Published On: Sri, sij 14th, 2015

BUDIMIR LONČAR JE NIJE VOLIO ‘Ona nije za Washington, razmeće se jezicima i nepotrebnim hrvatstvom’

BUDIMIR LONČAR JE NIJE VOLIO 'Ona nije za Washington, razmeće se jezicima i nepotrebnim hrvatstvom'

Savjetniku bivšeg predsjednika, diplomatu starog kova, smetao je njezin moderniji i ležerniji stil. No, postala je veleposlanica u SAD-u, a tamo ju je dočekala oronula rezidencija. Nije bilo novca pa ju je sama uređivala…

Kada je Kolinda Grabar Kitarović 17. veljače 2005. imenovana ministricom vanjskih poslova, hrvatski državni vrh činio je sve da Hrvatska brže krene prema Europi. Ivo Sanader učinio je nekoliko važnih koraka, prije svega u normalizaciji odnosa sa Srbijom nakon susreta sa srbijanskim premijeromVojislavom Koštunicom u Solunu. Pet dana nakon stupanja na dužnost šefice hrvatske diplomacije Kolinda Grabar Kitarović bila je u hrvatskom izaslanstvu koje je u Vatikanu posjetilo papu Ivana Pavla II. Wojtyla se tek vratio iz bolnice gdje se oporavljao od gripe, a iz Vatikana su stizale optimistične prognoze o daljnjem oporavku karizmatičnog Poljaka koji je zbog bolesti sve teže podnosio napore i teško govorio. Međutim, tog 22. veljače 2005. nitko, pa ni nova hrvatska ministrica, nije mogao pretpostaviti da će to biti i posljednji prijem Ivana Pavla II.

Vatreno krštenje

Slijedio je put u Izrael gdje je trebalo premijera Ariela Sharona uvjeriti da Hrvatska osuđuje ustaše i kvislinški režim iz vremena NDH. Srbija, Vatikan, Izrael, bio je to dobar početak za Kolindu Grabar Kitarović. Ali, šok je za hrvatsku diplomaciju uslijedio kada je Grabar Kitarović preko veleposlanika u Parizu saznala za nepotpisani papir kojim su Amerikanci mahali i tražili da se odgode pregovori Hrvatske i EU zbog toga što nije izručen Ante Gotovina. Prijatelj Hrvatske, austrijski premijer Wolfgang Schüssel, bio je 2005. u posjetu Washingtonu gdje je doživio prave prijetnje Amerikanaca zato što podržava Hrvatsku, a stopira početak pregovora s Turskom.

Damjan Tadić/CROPIX

Ožujak 2005. donio je i prvo vatreno krštenje Kolindi Grabar Kitarović. Vijeće Europske unije trebalo je 16. ožujka 2005. donijeti odluku o početku pregovora, a Hrvati su pozvali u pomoć svog prijateljaMikulaša Dzurindu, slovačkog premijera. Cilj je bio “slomiti“ Jean-Claudea Junckera, luksemburškog premijera, čija je zemlja predsjedala Europskom unijom. Dzurinda je trebao dogovoriti s Junckerom, koji je bio sklon Hrvatskoj, tajni susret u Bruxellesu i pristao je da se nađu u noći. Diplomacija je radila sve što se moglo, Kolinda je angažirala svoju najjaču ekipu da se krene dalje ako ishod sastanka bude povoljan. Sanader i Dzurinda doputovali su i uvjerili Junckera da svim silama podrži početak pregovora s Hrvatskom. Trebalo je naći formulaciju koja bi sve zadovoljila, prije svega onu o hrvatskoj suradnji s Haagom.

Juncker je pristao. Sve su razradili, a drugo jutro slijedio je šok. Juncker je rekao sve suprotno od onoga što je bilo dogovoremo. Jack Straw, šef britanske diplomacije, očito je s jačim argumentima uvjerio Junckera da nije vrijeme za početak pregovora.

