranjčara

Krajem 2019. Martin Scorsese obrušio se na kontemporarnu filmsku industriju, ustvrdivši da filma u filmu više nema, odnosno, da u kinima gledamo filmove, ali u njima ne vidimo kinematografije. Kao primjer uradaka koji sadržavaju sve elemente filma, no filmovima se teško mogu nazivati, naveo je superjunačke blockbustere iz Marvelova kataloga.

“Počinješ shvaćati da više ne govoriš istim jezikom i da više ne možeš praviti filmove”, kazao je iznenađenom novinaru New York Timesa.

Martyja možemo smatrati ishapljelim artistom i čangrizavim dedom čija su najbolja ostvarenja za njim, a ne ispred njega. Možemo misliti da je obolio od najteže ljudske bolesti, jedine protiv koje lijeka nema i nikada ga ne može biti, od bolesti starosti, pa ga smeta sve ono, što je nekad slavio, a stid ga je svega onoga, što je vlastoručno inaugurirao. No, iste je godine izbacio vrlo dobrog Irishmana, a novine su redatelja opisivale kao živahnog, predanog novim projektima.

Vrijeme kojem je vrijeme došlo glave

Pogodila ga je sudba znatno bezobraznija i odioznija, od običnog starenja. Martin Scorsese i dalje je pravio vrlo dobre filmove; samo, filmove kakve je pravio više nisu uživali masovnu popularnost ni široki auditorij. Novac u njegovog Irishmana nije htio uložiti nijedan tradicionalni studio, pa je, u gorkom spletu okolnosti i ironičnih driblinga kakvima obiluje historija, lovu za projekt našao kod onih, koje napada – kod neprijatelja, kod streaming servisa.

Kritike, uglavnom pozitivne, ipak su naglašavale nepobitno: Scorseseov spori i grandiozni mafijaški ep dolazio je iz neke druge ere, iz vremena kojem je vrijeme došlo glave. Filmom kojim se nadao podsjetiti na obilje drevnih vještina prisutnih još samo u naboranim rukama iskusnog kovača ukazao je i na nešto drugo: na ono čega više nema, na jezik kojim se više ne razgovara.

Kad ljudi prestanu govoriti istim jezikom, kad nova režiserska paradigma istisne prethodnu, a nova nogometna ideologija pregazi dosadašnju, stari majstori, apostoli prethodnih svjetova, njihovi ponosni čuvari i vjerni stjegonoše, nađu se u rascjepu između onog što je bilo i onog što dolazi, dubinski zbunjeni, jer ono što ih je činilo uspješnima također je ono, što ih u novom vremenu sputava.

Vječna kletva velikih umjetnika

Kletva velikih umjetnika, umjetnika poput Martyja ili, recimo, Cice Kranjčara, onih rijetkih tvoraca čije djelo umije banalno pretvoriti u odsudno, plitko u suštinsko, duhovito u ubojito, a svakodnevno u svevremensko, jest da će na kraju puta uvijek biti prisiljeni promatrati neke nove klince kako bogohule o njihovim dostignućima, baš kako su oni isto radili s dostignućima svojih prethodnika, baš kao što će sljedbenici novih klinaca raditi njima.

Primorani su promatrati kako se pomalo, godinu po godinu, zaboravlja njihova nekadašnja genijalnost i inteligentna subverzivnost, jer kontekst i vrijeme ne putuju zajedno, pa dok kontekst ostaje privilegij suvremenika, vrijeme ga nečujno napušta, sve do zaborava. Moraju promatrati kako se, riječ po riječ, napušta jezik na kojem su nekad stvarali i loptu vodili, sve dok im na kraju jezik više ne bude zajednički i filmove se više, kao ni dodavanja, na njemu neće moći praviti.

Kao nogometni igrač Cico Kranjčar bio je, tu nema dvojbe, točno takav umjetnik. Mitska persona jednog osjetljivog pokoljenja, iskaz njihovih generacijskih anksioznosti i aspiracija, u kojima se aspiracije često brkalo s anksioznostima, i obrnuto, jer nema aspirativnog čovjeka do anksioznog čovjeka, pošto im je zajednička temeljna tendencija, tendencija bježanja. Negdje, u bolje.

Je li grad stvorio Cicu ili Cico grad?

