Prema službenim podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske u svijetu živi oko 3 milijuna iseljenih Hrvata i njihovih potomaka. Iako je vrlo teško utvrditi točan broj, možemo se voditi nekim aproksimacijama i literaturom te potvrditi da izvan Hrvatske doista živi toliko Hrvata, ako ne i više. Podatke o broju Hrvata u inozemstvu ne moramo tražiti samo u hrvatskim Državnim uredima. Do njih možemo doći tražeći ih u državama u kojima se oni nalaze. Kao arhiv mogu poslužiti hrvatske katoličke misije, koje obrađuju svoje podatke na razne načine, prije svega tradicionalnim jednogodišnjim blagoslovom kuća. Druga je metoda pronalaska točne brojke službeni podatak vladinih ureda u državi u kojoj se Hrvati nalaze. Ako kao primjer uzmemo Švicarsku, onda podatak katoličkih misija pokazuje da na području Švicarske živi oko 100.000 Hrvata (od ukupno 1,8 milijuna stranaca). Međutim, ako uzmemo podatak Konfederacije iz 2008. onda se moramo služiti brojkom od 40.418 Hrvata. Naravno, radi se o Hrvatima bez švicarskog državljanstva.
Znajući da je u Švicarskoj do 2005. oko 32% stranaca druge generacije dobilo švicarsko državljanstvo, onda je shvatljivo da trend integracije stranaca dobro teče. Zanimljiv je podatak da mladih (stranaca) od 20 do 24 godina sa švicarskim državljanstvom ima najviše Francuza (59,5%) i Hrvata (55,8%), dok najmanje dobivaju državljanstvo mladi Španjolci (14,2%) i Srbi, Crnogorci i Kosovari (10%). Ovaj podatak svjedoči visokoj razini integracije mladih Hrvata u Švicarskoj.
piše: Ivan Pepić
U Njemačkoj je druga generacija također vrlo cijenjena i prilagođena društvu. Radi se o neopterećenoj generaciji: mladi koji su manje opterećeni prošlošću, crnom ili crvenom bojom, uspijevaju se integrirati u društvo i živjeti u demokratskom duhu, onako kako su naučili od vrtića pa sve do fakulteta. Upravo zapadnoeuropski školski sustav uspijeva mladima pružiti one vrijednosti koje su nužne za opstanak u kapitalističkom i zdravom demokratskom svijetu, a to su konkurencija, sloboda izražavanja vlastitog mišljenja bez ikakvog straha i visoka razina discipline. Ovakve karakteristike, koje su tražene u Hrvatskoj, pa i u BiH, nažalost ne uspijevaju proći upravo zbog paradoksalne situacije „hoću, ali neću“ u hrvatskom društvu: s jedne strane svi bi se htjeli probuditi u društvu à la Njemačka, ali se na tome ne radi ili se čak sprječava taj napredak zbog nekih istrošenih starih totalitarističkih folova koji u Njemačkoj ne samo da ne bi prošli, nego bi bili izbačeni iz glave pojedinaca, a kasnije iz države. Ne bi prošla nikakva bahatost ministra Jovanovića, premijera Milanovića, Vase Brkića, pa dalje sve do običnih pojedinaca.
Ono što je presudno, a što nijedna hrvatska vlast nije uzela ozbiljnije u obzir jest pitanje budućnosti mlađih generacija u iseljeništvu. Hoće li se to visokokvalificirano besplatno bogatstvo, koje zna i hoće, odbaciti kao škart? Ili će mladi sami odbaciti svoju drugu stranu koja čini njihov identitet? Dapače, neka se povećava broj dvojnih državljanstava, ali zato još više treba jačati poveznicu između mladih iseljenika i Hrvatske.
Uočljiv je u iseljeništvu jedan zanimljiv fenomen rejugoslavizacije, osobito među mlađim generacijama. Tako se, primjerice, prije nekoliko tjedana u Njemačkoj Deutsche Welle govori o 70. obljetnici uspostave Jugoslavije na čijoj su fešti sudjelovali mlađi naraštaji koji nemaju veze s Jugoslavijom, ali se osjećaju kulturno bliskima s drugim narodima bivše države. Događa se i da mlađe, čak i treće generacije, govore da su prije svega „jugosi“ ili „slavi“ pa tek onda Hrvati ili Austrijanci/Nijemci/Švicarci. Naravno, postmodernistički gledano, o identitetima se ne raspravlja. Identitet je nešto potpuno privatno, intimno. Svatko ima pravo osjećati se onako kako želi i biti ono što hoće, vjerovati ili ne vjerovati, piti ili ne piti, voljeti plavuše ili brinete, mršave ili nabildane frajere. Danas se sve može, bez daljnjeg. Ipak, moramo se zapitati je li Hrvatskoj bolje da se njihovi mladi iseljenici izjašnjavaju kao Hrvati ili kao Balkanci, jugosi ili slavi? Osim toga, kad netko kaže da je Balkanac ili jugos odmah ga se percipira kao zaostalog, ratobornog, čovjeka ili čovjeka-životinju. Stoga, Hrvatska bi trebala kroz svoje mlade u inozemstvu stvoriti dobar imidž, privlačiti druge i prikazati Hrvatsku u najboljem svijetlu, daleko od nekakvih tmurnih pojmova, totalitarizama i nazadnosti. I tu bi se Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija trebalo maksimalno angažirati i povezivati mlade u iseljeništvu s Hrvatskom. Od poboljšanja kvalitete hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu do organiziranja natjecanja, tribina i zabava za mlade. Jedino institucionalizacijom i organizacijom dugoročnih programa moguće je privući hrvatskog mladog čovjeka iz inozemstva da bude dio procesa stvaranja boljeg i zdravijeg društva u Hrvatskoj.
I tako se Hrvatska hvali svojom dijasporom od 3 milijuna i kusur ljudi. Ali kao i u drugim područjima čini mi se da ne zna stvoriti dugoročnu politiku koja će biti održiva i značajna za zaštitu nacionalnih interesa. Od gospodarstva i demografije do kulture i turizma. Kompletno zanemarivanje i politička lupetanja koja se ponavljaju svake 4 godine, kao važnost dijaspore u Domovinskom ratu ili povezanosti iseljeništva i Hrvatske devedesetih, potpuno su ostarjele i danas su izgubile značaj. Druge i treće generacije u iseljeništvu zahtijevaju novi pristup hrvatske politike prema njima. Jednom hrvatskom mladiću sa završenim ekonomskim fakultetom u Švicarskoj i 24 godine života ništa ne znače Bruno Bušić ili činjenica da su se slali novci za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj – ako uopće to i znaju – a upravo takav diskurs forsiraju političari. Mladi Hrvati su potpuno zanemareni od hrvatske politike. Tog mladića interesira kultura, znanje, hoće li i gdje moći investirati u Hrvatskoj, dakle konkretne stvari. Samo treba doći po njega, a ne umarati ga prastarim forama. I zato se ne trebamo čuditi ako je taj mladić jugos, a ne Hrvat.
poskok.info