Na stranicama Chicago Monuments Project objavili su da razmišljaju o sudbini Spomenika Indijancima Ivana Meštrovića, jer je prema njihovu mišljenju – neprikladan. Odnosno, Meštrovićev je rad, kako navode na svojim stranicama, “među onim spomenicima od njih četrdesetak u Chicagu, o kojima je potrebna rasprava”.
Napominju da nisu donesene konačne odluke o spomenicima, no da su izdvojili one za čiju je daljnju sudbinu potreban javni dijalog te da je Meštrovićev rad predmet kritike zbog “romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca”.Jedan je to od važnijih, ako ne i najvažniji spomenik hrvatskog autora izvan zemlje.
Meštrović je skulpture Indijanaca, Strijelca i Konjanika radio u Zagrebu, a u Chicagu su postavljene 1928. godine. Struka spomenike koje je financirala Zaklada Benjamina Fergusona smatra jednima od najboljih ostvarenja spomeničke plastike, pisalo se da su “mišići konjanika gotovo anatomski realni”. Specifično je za konjanike i da ne drže oružje u ruci.
O svemu razgovaramo s Barbarom Vujanović iz Atelijera Meštrović u Zagrebu, i Daliborom Prančevićem, koji predaje na Odsjeku povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Oboje će u ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji list reći da je njihova prva reakcija, nakon što su čuli što se sprema, bila – šok. Smatraju da se raspravlja o Meštrovićevu spomeniku koji, kako kažu “ni u kojem segmentu, formalnom i sadržajnom, nije upitan u smislu negativnoga prikaza pripadnika indijanskih starosjedilaca”. Kako nam govore naši sugovornici, “povjerenstvo u Chicagu izdvojilo je četrdesetak spomenika koji, prema njihovu mišljenju, promiču osobe i događaje vezane uz rasizam, ropstvo, genocid ili netočan prikaz američkih Indijanaca. U vrlo šturom objašnjenju navodi se da su konjaničke skulpture Ivana Meštrovića problematične zbog svojeg romantiziranog i reduktivnog prikazivanja američkih Indijanaca”.
Barbara Vujanović i Dalibor Prančević smatraju da, među ostalim, nije precizirano što u tom kontekstu znači romantiziranost, “možda njihova hiperdimenzioniranost koja je znak vremena, međuratnoga neoklasicizma i art-décoa, kojih je Meštrović bio karakteristični predstavnik. Nagost se prikazuje od antike. Antički prikazi nagih muškaraca ukazuju ne samo na njihovu fizičku snagu, nego i na njihove moralne vrijednosti. A izostanak luka i koplja zapravo predstavlja kiparovu inventivnost i odmicanje od stereotipnih, romantičnih prikaza Indijanaca. To je već radio i na svojim konjaničkim statuama u prethodnom razdoblju”. Kako doznajemo, Muzej Ivana Meštrovića i Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu zajednički će sastaviti dokument, apel, koji će poslati spomenutom Povjerenstvu. U njemu će iznijeti podatke koji ukazuju da je Meštrović tim spomeničkim projektom upravo veličao ideju starosjedioca. – Kako bi izbjegao stereotipe, odustao je od koncepta prikaza kauboja. Objasnit ćemo kontekst nastanka i važnost tog remek-djela art décoa. Nadamo se da će nam se supotpisivanjem pridružiti druge institucije i organizacije. Otvoreni smo za daljnji dijalog i davanje informacija koje bi obogatile raspravu koja se trenutačno odvija u Chicagu – govori nam dvoje kustosa te postavljaju pitanje o daljnjoj sudbini spomenika, jer, naime, sadreni modeli po kojima je spomenik lijevan ne postoje, postoje studije i skice i ako bi spomenik uništili, bio bi nepovratno izgubljen.
