Brojke koje razbijaju mit: Jugoslavija nije živjela od industrije

ČITAJUĆI komentare po internetu često je zanimljivo vidjeti što ljudi pišu. Najgore od svega nisu samo obični ljudi; nego novinari, pa čak i političari govore da je prije više ljudi radilo u proizvodnji (iako je pitanje kolika je njihova bila produktivnost). Općenito komentari su sljedeći;
“Sada se ništa ne proizvodi, Hrvatska je de-industrijalizirana, prije smo u Jugoslaviji imali moćnu industriju. U tom i tom gradu nekada je bilo tipa 30 000 radnika u proizvodnji sada je samo 3500. Prije je u Končara radilo 25 000, sada radi 2500. Prije je u tvornici automobila Zastavi radilo 50 000, sada radi 2500.  Ništa nismo bili dužni. Odnosno manje nego danas. Sve je prije bilo državno odnosno naše.  Sada sve strani kapitalisti uzeli. Prije nije bilo lopovluka i krađe”.
Čovjek se pita, pogotovo ja koji sam rođen u drugoj polovici 80-ih kako je zaista bilo; ako pitaš ljude kako je bilo, većina ljudi će reći prema osobnom dojmu. Netko tko je morao put Njemačke njemu nije bilo ugodno – inače ne bi išao vanka. Međutim netko čiji je tata bio visoki funkcioner KPJ (kao danas HDZ,SDP) njemu je bilo super. Stoga jedini način koji nam preostaje jest da istražimo sve te činjenice.
Prvo da razradimo Hrvatsku u par rečenica; Hrvatsku ne možemo nazvati nekom ekonomskom suprotnosti od Jugoslavije. Hrvatska nije nikakav neoliberalni kapitalizam, jer doslovno prema zadnjim podacima, te prema indexu ekonomskih sloboda mi smo praktički u Europskom dnu. Isto tako ako malo analizirate, vidjet ćete da recimo udio potrošnje proračuna opće države je preko 40% BDP-a.
Isto tako vidimo da veći dio naše plaće prisvaja naša država. Dakle Hrvatsku ne možemo nazvati kapitalističkim rajom nikako a još manje “neoliberalnim”, jer nas strani kapitalisti zaobilaze. Međutim Hrvatska je druga tema.
Opet niti Jugoslavija nije bila 100 % zatvoreno socijalističko društvo.
Mit broj 1. Jugoslavija nije bila zadužena kao ove današnje Republike
Hrvatska je 2008. imala oko 29% javnog duga u BDP-u.  Nažalost lošom ekonomskom politikom države, on se popeo do 85% i izvjesno je da će rasti.  Isto tako treba naglasiti da to je dug države. Privatni sektor i građani su se prilagodili i uredno servisiraju svoj dug pa i smanjuju. Ako se zaduži privatna firma, onda se zaduži za novu investiciju koja će im u budućnosti povećati povrat novca, te tako će lakše servisirati dug. Zašto to govorim? Zato jer je puno bolje da u slučaju bankrota države imaš što jači privatni sektor.
Što se dogodi kada bankrotira socijalistička država? Cijela ekonomija ode k vragu. Sve je državno, dakle samim time sve staje.  Takav scenarij dovodi do raspada država i najčešće i raspadanja socijalizma.
Kada u kapitalističkoj državi bankrotira država, nije smak svijeta. Recimo koliko tvrtki tipa AD Plastik koja izvozi većinu toga vanka znači bankrot države na njihovo poslovanje? Baš ništa. Koliko recimo nekom Hotelu od 5 zvjezdica na Jadranu koji je naravno u privatnim rukama znači bankrot RH države. Baš ništa. Dapače može im biti i stimulans, jer bankrotom države ipak dolazi do nekih poremećaja pa država bude u pravilu jeftinija.  Međutim što bi bilo da su te firme u državnim rukama? To je već druga priča. Vidimo na primjeru RH , kako vlada često uvlači ruke u HEP i uzima dobit koju ta državna firma monopolom prisvaja (otima) od građana. Državi treba njihova lova da preživi. Tako ako ste državno industrijsko poduzeće bankrot države  nikada ne može biti dobar, a najvjerojatnije će bankrot i vas povući u propast čak da ste i u solidnoj tržišnoj poziciji (a državnih poduzeća koja posluju solidno ima na prste jedne ruke). Kada bankrotira država, nema deviza za nabaviti repromaterijal pa onda staje proizvodnja te izvoz. Politika često zavlači ruke u državne firme i pokušava izvući novac na štetu poslovanja iz njih. To država radi u primjeru HEP-a, a Jugoslavija je to radila non stop. Zato je bilo raznih nestašica 80-ih. Naravno ako RH bankrotira, dosta toga bi bilo loše. Prije svega u RH imamo situaciju da je velik broj zaposlenih za državu, pa bi oni ostali bez novca, pa bi onda pala potrošnja, pa bi pala i proizvodnja i prodaja domaćih firmi za domaće potrebe. Doduše pao bi i uvoz. Izvoz se ne bi mijenjao. Ne bi bio smak svijeta , jer bi tržišni odnosi uskoro sami regulirali oporavak ekonomije. Jednostavno – zbog viška ne zaposlenosti pada cijena rada, automatski ekonomija postaje privlačna za investiranje. Ako država na to još odgovori i rezanjem poreza i dodatnom liberalizacijom onda su efekti još bolji. To je Rusija napravila kao odgovor na pad prihoda proračuna od pada cijene nafte.
Kakva je Jugoslavija bila sa brojkama?
Jugoslavija je 1980. dočekala sa oko 20 milijardi $ duga i bankrotirala nedugo nakon.
Međutim 20 milijardi $ duga tada nešto drugačije vrijedi nego danas.
Ako ubacite u neki online kalkulator inflacije dobivate da taj dug danas vrijedi 52 milijarde $.
Osim toga Jugoslavija se zaduživala 70-ih po eksponencijalnoj razini. O tome odlično piše Predrag Rajšić;  da se država Jugoslavija nastavila zaduživati razinom kojom se zaduživala od 60-ih do 1980. , danas bi čak bila dužna 6 tisuća milijardi $.
Dakle nije baš da Yuga nije bila “nezadužena”. U 80-ima Jugoslavija je za zapad bila po ekonomskoj efikasnosti i zaduženosti ono što je današnja Grčka. Ne baš pohvalno. I najvažnije od svega nije mogla niti taj dug servisirati.  Praktički bankrot Jugoslavije je trajao cijelo jedno desetljeće i uzrokovao je raspad sustava.  Što se tiče nas, mislim da bi Hrvatskoj jedan bankrot dobro došao. Dapače iskreno ne vidim načina da se RH izvuče iz ove krize osim ako nas ne lupne bankrot. U kapitalističkim ekonomijama krize dobro dođu za pozitivne ekonomske reforme a kod nas su nažalost izostale. Dapače država svojim dizanjem poreza i nameta samo povećava udio države u ekonomiji, dakle skrećemo korak nazad čak i prema socijalizmu.
Mit broj 2. Hrvatska nema industriju, Hrvatska je deindustrijalizirana, a Jugoslavija je imala moćnu proizvodnju
Iskreno da nemamo nikakvu industriju umrli bi od gladi. OK, turizam na Jadranu nam doprinosi jako jako puno, ali nešto deviza sa kojima kupujemo auta, računala, mobitele itd, mora doći i od industrije.  Državni birokrati, liječnici, profesori i ostali koji dobivaju plaću od proračuna , a sa tom plaćom kupuju hranu, plaćaju režije, uzimaju auta, tehniku itd, moraju od nekud platiti sve to.  U Hrvatskoj udio industrije u BDP je 26%. U Njemačko je udio industrije u BDP-u 30% . U Grčkoj je udio industrije u BDP-u 16%.
Dakle ne možemo reći da živimo samo od “turizma”. Iako naravno turizam i povlači velik dio proizvodnje (tipa dosta domaćih brodogradilišta radi brodove za domaće naručitelje u turističke svrhe), ali to je druga tema.
Kakve su brojke za jugoslavensku industriju? Čitao sam neke komentare da je CIA namjerno uništila Jugoslaviju jer se zapad bojao njezine impresivne proizvodnje i industrije. Što kažu podaci?  Industrija Jugoslavije je 1990. bila oko 20% ispod svjetskog prosjeka  po glavi stanovnika.  Toliko o tome da je država imala “moćnu proizvodnju i industriju”. Dakle radi se o 20% ispod svjetskog prosjeka (per capita), dakle nije bila niti približno na razini da ugrozi nekoga na zapadu.

