Bernardo Provenzano (83), dugogodišnji član “Kupole” ili “Oblasnog povjerenstva” (kako se naziva koordinacija mafijaške Cose nostre), a u doba između Riinine i svoje uhidbe neprijeporan “šef šefova”, umro je jučer u bolničkom odjelu milanskog zatvora San Vittorea, gdje je ležao konstantno posljednje dvije godine.
Iako se već godinu dana tvrdilo, na temelju medicinske dokumentacije, da je njegov život sveden na vegetalno stanje, Ministarstvo pravde nije dopustilo njegov izlazak na slobodu. Svi procesi koji su se protiv njega još vodili bili su “privremeno” obustavljeni jer je bio proglašen nesposobnim shvaćati i prisjećati se. Za vrhovne mafijaše i počinitelje izrazito teških zločina organizirana kriminala, zatvorenih u režimu veoma strogog zatvora, doživotna kazna je zaista doživotna.
Njegova supruga i djeca su, obaviješteni da je Provenzano na umoru, doputovali sa Sicilije u Milano u nedjelju, isti dan su ga smjeli vidjeti, ali nisu dobili ponovnu dozvolu da pohode umirućega.
Guido Longo, kvestor (šef policije) u Palermu, najavio je da će zabraniti ikakav javni sprovod Bernarda Provenzana. “Za Corleone je smrt Bernarda Provenzana oslobođenje od raka, od korova koji je davio građane”, komentirala je Leoluchina Savona, načelnica tog mjesta koje je mafija iznijela na svjetski zao glas.
Okrutan i suptilan
Provenzano je rođen u Corleoneu 31 siječnja 1933., a već potkraj četrdesetih godina prošlog stoljeća bio je robustan mafijaš, sposoban da ljude zgazi i pregazi (zato su ga i prozvali “Traktor”, “u Tratturi”, što i sam rado prihvaća pa su ga tako smjeli zvati i pred njim – naravno oni koji su mu bili dovoljno bliski da su uopće smjeli preda nj). Ali bio je, kada zatreba, i suptilan, svjestan da je bolje da se za njega ne zna, uvjeren da mafija daleko bolji biznis vodi kad djeluje u tišini, bez prevelikog miješanja policije, nego kad prijeti i zastrašuje na sav glas. “Za zaradu ne treba buka, a mrtvi čine buku”, govorio je.
Imao je 25 godina kada je uvršten u grupu od 14 (!) naoružanih killera, koliko ih je angažirao Luciano Liggio da ubiju vođu “Corleonesa”, Michelea Navarru. I sljedećih godina glavna Provenzanova zadaća bila je likvidiranje preostalih Navarrinih ljudi. Upravo ga je optužba za jedno od tih ubojstava navela da se 1963 “povuče iz opticaja” izvan mafije. Za razliku od njega, Liggio se 1974 dao uhvatiti, pa su “Corleonese” od tada vodila dvojica njegovih najbližih pobočnika: Salvatore “Totò” Riina i “Binnu” Provenzano.
Iako zvan i Knjigovođom, mali (‘o Curtu) Riina bio je daleko okrutniji i skloniji teroru, pa je 1981 počeo mafijaški rat, u kojemu su “Corleonesi” postali najjača grupa u Cosi nostri, što je bilo dobro za poslove, ali je istodobno na Siciliju privučena golema pozornost policije i javnosti, uz povremene intervencije oružanih snaga – a to je bilo loše za mafijaške poslove. Riina je ubio (ili dao ubiti) više od 600 ljudi, ali je stradati počeo tek pošto se dao u pravi pravcati terorizam, dižući u zrak po Italiji i spomenike kulture (Georgofilsku kulu u Firenzi, kada je znatno oštetio i Galeriju degli Uffizi) i crkve (čak i Lateransku nadbaziliku, katedralu Pape i svega kršćanstva, za odmazdu što je Ivan Pavao II u Agrigentu osudio mafiju).
