BURSAĆ: Za nas su Gotovina i Arkan bili frajeri koji idu po Europi, ratuju i imaju dobre ribe

U listopadu 1995. godine Dragan Bursać, kolumnist iz Banje Luke, sudjelovao je kao pripadnik Vojske Republike Srpske u borbi za Mrkonjić Grad. Onoj o kojoj se posljednjih tjedana u Hrvatskoj govori isključivo iz kuta visokih časnika Hrvatske vojske i njihove bojazni da bi mogli biti optuženi za ratni zločin.
Piše Vladimir Matijanić
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju reaktualizirao je i proširio ratna sjećanja koja je prije pet godina opisao u antiratnom tekstu pod naslovom “Otkud Ante Gotovina i ja u Mrkonjić Gradu?”, objavljenom na bosanskohercegovačkom portalu Buka.
Kako ste postali sudionik bitke za Mrkonjić Grad?
– Prije odlaska na fakultet mobiliziran sam kao redovni vojnik Vojske Republike Srpske, nikakav specijalac, nikakav dobrovoljac. A kako sam dijete iz mješovitog braka – majka mi je Hrvatica – imao sam tu “sreću” da budem na gotovo svim ratištima zapadne Bosne: bihaćkom, glamočkom, drvarskom, grahovskom… Sve to bila je zona djelovanja hrvatskih snaga, osim bihaćkog ratišta.
Koliko imate ratnog staža?
– Vidite, računa se da imam 13 mjeseci učešća u ratu. Iako nisam cijelo vrijeme ratovao, računa se da sam ratovao od desetog mjeseca 1994. do “spektakla” u Mrkonjiću. Demobiliziran sam u jedanaestom mjesecu 1995. godine.
Na što je sličila vaša jedinica?
– U Vojsci Republike Srpske već početkom 1995. osjećao se raspad. Nije postojala komandna odgovornost, anarhija je bila potpuna, svaki vojnik je imao različitu uniformu. Cirkus. Kad sam došao, bio sam vezist, a zadužio sam neku plavu uniformu, poštarsku. Smijurija. Izgledalo je kao da sam u avijaciji. Pazite apsurda, majka mi je kupila maskirnu uniformu. Nije bilo autobusa, ljudi su na ratište išli autostopom, dok su gospodari rata švercali naftu. To je izgledalo nadrealno. Nismo imali nikakvu indoktrinaciju, ni moralno-političku nastavu.
Možete li opisati Mrkonjić Grad kad ste stigli? Tko je dotad držao grad?
– Moja je jedinica došla 3. ili 4. desetog 1995. u sam grad Mrkonjić. Tu je bila čudna situacija koja je malo kome poznata ili opisana. Došli smo u prazan grad nakon što ga je napustila Vojska Republike Srpske i stanovništvo. Međutim, prije nas, u grad su ušle regularne jedinice HV-a, pa HVO-a. Našli smo grafite HVO-a. Oni su bili dva dana, pa su izašli, mislili su da se radi o nekoj taktičkoj zamci Vojske RS-a, ali nikakve zamke nije bilo. Nikad nitko nije osvijetlio tu situaciju, možda su već tada ubijeni neki civili. Zapravo, uvjeren sam. A uporno se priča o periodu poslije 10. listopada 1995.
Tko ih je mogao ubiti?
– Hrvatske snage. A kad smo mi ušli, počele su sitne pljačke, dolazili su neki specijalci, arkanovci, izvlačili su što se moglo izvući. Skuplju robu. Uzimali su videorekordere, veš-mašine, ali nije bilo paljevine, ni totalne pljačke.
Kako je izgledao grad kad ste došli?
– Nadrealno. Nigdje nikog. Sjećam se, igrali smo košarku u otključanoj sportskoj dvorani, ulazili u kafić koji smo otvorili samo za sebe, glumili smo konobare, spavali na školskim klupama. Civila nije bilo, odnosno, ako ih je i bilo, nama su bili nevidljivi. Možda su se krili po kućama, ne znam, Mrkonjić je nepregledan, sa strmim ulicama. Ekshumacija je kasnije potvrdila da je među ubijenima bilo civila, ali općina Mrkonjić nije samo grad, ubijani su i ljudi iz okolnih sela. I za ove zločine nitko nikada nije odgovarao.