Teški dani

Europski diplomati bili su oduševljeni novom hrvatskom ministricom. Gdje god se pojavila, plijenila je pažnju, snalazila se među premijerima i predsjednicima, sa svima razgovarala na njihovu jeziku. Bila je apsolutno omiljena u svijetu diplomacije. Amerikanci su odigrali možda i ključnu ulogu za početak pregovora Hrvatske i EU, iza kulisa naravno. Preko Grabar Kitarović poručili su Zagrebu da nema ništa od Europe dok Gotovina ne bude u Haagu. Shvatio je to i hrvatski državni vrh, a slične su poruke dolazile i iz Londona. Nepokolebljiva Carla del Ponte znala je s Grabar Kitarović dugo razgovarati, a onda je Wolfgang Schüssel na privatnoj večeri u Beču predložio akcijski plan koji je trebao pokazati hrvatsku vjerodostojnost. Nastao je u jednoj hotelskoj sobi u Bruxellesu, a pravi autori bili su Sanader,Mladen Bajić i Hido Biščević. Navečer je bila prezentacija pred Ollijem Rehnom i Javierom Solanomte ministrima vanjskih poslova Finske, Luksemburga i Velike Britanije, u velikoj dvorani gdje se inače održavaju summiti Europske unije. Juncker je kao predsjedavajući dočekao hrvatsko izaslanstvo u kojem je bila i šefica hrvatske diplomacije. Europljani su slušali s velikom pažnjom i dobivao se dojam da su iznenađeni jer nisu očekivali tu vrstu nastupa. Jack Straw je postavio nekoliko pitanja, a onda im je s hrvatske strane odgovoreno: “Da vidite da potpuno stojimo iza ovoga, zadužili smo gospodina Biščevića da provodi plan”. Solana je duhovito dobacio s druge strane: “Izražavam vam žaljenje”.

Hrvatska diplomacija prolazila je teške dane. Kolinda Grabar Kitarović imala je bezbroj susreta sa svojim europskim kolegama i dokazivala da je Hrvatska spremna za početak pregovora. U vrijeme dok su američki i europski obavještajci sakupljali podatke o Anti Gotovini, u Bruxellesu je postojao mali obavještajni centar u koji su se slijevali podaci, ali često kontradiktorni. Mali briselski obavještajni centar bio je krajnje decentralizirano tijelo, a zemlje članice surađivale su koliko je to njima odgovaralo. Poslije će centar biti proširen, moderniziran i usavršen, ali je u to vrijeme ovisio o mrvicama koje je dobivao iz Amerike i Europe. Na kraju su američke tajne službe locirale Gotovinu, a ostalo se zna.

Davor Pongračić/CROPIX

Dramatični događaji

Kolinda Grabar Kitarović sudjelovala je u dramatičnim događajima u Luksemburgu gdje su pregovori i počeli u listopadu 2005. Ni nekoliko minuta prije nego što će objaviti pozitivni izvještaj o Hrvatskoj Carla del Ponte nije bila posve sigurna da je netko neće u tome spriječiti. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw pozorno je taj dan pratio kretanje Del Ponte, jedni su druge držali na oku! Straw kao da je silom još želio nešto sugerirati Del Ponte. Neposredno prije nego što je trebala podnijeti pozitivni izvještaj za Hrvatsku, koji bi omogućio početak pregovora s EU, haaška tužiteljica sjedila je s članovima hrvatskog izaslanstva, među kojima je bila i Grabar Kitarović, u VIP salonu zgrade u kojoj se održavao sastanak Vijeća ministara. Pred svima je pozvala svoju glasnogovornicu Florence Hartmann. “Ovdje je napisan moj izvještaj, molim vas da odete do novinara i da im ga pročitate.”

Što je to značilo? Pa, uostalom, sama je trebala za koju minutu pročitati izvještaj. Del Ponte je, očito, htjela biti posve sigurna da je nitko neće spriječiti u posljednjim sekundama. Ako to Hartmann pročita pred novinarima, onda više ne može biti zakulisnih igara.

Jedan kasniji rutinski posjet Bruxellesu ipak će se za hrvatske dužnosnike pretvoriti u pravi košmar. Prolazeći hodnicima, hrvatsko izaslanstvo posve je slučajno srelo Ollija Rehna koji je glasno i napadno, pred svima, Sanaderu rekao: “Korupciju treba očistiti od samog vrha”. Jedan zbunjeni hrvatski diplomat glasno je nakon susreta s Rehnom zapitao: “Na koga se to odnosilo?” Sanader je mahnuo rukom, ali je razgovor od riječi do riječi došao i do Kolinde Grabar Kitarović. Diplomati su je propitkivali, pa je i tadašnji premijer saznao da Kolinda Grabar Kitarović o toj vrućoj temi razgovara s kolegama. Na jednom diplomatskom prijemu iskazala je u razgovoru s veleposlanicima nezadovoljstvo događajima u vrhu Vlade. Riječi su došle do Sanadera. Navodno se u to vrijeme često viđala i s novinarima pa je u jeku afere satovi do premijera stigla informacija da je baš Kolinda bila ta koja je pokojnog Ivu Pukanićaupozorila na Sanaderovu opsesiju skupim satovima.