43 godine bijega
Provenzano je uhvaćen 11-IV-2006 u pojati u polju oko dva kilometra od Corleonea, mjesta u brdima iznad Palerma, nakon 43 godine skrivanja. Kada su policajci upali u pojatu, kako je javljeno, nije pružao otpor, a i nije bio naoružan. Imao je samo traperice i džemper, a u džepu tih hlača nađeni su papirići, tzv. pizzini, legendarni po tome što je to bilo jedino sredstvo kojim je komunicirao i s ostalim mafijašima i sa svojom obitelji. Provenzano se manijakalno bojao suvremenih sredstava praćenja, prisluškivanja, pa nikad nije koristio telefone. U pojati je nađen i stari pisaći stroj, kojim se služio za pisanje tih poruka.
A ipak mu je dohakala suvremena tehnologija. Policija je pratila i Provenzanovu suprugu Saveriju Benedettu Palazzolo, još otkako se 1992. tiho vratila u njihovu kuću u Corleoneu, zajedno s djecom (i njih je Provenzano složio u bijegu). Bilo je jasno da ona također s mužem komunicira pismenim porukama, još otkako je u jednog mafijaša, kurira, svojedobno nađen pizzino koji je ona poslala Provenzanu, zajedno sa čarapama. Na toj cedulji je pisalo: “Šaljem ti čarape. Moraš ih prati u mlakoj vodi”. I na kraju: “Završavam svetim blagoslovom, neka bi svjetlost Gospodinova svijetlila nad tobom. A nama neka dade snagu trpjeti”.
Da ne bi vidjela kako je prate, policajci su koristili strahovito jake teleobjektive, kadre snimati i po veoma oskudnu svjetlu. Pratili su svakoga tko je odlazio od Provenzanove supruge, računajući da će netko od njih nositi poruke, pa i pakete.
Važne odluke
Kamo će sada Provenzano? Onima koji vjeruju u drugi svijet to pitanje može biti ključno. Naime, Provenzano je bio veoma pobožan, a neke od odluka je donio tek nakon pomnog proučavanja Svetog pisma. Čak pet primjeraka Biblije odnosno pojedinih evanđelja nađeno je u pojati koja mu je služila kao skrovište. Na zidu te pojate nad svim je bdjeo portret sv. o. Pija. U krevetu, pri ruci, drvena krunica. Oko vrata je Provenzano imao tri križa. Na duši, kažu, više od 180 ubojstava.
Nije bio jedini tako odan Bogu i Njegovim svecima. Salvatore Riina, “Totò ‘u curtu”, imao je u trenutku hvatanja 1993 na duši oko 600 ubojstava a na tijelu škapular s likom svete Rosalije. Pietro Aglieri “u Signurinu” uhvaćen je s drvenim križem oko vrata, napravljenim od masline iz Svete Zemlje. U svom skrovištu Aglieri je imao vlastitu kapelu, kamo mu je do uhidbe 1997 dolazio služiti misu svećenik Mario Frittitta. Malo prije njega uhvaćen je i šef u Cataniji Nitto Santapaola, koji je također u skrovištu imao privatnu kapelu.
Provenzano je svaku rečenicu izrečenu zatvorskim čuvarima završavao riječima: “Bog vas blagoslovio!” U Bibliji koju je stalno koristio crvenom je olovkom podcrtao citate iz Govora na gori u Evanđelju po Luki: “Svako se stablo prepoznaje po svom rodu”. I dalje: “Dobar čovjek, iz dobre riznice svog srca, iznosi dobro…” I još: “Zašto me zovete: ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne vršite što kažem?”
“Sve to je autentično, nema u tome himbe”, pisao je svojedobno sicilijanski pisacAndrea Camilleri (tvorac “komisara Montalbana”), Ali, tvrdi Camilleri, “nije to vjera nego praznovjerje”.
wpDiscuz