Published On: Wed, Aug 28th, 2013

Ćaća, vinčaj nevistu da mirovina ostane u kući

Tek godinu dana nakon što je dobio njemačku mirovinu, Rodijaku je Ćipi umrla žena Anđa. Pa se Ćipa zaigrao oko svoje momačke simpatije, stare cure Luce iz Doca. Nije joj trebao dugo udvarati. Pri jednom susretu u gradu samo je upitao Lucu: Bi li ti, Luce, imala volju pokopat se u naše glavičko greblje? Ona je veselo prihvatila ponudu, pa je Ćipa obznanio sinovima da će oženiti Lucu.

– Ženi ti koga hoćeš – kazao mu je sin Joko, i dodao:
– Ali ćeš vinčat moju curu i svoju nevistu Gogu – kazao je Joko, obrazloživši svoj naum.
– Ako vinčaš Lucu, onda će tvoja mirovina, kada ti umreš, pripasti njoj ka tvojoj zakonitoj ženi. A nije mala stvar dvi iljade maraka. Međutim, ako kod matičara vinčaš moju Gogu, onda mirovina ostaje u kući. Ne triba ni crkveno vinčanje. I mene boj se ćaća, nećeš ti, ne daj Bože, spavat s nevistom. To je moja stvar.

A šta će selo kazat?

– Kako ćeš m i to činit, sine. Ja te odranio… – zavapio je Rodijak.
– Je ćaća, svaka ti čast, ali si me odranio, tribaš me i doranit u ovoj besposlici – uzvratio mu je sin.
– A šta će selo kazat? – pitao se Ćipa.
– To ćemo uradit kriomice, ja sam dogovorio s matičarom – spreman je Joko.
– A šta će Švabo kazat? – zdvajao je Rodijak.
– Švabo poštuje samo zakon i papir. A na njemu piše da si ti Gogin muž i da će njoj pripast tvoja mirovina kad umreš – i na to mu je sin imao odgovor.
– A šta će nevista kazat? – nije odustajao Ćipa.
– Ćaća, brinut će o tebi bolje nego ta tvoja…

Na bankovne poslovnice u općini Tomislavgrad (a tako je i u Livnu ili Imotskom) svaki mjesec stigne oko 3000 europskih mirovina. Tome se može pribrojiti još najmanje tisuću mirovina ovdašnjih gastarbajtera ili njihovih udovica kojima mirovine stižu na njemačke, austrijske ili švicarske banke.

Ako uzmemo da prosječna mirovina iznosi tisuću maraka, to znači da Duvnjacima svaki mjesec stigne iz Europe na ime mirovina četiri milijuna maraka, a godišnje gotovo 50 milijuna maraka. Dovoljno je kazati da općinski proračun iznosi oko 10 milijuna maraka, pa da se vidi kako su umirovljenici, koji su svakoj državi teret, u Tomislavgradu “nosioci razvoja” općine.

Nevolja je u tome što gastarbajteri, amortizirani teškim poslovima i neuvjetnim životnim prilikama, umiru relativno mladi. Premda ne postoje službene statistike, po mojim istraživanjima tri puta je više udovaca nego udovica.
A sretna je okolnost što po europskim zakonima njihove udovice nasljeđuju mirovine. Znaju to Duvnjaci, pa su puni rešpekta prema ženama u crnom koje svakog ponedjeljka (pazarni dan) svraćaju u banke, obično u pratnji nezaposlenih sinova ili unuka.

Dolazak gastarbajteraskih umirovljenika u zavičaj i obiteljsko okruženje veoma je dramatično. Oni su u braku živjeli “40 godina bruto, a četiri godine neto”, kako je kazao Ćipa, pa tek sada shvate da su živjeli u iluzijama.
Muževi se začude ženskoj rastrošnosti, pa im pokušavaju oduzeti novčanik, a žene odjednom vide da muževi previše cugaju i stalno žugaju. Znajući da će ženi pripasti muževa mirovina, Ivuša svaku svađu sa svojim Jozom završava riječima: Odnija đava i tebe i tvoji trijest posto.

Obiteljska katastrofa

Preživjeli gastarbajteri obično se nakon smrti supruge ne žene, ostaju živjeti sa sinovima ili kćerima. Naravno, o njima se vodi briga. A onda je mlađem naraštaju palo u oči da je velika šteta, čak obiteljska katastrofa, kada umre gastarbajter udovac.

Odavno su spoznali da bi bilo pametno, čak zakonito, da gastarbajter – udovac oženi neku mlađu staru curu, posebice ako nema nikakvih primanja. To je kratak put do toga da vjenča nekog iz užeg kruga kruga. Čuli su još kako Talijani, Albanci, Srbi… rade takva vjenčanja.

Napokon, svaki dan se može pročitati kako se neka mlada cura vjenčala s nekim tajkunom. No to se u ovom moralnom i ponositom narodu teško primalo. No pošto je Tomislavgrad najeuropskija općina na prostorima bivše Jugoslavije s najviše svojih stanovnika koji žive i rade u Europi, to su usvojili europske standarde da je važno domoći se novaca i da sve bude po zakonu. Da je tomu tako potvrđuje i nedavna priča kojoj sam bio svjedok i sudionik.

Nas desetak susjeda sastali se u našem parkiću, kad naiđe stari Mate, udovac i gastarbajterski umirovljenik. Stigao iz bolnice u Splitu nakon 20 dana.

– Nu, ja doša u duvanjsku bolnicu pošto su mi se potkinuli prsti. Za đavla sam i iša. Kad oni napraviše preglede, pa sa mnom u Livno. U Livnu me drže pet dana, prigledaju, pišu i šute. Eto ti ga đavle, sigurno je rak. Pa pošto imam njemačko osiguranje koje svagdi vridi, ja u Split. Čim su vidili moju njemačku knjižicu, odma me strpalo na odjel. Pa nejkog đavla prigledali, biližili…, ja pitam je li rak i kad ću kući, a oni meni samo mašu glavom i govore da triba sve prigledat. Meni dodijalo i ja jutros na svoju ruku napustio bolnicu, pa osta ili me đava odnija. Rodijak Iko kaže da su me zadržali toliko dugo zato što imam njemačko osiguranje. Pa te dokturi ne daju iz svoji ruku dok ne napišu da su radili sve i svašta i to naplate od Švabe. Iko ima isti slučaj, pa ga isti dan poslalo kući. Svak lopov, jebi ga – ljutito kaže Mate.

Kad je Mate otišao, žene se u šali raspričale kako bi dobro bilo vjenčat se za njega prije smrti i dobiti njemačku mirovinu. Muževi odmah govore kako će ženama dati rastavu ako ih Mate hoće oženiti. Nije da se hvalim, ali sam skužio europsko zakonodavstvo i kazao da se ne miješaju, jer ću se ja vjenčati s Matom. Europsko zakonodavstvo dopušta gej brakove, pa što bih je pristao na rizik. Sve po zakonu, a pare ka škalje. Valja se malo i šalat, što bi kazao Rodijak Ćipa.

Petar Miloš/Slobodna Dalmacija