Bio je Cico, također, utjelovljenje nostalgije za građanskim Zagrebom, za kojeg je veliko pitanje je li ikad postojao, ili je postojao samo u naglasku, jeziku, osmijehu i driblingu Cice Kranjčara, pa smo kolektivno zaključili da takav bard ne može doći sam od sebe, kao osebujna individua, već ga je na površinu morao izbaciti kakav kolektivni cušpajz starogradskih manira i novodobnih tendencija, kao da je Gustavu Matošu netko gurnuo loptu pod noge, maknuo ga s gornjogradske klupe i preselio na maksimirsku, pa smo umjesto jednog agramskog simbola, Gustla, dobili drugi, Cicu – jer kako takvu pojavu objasniti ičim, osim gradskim mitom i uličnom fantazijom?

Je li građanski element proizveo Cicu i Matoša, ili su Cico i Matoš proizveli njegov privid, simpatičnu fatamorganu i kazališnu kulisu za nešto čega odavno nema, ako je ikad i postojalo, teško je kazati; promatrajući u što se grad, koji ih je navodno stvorio, danas pretvorio, nemoguće je izbjeći dojam da je Zagreb kakav smo sanjali u Cici, tom najvelebnijem od svih uličnih drznika, tom najuglađenijem od svih gradskih mangupa, uvijek bio bolje mjesto od Zagreba u zbilji.

Jednom u životu imao sam prilike sjesti s Cicom Kranjčarom i sve bih dao, da tu priliku nikad nisam dobio – ne zbog Cice, koji je bio prilično fenomenalan, već zbog sebe, koji nisam.

Emotivni vrhunac i mjesto bez povratka

Baš kako se počela razbuktavati filmska karijera mladog španera s kamerom, ona Martina Scorsesea, počela se buditi nogometna karijera osjetno mlađeg španera s loptom, ona Cice Kranjčara. Otkrili su ga, navodno, izdaleka – silueta krhkog dječaka toliko je odudarala od vršnjaka na Ferenščici po kojoj se loptao, da mu je talenat bilo moguće ustanoviti s obližnjeg balkona.

Tako je Cico šezdesetih krenuo u Dinamovu akademiju, sa sendvičima u ruksaku, baš nekoliko mjeseci prije nego je u kina krenuo prvi film Martyja Scorsesea. Debitirao je 1974. godine i u klubu ostao još devet godina, kada prelazi u Rapid i uzima lijepu količinu austrijskih trofeja. Kasne sedamdesete i rane osamdesete bile su njihove godine, a Scorseseov Taxi Driver iz tog vremena točno je ono, što je Cici bila Dinamova čuvena titula iz 1982. godine.

.

Formalno, ni jedno ni drugo nisu bili njihovi najveći dosezi – za Cicu će to biti povijesni plasman u Ligu prvaka kao trener Dinama i kasniji naslov prvaka s NK Zagrebom, za Scorsesea popularni trijumf s Goodfellas i Oscar s The Departed – no emotivni vrhunac, ono iz čega će se izroditi legenda, mjesto bez povratka i jezik bez govornika, obilje drevnih vještina u naboranim rukama istinskih majstora, zauvijek će ostati Taxi Driver jednog i 1982. za drugog.

Snažna predaja u zagrebačkim obiteljima

Cico Kranjčar bio je ono o čemu govori Marty, kada govori o kinematografiji i filmu. Mnogi igraju nogomet, kao što mnogi snimaju filmove, no rijetki su oni koji od toga prave art. Da je Cico došao do tih razina, znam najviše po tome što ga nikad u životu, osim na YouTubeu, nisam gledao kako igra, a imam dojam da cijeli život gledam jedino njega, kako igra, jer mi cijeli život stari priča o tome kako igra Cico. Toliko je snažna bila predaja u svim zagrebačkim obiteljima o napadačkom umijeću Cice Kranjčara, o njegovim maksimirskim slobodnjacima i ingenioznim asistencijama.

Je li zbilja bio tako dobar? Ili je to, donekle, bila fakinska iluzija, mit i opsjena? Naravno da jest – iluzorno je da bi itko bio baš tako dobar, koliko mislimo da je Cico bio dobar – ali koja istinska umjetnost nije, u neku ruku, iluzija i opsjena, iz koje se zatim rađa obilata mitologija? Da se nagrade daju za pedantno ispunjene tehničke kategorije, za pisca koji ispiše najveći broj riječi bez ijednog tipfelera, za glumca koji pravilno izgovori najveći broj dijaloga, za španera koji pretrči najveći broj kilometara, a pobjedu proslavi uz čašu mineralne, svijet bi bio ubitačno dosadan.

