Published On: Fri, Dec 13th, 2013

Buaa, eto novih konzervativaca…

Druga polovica prosinca uobičajeno je vrijeme rezimiranja godine na izmaku. Ova, 2013., u političkom smislu je bila po mnogo čemu prijelomna. U njoj se dogodilo nekoliko ključnih događaja za buduće određenje pravila političke igre, a najvažniji su vezanih uz dva datuma, 1. 7. i 1. 12.

Povijesno vrijeme nije homogeno, već postoje razdoblja koja su “gušća” od ostalih, godine u kojima se događaju lomovi, stvaraju nove paradigme, definiraju nova pravila igre koji onda traju godinama i unutar kojih se odvijaju budući događaji u “praznijim” godinama. Očito je da se sada događa nešto slično. Nešto se u društvu kuha i dubinski mijenja.

Prije svega događa se početak novog profiliranja hrvatske političke, i šire društvene scene. Predviđao sam u jednom starom Kratkom espressu da će se u Hrvatskoj nakon ulaska u EU dogoditi sličan proces kao i u ostatku istočne Europe – jačanje konzervativnih, demokršćanskih snaga – od braće Kaczyński u Poljskoj pa do zadnjeg uspjeha Victora Orbana u Mađarskoj. U Hrvatskoj je 1. 7. završio mit Europske unije. Okončana je neka vrsta izvanrednog političkog stanja, kada je sve privremeno stavljeno u zagrade, na čekanje, jer je trebalo izvršavati “domaće zadaće” iz Bruxellesa kako su ih besramno snishodljivo nazivali naši “pregovarači”, bolje rečeno izvršitelji naloga izvana.

 

Nino Raspudić l večernji.hr

Često su zbog toga nominalno lijeve hrvatske vlade radile “desni” ekonomski i socijalni posao, a tobože desne vrijednosno “lijevi”. Politička scena bila je konfuzna, vrijednosno nedefinirana, jer je sjena velikoga cilja lebdjela nad svim drugim procesima. Sad je mit završio, evo nas već pet mjeseci u žuđenoj zajednici, a stanje nikada nije bilo gore. Jedina dobra vijest je da počinje proces suočavanja sa stvarnošću i političkog profiliranja bez vanjskog pritiska.

Drugi politički događaj godine, Lex Perković, automatizmom je povezan s prvim. Sramotan potez vladajućih koji su zadnji radni dan prije ulaska zemlje u EU progurali u Saboru ograničavanje europskog uhidbenog naloga, srozali ugled zemlje prikazujući je kao balkansku post-totalitarnu džunglu, i riskirali sankcije EU, a sve kako bi spasili osobu osumnjičenu za organiziranje ubojstva njemačkog državljanina na njemačkom tlu, razotkrio je stvarnu strukturu moći u Hrvatskoj, ali i pokazao nužnost ne samo simbolične već i stvarne demontaže naslijeđa totalitarnog naslijeđa. Za očekivati je da će nakon svega tema lustracije, koja se činila zastarjelom i zakašnjelom, na velika vrata doći na dnevni red. Pri tome strana iskustva, od Njemačke do Makedonije, mogu bit jako poučna. U Makedoniji je lustracija otpetljala i razotkrila vrlo zanimljive stvari pokazujući kako su mnogi vrli demokrati, od bivših ministara, predsjedničkih kandidata do čelnika Soroševa Otvorenog društva bili suradnici represivnog aparata totalitarnog režima. Krakovi i pipci starog režima, što je potvrdio slučaj Perković, očito su važna smetnja ne samo političkim, već i ekonomskim i drugim pozitivnim društvenim procesima. Iako se oko promjene Ustava zadnjih dana ističe pitanje sprečavanja “neopravdanih” referenduma i pumpa se i dalje priča oko braka i ćirilice, prava svrha je spašavanje Perkovića od njemačkog suda. U sklopu te akcije događa se i političko samoubojstvo HDSSB-a. O razlozima zašto su stali uz vladajuće u ovom sramotnom poslu se spominjalo svašta, od ponuda koje se ne mogu odbiti do uskokove istrage u matičnoj županiji, no kakvi god bili, kratkoročno spašavanje ili podmazivanje vlastite kože ne čine se vrijednim trajnog političkog sunovrata u očima vlastite baze.

Ukratko, ulazak u EU, evidentni poguban utjecaj ostataka bivšeg režima, pobjeda na referendumu inicijative U ime obitelji koja je razotkrila vrijednosni ponor između političke i medijske oligarhije i većine stanovništva iznimno su pogodno tlo za jačanje autentične konzervativne opcije.

Režimski mediji plaše javnost nečim što nazivaju “konzervativna revolucija”, “puzajući fašizam” i sl., a što se u demokratskom svijetu naziva profiliranjem nove, potpuno legitimne političke opcije. No što bi takva opcija trebala donijeti i tko će je iznijeti?

Tri su moguća razvoja situacije na konzervativnom krilu. U slučaju nastavka ekonomskog propasti i prijevremenih izbora, ekipa oko inicijative U ime obitelji, s aurom referendumskog pobjednika, neupitnim ugledom kod konzervativnog biračkog tijela, bez repova političke prošlosti i tisućama volontera dodatno učvršćenih pobjedom, zajedno s katoličkim udrugama koje uspješno razbijaju donedavno neupitnu lijevo-liberalnu hegemoniju u civilnom društvu, postaje faktor koji će davati ključnu dinamiku hrvatskoj političkoj sceni. HDZ ima stranačku infrastrukturu, ali ima balast kriminala i izdaje vrijednosti za koje su se tobože zalagali. Dođe li do otvaranja HDZ-a novom valu i njegovog profiliranja u smjeru doista konzervativne, demokršćanske stranke, može se očekivati široka pobjednička koalicija u kojoj će HDZ dati infrastrukturu, a “novi konzervativci” sadržaj.

Ako HDZ u bitnome ostane ovakav kakav je sada, dvije su podmogućnosti. Jedna je da postignu deal s oligarhijom iz sjene, i onda bi prevrnuli Milanovićevu vladu vrlo brzo, došli na vlast i radili ono što i 2003. Dakle, ne bi “talasali” previše, ostavili bi netaknutom lijevo-liberalnu kulurnu hegemoniju, a pogotovo stare strukture i njihove stečevine. Takav HDZ-ov izbor nužno bi značio rat s novim konzervativcima u kojem HDZ dugoročno gubi, jer nema ni sadržaja ni kadrova ni ugleda.

Preostala varijanta je da HDZ i nova opcija idu odvojeno u borbu za isto biračko tijelo sa sličnim političkim namjerama. Tada čak i luzeri iz Kukuriku koalicije imaju šanse za pobjedu, a bit će zanimljivo vidjeti kako će se glasovi na centru i desnici raspodijeliti, tj. koliko znači infrastruktura, a koliko sadržaj. Kome će ti birači povjerovati da, kada eventualno dođe na vlast, neće mantrati o “regiji”, da će se razračunati s totalitarnim naslijeđem, dovesti medije i civilno društvo u sklad sa slikom cjeline društva, provoditi odgovornu ekonomsku politiku koja će predvidjeti i amortizere kako bi se izbjegla socijalna katastrofa?

Pitanje za posebnu kolumnu je tko će u budućnosti predstavljati tradicionalno biračko tijelo ljevice, tj. baviti se radnim i socijalnim pravima žarom barem približnim onome kojim se današnji “ljevičari” bave gej-brakovima ili čine od cijele države jataka udbaških killera?