Dokad ste ostali u Mrkonjiću?
– Dva dana. Do 5. ili 6. desetog. Mrkonjić nam je bio zbirno mjesto.
Kamo ste potom otišli?
– Prebačeni smo na planinu Liskovicu. Došli smo bukvalno u šumu. Rečeno nam je da idemo na položaj, ali nikakvog položaja nije bilo, sami smo kopali rovove, što nam je kasnije glavu spasilo.
Jeste li u tom razdoblju imali oružanih sukoba s hrvatskom stranom?
– Od našeg dolaska, pa do desetog, bilo je povremenih granatiranja. Hrvatska vojska bila je udaljena kilometar i pol do dva zračne linije. Mi smo bili na jednom brdu, oni na drugom, dijelila nas je kotlina. Vidjeli smo se, mogli smo se dovikivati.
A pucnjava?
– Dnevno bi dvije-tri granate preletjele s naše i njihove strane. Mrtvih nije bilo. Ništa strašno što do tada nisam vidio.
Kad je započeo napad Hrvatske vojske?
– Mi apsolutno nismo znali što se sprema. Devetog su hrvatske snage čitav dan dovlačile šlepere naoružanja, municije, višecijevne raketne bacače i haubice na svoj položaj. Onda je počeo taj “spektakl”.
Hrvatski napad?
– Da. Našao sam podatak da je 10. 10. na Mrkonjić palo oko deset hiljada granata. Uvjerljivo najveća artiljerijska akcija tijekom čitavog rata u BiH. To jutro desetog izgledalo je zastrašujuće i nevjerojatno. Prvo su se čule detonacije 25-30 sekundi prije napada, a onda je počelo tepih-bombardiranje. Kao palačinke, samo smo odskakali od zemlje, na sve strane bilo je mrtvih i ranjenih. Prvi “tepih” trajao je do poslijepodne. To je nevjerojatan osjećaj, udara te adrenalin, ja sam u jednom trenutku krenuo moliti Boga da me nema. Poželite svoju smrt, da nestanete. Tu nema racionalnosti, ne čujete ništa od detonacija, centar za ravnotežu vam je poremećen. Šuma je potpuno uništena od gelera, samo na naš rov palo je sedam-osam granata. Obično se kaže da se najsigurnije sakriti tamo gdje je već pala granata, jer statistički nema šanse da dvaput udari na isto mjesto. A nama se dešavalo da tri granate padnu na isto mjesto. I onda su se čuli tenkovi, potpuno novi. Činilo mi se da su najnoviji njemački “leopardi”. Tenkovi koji mogu rafalno ispucavati granate. Zastrašujuće. Krenuli su prema nama, a mi smo imali jedan stari tenk, T-84, nije nam bilo u interesu ni da puca. Na jednu našu granatu dolazilo je 150-200 granata s hrvatske strane. Baš na tom mjestu gdje sam bio Hrvatska vojska napravila je proboj. Vidjelo se po njima da su komandosi, obučeni ljudi.
Kad je počeo proboj?
– Pješački dio napada počeo je oko jedan, tada je prestalo intenzivno granatiranje, spremali su se krenuti prema nama. Oko tri ili četiri popodne već su probili našu liniju obrane, pa smo dobili naređenje da se povlačimo. Kompletna linija je krenula prema Banjoj Luci.
Dvije-tri grupe predlagale su gdje ćemo. Krenuli smo prema Mrkonjiću i, na svu sreću, stali smo pred gradom, pa nastavili prema Banjoj Luci. Čista je sreća presudila da poslušamo starije. Oni koji su ušli u Mrkonjić izgubili su život. U noći između 10. i 11. dobili smo naredbu da se vratimo nazad, što je bilo nemoguće. Linije su uspostavljene 20-25 kilometara od Banje Luke. Te je večeri Banju Luku “branilo” 150-200 ljudi, nešto malo specijalaca. Bilo je puškaranja oko hidrocentrale Bočac, poslije su prestale borbene aktivnosti. Očito je postignut neki sporazum o primirju.