Cico nije bio dosadan i bio je prokleto talentiran. Dar s terena i čuveni šarm, sada upareni s finim odijelom umjesto s dresom, prebacio je na trenersku klupu, na kojoj mu je kasnih devedesetih i početkom dvijetisućitih sasvim dobro išlo. Kao tinejdžer gledat ću ga na nekoj od utakmica gradske alternative, NK Zagreba – intimni stadion u Kranjčevićevoj bio je beskrajno ugodan – kada je, 2002. godine, posve nevjerojatno, sa Zagrebom uzeo naslov prvaka.

Obična smrt ne može ga zaustaviti

To je moj osobni Cico, pošto nogometnog nikad nisam gledao: odrješit i ushićen, prepun erosa kakvim raspolaže samo čovjek pred kojim je važan zadatak i pamtljiva misija, eno ga, još i danas, nakon smrti, trči uza štenge malenog stadiona, euforičan i ponosit nakon neočekivanog trijumfa.

Tolikom energijom, dakle, kao da ga ni smrt ne bi zaustavila, kao što ga i nije zaustavila, jer iako danas više nema ni NK Zagreba, iako gotovo da nema ni tog stadiona, a sada, eto nema ni Cice Kranjčara, on je i dalje tamo, na stadionu, na šampionskoj klupi NK Zagreba, okreće se prema publici, stišće desnicu, s igračima trči do svlačionica, a onda štengama gore, do drugog kata i kancelarija, na zasluženu okrjepu, i u vječnu legendu.

Smrt mu je sada možda zabila gol, možda djeluje kao da je utakmica konačno izgubljena, no do kraja dvoboja ostalo je dovoljno vremena, a u srazu smrti i Cice, posve je jasno tko na kraju mora kapitulirati, jer likove poput njega obična smrt, što i ona zna, ne može zaustaviti. Ako ne vjerujete, odite u Kranjčevićevu i provjerite: sasvim je sigurno da je tamo, i da postavlja svoj 3-4-1-2.

Nogomet kakav ga je jedino zanimao

I kao što je Scorsese balavcima htio pokazati kako izgleda film kad u njemu ima filma, pa neka sve ide kvragu, ako ga ne razumiju – “počinješ shvaćati da ne govoriš istim jezikom” – tako je i Cico 2016. godine, u posljednjem, najmanje uspješnom mandatu na klupi Dinama, valjda naumio pokazati kako izgleda nogomet, kada se igra nogomet. Njegova nogometna vizura nije bila sustav, već pojedinac; inspiracija, a ne špranca; genij, a ne taktika.

Nogomet, ukratko, u kakvom bi najbolji bio on sam, inspirirani genij i snažan pojedinac, kojem katkad otimamo pojedinačno kako bismo ga lakše razumjeli i utopili u kolektivno, pa ga etiketiramo i opisujemo kao dio zaboravljenog purgerskog građanstva, dio čuvene Dinamove generacije, dio potisnute gradske gospoštine.

Možda, no još važnije od toga, on je bio Cico. Zajeban i nesavršen, drčan i odan, pa je i na klupi Dinama 2016. težio nogometu kakav je kao wunderkind 1966. igrao na Ferenščici. U vremenu kojim vladaju sustav i taktika, ideologija i statistika, htio je da se naprosto lijepo špana, bez puno kalkuliranja, poput sporog mafijaškog epa u doba Marvela. Takav ga je nogomet jedino zanimao i takav je nogomet jedino igrao. “Ne zanima me sustav, hoću da igraju najbolji”, izjavio je jednom.

No, u jednom trenu, kažu stari majstori, a stari majstori ovakve stvari veoma dobro znaju, u tišini radione počinješ opažati kako, loptu po loptu, pas po pas, nešto ne štima, nešto malo zapinje, tvoj je nogomet i dalje dobar, ali to nije nogomet na koji ljudi danas pomisle, kad pomisle na nogomet, i polako postaješ svjestan one mudre rečenice, o istom jeziku i razgovaranju…

***

Zadaća Nike Kranjčara bila je znatno delikatnija od zadaće očeve; Nikine majstorske ruke bile su naborane prije nego su do kraja narasle. Nije se tu radilo samo o bremenu obiteljskog imena, o tome da smo na poniznog dječaka projicirali ono što više ne možemo imati, iako je i toga naravno bilo, pa se naveliko divanilo o probuđenoj purgerštini, Cicinoj genetici i čuvenoj generaciji.