Reakcija iz Banskih dvora bila je eksplozivna. Za Kolindu Grabar Kitarović više nije bilo mjesta, trebalo je se riješiti po svaku cijenu.

“Očekivao sam da će biti promovirana u karijeri i stranci i ne znam zbog kojih ju je odnosa unutar HDZ-a Sanader poslao na listu HDZ-a u Rijeku, da izgubi izbore. Poruka je bila jasna: nisi ispunila zadatak i s politikom se moraš pozdraviti. Smatrao sam da je štetno da ne iskoristimo njezin kapacitet pa sam je predložio za ambasadoricu u SAD-u”, prisjetio se Mesić.

U rekordnom roku

Ali nije rekao sve do kraja. Njegov savjetnik Budimir Lončar energično se tome protivio. Diplomatu starog kova smetao je njezin stil, moderniji i ležerniji nego što je Lončar navikao, pa je odgovarao Mesića, tvrdeći da se “ona razmeće stranim jezicima i nepotrebnim hrvatstvom”. Ipak, Kolinda je ponovno spakirala kofere i otputovala preko Atlantika. Sanaderu je odgovaralo da je pošalje tisućama kilometara daleko i od HDZ-a i od Hrvatske, a nikad nije javno progovorio zbog čega se odrekao svoje ministrice. Ni Kolinda Grabar Kitarović nikad nije rekla što je, zapravo, bio razlog zbog kojega je 12. siječnja 2008. prestala biti šefica hrvatske diplomacije.

HDZ-u je, kako mi je u jednom razgovoru naglasila, ostala vjerna “u dobru i u zlu”. Sanader se pribojavao da se ne kandidira za predsjednicu države jer je uživala popularnost u Hrvatskoj. Iako se otezalo sa zahtjevom za agrement, kako ne bi predala vjerodajnice prije Bushova dolaska u Zagreb, on je stigao u rekordnom roku te je u travnju 2008. otišla u SAD kao veleposlanica.

Čudan odnos

U Washingtonu ju je dočekala stara, oronula rezidencija, a novca za veće radove nije bilo. Sama je popravljala staru zapuštenu zgradu, uređivala vrt oko rezidencije, kuhala za službene večere i prijeme i u tome, kažu kolege, čak i uživala.

“U inat svima koji su me time namjeravali poniziti”, rekla je.

Njeni su joj kolege u veleposlanstvu u tome pomagali koliko god su mogli pa su se i diplomati i vojni predstavnici angažirali i često “zasukali rukave” kako bi sami počistili zgradu veleposlanstva, izbacili krupni otpad koji se gomilao godinama ili oličili zapuštene prostore. U vrijeme mandata u Washingtonu dogodio se i slučaj sa službenim vozilom, što je dokaz da je, u međuvremenu ukinuta, famozna 7. uprava MVP-a bila uho i produžena ruka Zagreba u udaljenim diplomatskim misijama.

Nikša Duper/CROPIX

Sami Amerikanci, kao i kolege diplomati u Washingtonu, respektirali su je i nisu se mogli načuditi što se dovode u pitanje odnosi dviju zemalja zbog čudnog odnosa Hrvatske prema svojoj veleposlanici. Sanader je u međuvremenu pobjegao, a s novom premijerkom Jadrankom Kosor nije bila u dobrim i prijateljskim odnosima. Ipak, izdržala je gotovo tri i pol godine, no bilo joj je jasno, a i najbliži kolege savjetovali su joj, da joj je najbolji izbor potražiti druge opcije. Jedna se njena kolegica prisjeća kako joj je savjetovala da kad se nađe u životno teškoj situaciji, mora izabrati, kako se to u psihologiji definira, “fight or flight” – bori se ili bježi! Kolinda joj je tada odgovorila: “Ne bježim nikada, ali i ne udaram glavom o zid. Čekam pravi trenutak u kojem mogu biti najproduktivnija”.