Već 12. dobili smo naredbu da se povučemo s privremene linije u kasarnu u Zalužanima u Banjoj Luci, a poslije smo prekomandirani u Prijedor. U isto vrijeme su i hrvatske snage dobile naredbu za povlačenje i tek tada je počela pljačka Mrkonjića od strane hrvatskih snaga. Mislim da je tamo ostao HVO, koliko sam čuo, punih 117 dana.
Što se dogodilo s vašim suborcima koji su se pri povlačenju vratili u Mrkonjić?
– Dosta mojih ratnih poznanika otišlo je u Mrkonjić i nikad ih više nisam vidio. Kažu da je poginulo oko 200 civila i oko 150 vojnika, što u direktnim borbama, što kao zarobljenici. O načinima egzekucije ne znam. Čuo sam, ne vidio, da su ljudi živi spaljivani, da je bilo mučenja i strijeljanja.
Kako ste doznali da su ubijeni?
– Odmah smo pretpostavili što se dogodilo, ali nismo imali nikakvih vijesti. Bio je opći metež. Mislim da sam za Paukovu smrt čuo 12. ili 13. desetog, kad mi je netko previjao ranu na nozi, jer sam u tom granatiranju ranjen. Ustvari, prvo se pričalo da je ubijen Ante Gotovina, a tek kasnije se čulo da je riječ o Pauku. Postoji neki mit da je Pauka ubio snajperist. Čiji, ne znam. U Vojsci Republike Srpske nitko se time nije hvalio, a čuli smo da se na hrvatskoj strani govori kako ga je ubio Hrvat. Uglavnom, oficiri za razmjenu su se raspitivali što je s ljudima koji su ušli u Mrkonjić, nakon sedam dana počelo se govoriti da su pobijeni. O civilima, ponavljam, ne znam. Dok smo bili u Mrkonjiću, ja ih vidio nisam, što ne znači da ih nije bilo i da nisu pobijeni. Nestalo je 200 vojnika. Pomirili smo se s tim da te ljude nikad više nećemo vidjeti.
Jesu li ljudi ubijeni u Mrkonjiću bili specijalci ili redovni vojnici, poput vas?
– Većina specijalaca se izvukla, najviše je poginulo djece, rođene između 1974. do 1976. godišta. U našim glavama nije postojao nacionalizam i nesnalaženje ih je odvuklo u smrt. Ušli smo u rat kao redovni vojnici, nismo imali neke dublje namjere. Za nas su Ante Gotovina i Arkan bili frajeri koji idu po Europi, ratuju, imaju dobre ribe…
Kako danas gledate na sve to? Je li vam žao što ste sudjelovali u ratu?
– To se nikad nikome ne smije ponoviti, a kad govorimo o ratu, moramo biti potpuno objektivni, ne smijemo biti ostrašćeni. Svakome tko je iskusio desetinu onoga što sam iskusio ne pada na pamet uzeti oružje u ruke. Dok sam se povlačio, pitao sam se zašto nisam pobjegao u Srbiju, šta mi je to trebalo. Pitao sam se šta mi treba da poginem u nekoj vukojebini. Već tada mi je bilo jasno da je rat sulud. Pa, na primjer, Vojska Republike Srpske je bez ikakvog razloga držala u okruženju nekoliko najvećih gradova u BiH. Zašto? Zašto je, na kraju krajeva, počinjen genocid u Srebrenici? To je užasno, sramno i ponižavajuće. Nikada nisam čuo da se netko kaje zbog toga. Ta spirala zla u glavama mora stati.
U Republici Srpskoj na vlasti je politička opcija koja se ne ponaša baš mirotvorno. Mislite li da postoji opasnost od ponovnog izbijanja rata?
– Ne samo na čelu RS-a, nego i čitave BiH imate ratnoprofitersku kliku koja se obogatila u ratu i nakon rata. Sulud je svatko tko poziva na rat, a ostao je bez dijela tijela ili drage osobe, jer tko se na mlijeko opeče, na jogurt puše. A Dodik je iz rata izašao kao bogat čovjek. Bio je komunist, pa reformist, danas je nacionalist, a sutra će ići kod bilo koga da bi ostao na vlasti, njegov osnovni cilj je ostati na vlasti. A na vlasti je zato što ga netko bira. Tu već imamo socio-patološki problem širih razmjera. Ljudi govore da im je loše, a uporno rade na tome da im i dalje bude tako.
slobodnadalmacija.hr