Iako je postao najmlađi kapetan u povijesti Dinama, već kao 17-godišnjak Niko Kranjčar bio je star igrač, točnije starinski igrač, a najtočnije, starmal igrač. Za neke stvaraoce, čim ih prvi put vidimo, znamo da predstavljaju novu i još nedefiniranu silu, nesvakidašnji spoj dotad nespojivih vještina, znanja i tendencija, toliko opojnih, da bi mogli oblikovati vrijeme koje nam predstoji.

Niku se moglo skautirati s Mjeseca

Za Niku se predmnijevalo suprotno, jednako impresivno: da gledamo nešto već viđeno, ali viđeno veoma davno, na prašnjavim kazetama i po roditeljskim sjećanjima, drevnu vrlinu pomalo zaboravljenu, duh uličnog mahera kakvih više nema, konsolidiran u tijelu nasmijanog tinejdžera.

Poput vremenskog putnika, Niko Kranjčar bio je uljudni kavalir u birtiji grubijana, daroviti šnajder u ulici konfekcija, svirač jazza u doba punka ili vizionarski kinematograf okružen običnim snimateljima, i nisi se mogao oteti dojmu da nogometni jezik kojim se Niko služi predstavlja jezik kojom se malo tko još služi. Ako se Cicu moglo skautirati s balkona, Niku se, uvjeren sam, moglo s Mjeseca ili Marsa – toliko je odudarao od vršnjaka i trendova.

Vjekoslav Skledar

Dobar dio mog razreda u prvoj godini Mioca bio je s Jordanovca, oko Dobrog dola, na kojem je odrastao i Niko. Glasine o njegovom umijeću širile su se valjda još od vrtića, a kada smo došli u srednju školu, dečki s Jordanovca pričali su, redom, o tri važne stvari: o Niki, o Niki i o Niki. Lagalo se bjesomučno, onako, kako lagati samo dječaci u pubertetu znaju, i nije bilo nikog tko nije tvrdio da mu je jednom progurao loptu kroz noge, ili mu je uspio zaustaviti dribling, ili mu je obranio penal, i čitave su se karijere izgradile na tim slatkim lažima koje nitko nije uzimao za ozbiljno.

Rođen u rascjepu dvije paradigme

Jer, predriblati Niku ili mu obraniti penal, budimo realni, nitko među nama nikad ne bi uspio, jer se to nije moglo, jer je to bio Niko. Upoznali smo se te godine u Miocu, površno, na hodniku, baš kako se probijao u Dinamu, a osobni dojam potvrđivao je dojam s terena: ponizan, tih i miran, lišen ega i samodopadnosti, kao da pripada svijetu smetenih učenjaka, a ne razmetnog selebarija, kao da bi ga prije mogao sresti uz Matoša na gornjogradskoj klupi, nego uz suigrače na maksimirskoj.

Kao Cico prije njega, Niko Kranjčar bio je ono o čemu govori Marty, kada govori o kinematografiji i filmu. Mnogi igraju nogomet, kao što mnogi snimaju filmove, no rijetki su oni koji od toga prave art. Bio je, tu nema dvojbe, točno takav umjetnik, mitska persona jednog osjetljivog pokoljenja, iskaz naših generacijskih anksioznosti i aspiracija.

No, nije imao luksuz da kao slavno ime i gradska legenda dočeka promjenu paradigme, promjenu koja pri kraju puta zadesi sve velike stvaraoce – u rascjepu paradigmi on se rodio i to je bio njegov temeljni nogometni usud. U Englesku je, recimo, stigao u jesen 2006. – tih dana Scorsese je u kina puštao The Departed – usred doba dominacije Joséa Mourinha, a ako treba zaviriti u arhiv i potražiti većeg antipoda Cicinom bonvivanskom životu i Nikinom romantičarskom nogometu, ne treba kopati dalje od dosjea s imenom Joséa Mourinha.

Koruptivni pritisak barbarskog otimača

Taj tvrd i tvrdo organiziran nogomet, ratnički bespoštedan i nemilosrdno kolektivan, bez marenja za individualni genij stvaralaca, predstavljao je sve ono, što Niko nije. Mourinhov fanatični pragmatizam protutnjao je engleskom ligom i europskim kontinentom, uzeo naslove i udivljenje, i zauvijek promijenio poziciju koju je Niko najradije zauzimao: slobodnu desetku, modernu interpretaciju obožavanih fantazista iz zaflekanih albuma Paninijevih sličica.