Upoznati su, kažu Barbara Vujanović i Dalibor Prančević, “s novijim turbulentnim društvenim događanjima u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su se među ostalim odrazili i na javnu plastiku te općenito muzejsku praksu i funduse. Spomenici koji na dvojben način predstavljaju kolonijalističku povijest postaju predmet opravdane rasprave. Rasprava se treba odvijati i u stručnim i širim krugovima, no jednako tako treba se osvijestiti da su spomenici sjećanje, testament povijesti koja se katkad nažalost, katkada na sreću ne može mijenjati”, pitajući se do koje granice treba ići to “čišćenje spomenika”. Odnosno, njihovim riječima: “I antički spomenici veličaju ondašnje vladare i narode koji su ih podizali te nastavljaju unižavanje pokorenih naroda. Bismo li rimske slavoluke i egipatske piramide uklanjali jer i oni svjedoče izrabljivanju i istrebljenju određenih naroda i slojeva društva? Pojedini primjeri javne plastike koji se referiraju na kolonijalističku prošlost bivaju demolirani bez prethodne javne diskusije, u jeku uličnih protesta i sukoba”. Na pitanje je li riječ o najvažnijoj skulpturi našeg kipara izvedenoj izvan Hrvatske, odgovaraju sljedeće: “Skiciranje je započeo u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je Ivan Meštrović u svom newyorškom atelijeru modelirao ogledne skice i lijevao ih u gipsu, no u najvećoj mjeri Spomenik Indijancima je realiziran u Zagrebu – model je načinjen u atelijeru u Mletačkoj 8, lijevanje je izvedeno u ljevaonici Akademije likovnih umjetnosti, i sam je transport zagrebačkim ulicama predstavljao društvenih događaj, spektakl. Izrazitom muskulaturom kojom se odlikuju tijela Indijanaca i konja na kojima jašu, shematičnošću likovne forme koja je u funkciji izrazito dinamičkog elementa utkanog u kiparsku koncepciju, Spomenik Indijancima u Chicagu doista je vrstan primjer Meštrovićeva kiparskog umijeća, no i ponajbolji primjer art déco javne plastike šireg svjetskog konteksta”. Skulpturi je prethodilo predstavljanje umjetnika na nekoliko američkih izložbi, a podsjetimo da je kasnije Meštrović i preselio u SAD. Izlagao je u američkim gradovima tijekom 1925. i 1926. godine. Izložba što ju je organizirao Art Institute u Chicagu izazvala je veliko zanimanje pa je umjetniku ponuđeno da sudjeluje u projektu podizanja novog javnog spomenika koji bi se referirao na povijesni iskon američkog tla. Sve je to bio dio kampanje Benjamin Ferguson Funda vezane za oplemenjivanje grada umjetničkim djelima. Djelatnosti te Fergusonove zaklade i Umjetničkog instituta međusobno su bile vezane jer su dijelili zajednički Odbor, tako da su se administrativni poslovi Zaklade odvijali preko ureda Instituta. Kako kažu naši sugovornici: “O naravi spomenika dosta se raspravljalo, a u diskusiju je, naravno, bio uključen i sam Meštrović. Iz takve se rasprave najprije artikulirala ideja kako bi ovaj spomenički projekt trebao uključiti dvije konjaničke statue koje bi prezentirale bijelu i crvenu rasu. To, naposljetku, ipak nije funkcioniralo.
Ugovor između Ivana Meštrovića i Odbora Zaklade i Instituta potpisan je 4. veljače 1926. godine i u roku od sljedeće dvije, spomenik je trebao biti dovršen”. U prvoj točki tog ugovora navodi se izvedba “dviju brončanih konjaničkih statua u spomen američkom Indijancu”. Odnosno, kako nastavljaju: “Iako je odmah uglavljeno da je spomenik posvećen Indijancima, nije se detaljno razradilo kako bi spomenik zapravo izgledao. Neki su smatrali da je Meštrovićevo inzistiranje na konjaničkim statuama pomalo anakrono jer uporaba konja nije bila toliko rasprostranjena pa su predlagali umjetniku da bijela rasa bude predstavljena oračem s volom, a crvena Indijancem s bizonom. No, Meštrović nije popuštao pa je oblikovao dvije skice konjaničkih spomenika Kauboja i Indijanca, koji su nam poznati prema arhivskim fotografijama. Odbor je prihvatio konjaničku statuu Indijanca, no ne i kauboja koji je, prema mišljenju članova, bio nespretno riješen, a i indirektno je sugerirao sukob među rasama. U daljnjim cizeliranjima ugovorenih obveza pojavila se ideja da se u konačnici oblikuju konjanički prikazi dvaju Indijanaca, odnosno spomenik kakav danas stoji u Chicagu”. Narativ o rasama u okviru umjetničkog djelovanja u ono vrijeme nije bila rijetkost, kažu naši sugovornici iz Muzeja Meštrović koji podsjećaju na Malvinu Hoffman, američku kiparicu i Meštrovićevu prijateljicu koja je tridesetih godina radila na kiparskom projektu “The Races of Mankind” koji je naručio čikaški Field Museum: “Sporan je bio kvalifikativ ‘rasa’ kao distinktivna oznaka različitih ljudskih fizionomija, osobito nakon iskustva Drugoga svjetskog rata pa su skulpture uklonjene. No, od prije nekog vremena opet ih je moguće vidjeti u muzeju”. Riječ je o skulpturi, inače, iz zrele faze velikog kipara, “međuratno, tzv. ‘zagrebačko razdoblje’ jer umjetnik tada živi u Zagrebu i angažiran je na Akademiji likovnih umjetnosti, obilježen je velikim brojem narudžbi javne plastike za domovinu i inozemstvo. Meštrović je jedan od predvodnika monumentalnoga klasicizma – u skulpturi, ali i u arhitekturi, o čemu svjedoči i Meštrovićev paviljon te vila u Splitu, koja je pretvorena u Galeriju Meštrović. Taj spomenik, pak, treba sagledavati u kontekstu njegovih vrsnih ostvarenja art déco obilježja kojem, među ostalim, pripada crkva Gospe od anđela, Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu ili crkva Presvetog Otkupitelja, Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama”.
wpDiscuz