Da se ne shvati krivo: Niko Kranjčar bio je izvanredno talentiran i uspješan igrač. No, da je rođen desetak ili više godina ranije, da je imao prilike svirati jazz u doba jazza, slovio bi, možda, kao najveći kojeg smo ikad imali. Bilo je tu i drugih nepovoljnih uslova protiv kojih se valjalo boriti.

Recimo, da tako normalnom i povučenom dječaku sudba namijeni tako nenormalne i eksponirane okolnosti, u kojima je, zbog koruptivnih pritisaka jednog barbarskog otimača, prisiljen iz voljenog kluba otići u redove omraženog rivala, izložen maničnom bijesu navijača, bezočnim uvredama i primitivnim retalijacijama. Sve je to otrpio i na terenu nastavio iskazivati drevnu vještinu u maniri majstora kakvih više nema.

Grad koji ima problema s emocijom

Konačna potvrda da oduvijek govori jezikom kojim se više ne govori došla je ovih dana, kada je doslovno govorio, što mu inače, javno govorenje, nije baš drago. U gradu koji kao da osjeća dubinsku tjeskobu kad god valja pokazati golu emociju, pa je najčešće skriva ili eventualno izražava indirektno, kroz lelujavi nabac i zaobilaznu insinuaciju, a nikad direktno po golu, Niko Kranjčar stao je pred publiku i pokazao golu emociju, na očevom sprovodu.

Ako je nekome trebala potvrda da je Niko produkt ovog grada točno onoliko, koliko nije, da mu pripada u isto mjeri u kojoj je njegova negacija, da smo na njegovom primjeru imali prilike promatrati sve najbolje i sve najgore među nama, potvrda svega toga stigla je na očevom pogrebu. U gradu koji osjeća tjeskobu kada god valja pokazati golu emociju, osim onu anonimnu, stadionsku, Niko Kranjčar sam je stao pred publiku i pokazao golu emociju, direkt po golu.

***

Tako otvoreno govorio je i prije devet godina, u intervju koji sam s njim radio. U ožujku 2011. godine triput smo se nalazili u kampu reprezentacije i odrađivali višesatne seanse, o djetinjstvu, starom, Dinamu, Engleskoj i reprezentaciji. Tih mjeseci u Tottenhamu je igrao vrlo dobro, od traumatičnog tjeranja iz Dinama prošlo je dovoljno vremena, i smatrao sam kako je dobro vrijeme za zaokružen portret najmlađeg Dinamovog kapetana kojem barbari nisu dali da u njemu ostane.

Kompleksan portet jednog heroja

Finalnim rezultatom, objavljenim člankom, nije bio zadovoljan. Nije mi to nikad kazao, preuljudan je Niko za tako nešto, no nije ni trebao: osim što je Cico zajedničkog prijatelja pitao jesam li baš morao iznositi privatnije detalje o životu njihove porodice, o Cicinim izlascima i provodima, nekoliko godina kasnije Niku Kranjčara sreo sam u restoranu, a kratki pozdrav i hladan pogled govorio je znatno više, nego sam htio čuti.

Iako je naslov i fokus teksta bio na divljačkom tjeranju iz Dinama, jer nije htio pristati na uvjete ugledne agencije gospode Mamića, smatrao sam da svaki portret, pa i portret heroja, a možda posebno portret heroja, mora sadržavati i manje pozitivne stvari, okolnosti koje su ga postavili tamo gdje jest, kompleksnost materije od koje je satkao uspjehe.

Ili je u pitanju bilo nešto bitno zlokobnije, jesam li prema Niki osjećao neku vrstu potisnute ljubomore, jesam li divljenjem njegovoj vještini samom sebi prikrivao zavist, jesam li u svom heroju nesvjesno tražio manu i problem, ne kao točku koja objašnjava njegovo polazište i putanju, nego kao prizemljenje na razinu ordinarnog smrtnika, ili sam pak, na njega projicirao neke vlastite anksioznosti i tadašnje dvojbe, nisam siguran. Nadam se da ne.

Nikina konačna zadovoljština

U tom smislu, žao mi je i one kave s Cicom. Taj prepristojni i nasmijani čovjek, posve otvoren i zaigran, podario mi je svoje povjerenje, i satima, za potrebe mog članka, s golemim ponosom pričao o sinu. Godinama kasnije progonile su me slike tog susreta i činjenice da sam, bez adekvatnog objašnjenja, u mladenačkoj brzopletosti i naivnosti, razočarao tog beskrajnog gospodina, koji je nekom nevažnom balavcu posvetio dva-tri sata svog života.

Vjekoslav Skledar

Danas kad o tome razmišljam – neke su se stvari mogle elegantnije izreći, o nekima nije bilo potrebe govoriti, a neke su se mogle dodatno naglasiti. Pisanju portreta pristupio sam s namjerom da nekadašnjem šulkolegi pružim priliku za minimalnu zadovoljštinu, kakvu nakon prinudnog odlaska u Hajduk ovdje nikad nije doživio, a nenamjerno sam se, u njegovim očima barem, svrstao na stranu onih koji nisu govorili njegovim jezikom.

A ako nismo umjeli govoriti jezikom kojim je on govorio, a nismo, tim gore za nas – njegov jezik, onaj kojim se služio na terenu i onaj kojim se služio na sprovodu, uvjerljivo je superiorni od onog, na kojem svakodnevno živimo. Što se moglo vidjeti i na jednom drugom sprovodu, nekoliko dana prije Cicinog.

Djelo vrijedno nečije dekonstrukcije

Tako je Niko, mnogo godina kasnije, konačno dobio svoju zadovoljštinu protiv onih koji su ga otjerali – ne kroz moj članak, nego kroz svoj govor. Govor kakav barbari i otimači i kukavni trutovi, kojima smo okruženi, nikada nisu i nikada neće moći razumijeti.

Je li građanski element proizveo Niku, ili je Niko proizveo njegov privid, simpatičnu fatamorganu i kazališnu kulisu za nešto čega odavno nema, ako je ikad i postojalo, teško je kazati; promatrajući u što se grad, koji ga je navodno stvorio, danas pretvorio, kako ga je u jednom trenutku mrcvario, cipelario i odbacio, nemoguće je izbjeći dojam da je Zagreb kakav sanjamo u Niki, tom najpristojnijem od svih slavnih nasljednika, najsuzdržanijem od svih nogometnih virtuoza, uvijek bio bolje mjesto od Zagreba u zbilji.

***

Što je genij? Činiti ono, što nitko ne umije. Je li iza toga prepredena opsjena ili tvrda stvarnost, ustvari je nevažno: postoje potezi kista pred kojima se može samo pokloniti i okreti s loptom o kojima se pišu epovi, a ulaziti u eksplikaciju znači tražiti logiku u onome, u čemu zakonitosti logike uglavnom ne vrijede: u ljudskome.

Kletva takvog stvaraoca, veli Scorsese, a Scorsese zna, jest da na kraju vlastito djelo mora gledati u njegovoj dekonstrukciji, baš kao što je on, da bi postao genije, nekog drugog dekonstruirao, detronizirao i defenestrirao. Godinama činiš što nitko ne umije, sve dok to što činiš, ono što nekad nitko drugi nije mogao, počnu zaboravljati; kad objaviš Irishmana ili udaraš duboki 3-5-2, a publika želi još Thora i visokog presinga. No, to znači da je djelo bio vrijedno dekonstrukcije.

Nadoknada zoastatka do kraja vremena

Ima li života poslije smrti, pitaju mediokriteti. Da bi ga bilo poslije smrti, mora ga biti prije nje. Ispravno pitanje stoga glasi: ima li života prije smrti, kako bi ga bilo i nakon nje? U slučaju Cice Kranjčara, odgovor je prilično jasan. Takvima poput Cice, smrt nije problem. Takvi poput Cice, smrt lako prežive, iako im možda, tu i tamo, zabije neki gol, pa se na tribinama naivno pomisli da je dvoboj izgubljen. Takvi poput Cice, zaostatak će sigurno nadoknaditi i na kraju trijumfirati.

Marvelovi filmovi su, naravno, filmovi; da nisu, filmovima ih ne bismo zvali. Oni nisu filmovi kakve je pravio Scorsese, niti su filmovi kakve će itko u budućnosti praviti, kao što lopta Cice Kranjčara nije lopta kakvu će itko lupati, kao što finta Nike Kranjčara nije finta kakvu će itko više prodavati.

Često se kaže, takvih majstora više neće biti. Majstora hoće, ali ovih konkretnih neće. I treba da tako bude. Jer neke stvari nemoguće je nadomjestiti; Cicin osmijeh nemoguće je kopirati; njegove slobodnjake nemoguće je izvoditi; Nikin dribling nemoguće je replicirati; njegov govor na očevom ispraćaju nemoguće je ponoviti. A zašto bismo i pokušavali, kad na tim jezicima malo tko više govori.