Izvor: http://kushnirs.org/macroeconomics/industry/industry_yugoslavia.html

Dakle 1990. godinu; industrijska proizvodnja Jugoslavije po glavi stanovnika je oko 5.3 puta manja nego od Italije, oko 7.15 puta manja od Njemačke.  Dakle Jugoslavenska industrija nije bila nikakva prijetnja Italiji niti ikome.  Čisto da ponovim snaga te industrije je 20% ispod svjetskog prosjeka u razini ondašnje Malezije, Venezuele, Alžira  i drugih zemalja koje se pokušavaju izvući iz siromaštva trećeg svijeta.
Međutim na ove brojke mnogi ljudi kažu da su “lažne” iako se različiti izvori poklapaju. Međutim ako ne vjerujete izvorima, hajdemo uključiti malo logiku. Što imamo iz vremena Jugoslavije što baš nitko neće poreći –  hiperinflaciju i nestašicu.
Dakle imaš hiperinflaciju ili nestašicu  – znači da nema dovoljno proizvoda da se zadovolji domaća potražnja. Proizvoda nema dovoljno jer nekim čudom tvornice ne proizvode dovoljno. Zato su vam poznate redukcije u opskrbi strujom, redovi za namirnice u trgovinama, nestašica goriva. Ako gledate neke YouTube clipove iz 1969.  (dakle razdoblje kada se standard ex države smatrao najvišim) spominje se nestašica mesa.
Zamislite da sutra netko tvrdi tipa u “Venezueli smo 2015. imali odličnu industriju”, samo nekim čudom bili su ogromni redovi za osnovne proizvode, kutija kondoma koštala desetke dolara, nestašica struje je bila redovita itd. Rekli bi mu da je lud.
Dakle ako je u nekoj državi redovita hiperinflacija onda to znači sljedeće; cijena robe široke potrošnje raste u nebo zato što je rijetka. Odnosno nema se realnog novca da je se kupi. Moćna YU industrija ne proizvodi dovoljno da zadovolji sve materijalne potrebe stanovništva, a istovremeno nema dovoljno uvoza da se na takav način zadovolji potrebe stanovništva. Da bi nešto uvezao , moraš platiti realnim devizama. Da bi dobio realne devize moraš imati izvoz. Sada idemo na situaciju glede izvoza YU industrije.

Izvor: http://kushnirs.org/macroeconomics/export/export_yugoslavia.html
I mit broj 3. Hrvatska živi samo od turizma, ne izvozi ništa, Jugoslavija je živjela od industrije
Vidjeli smo gore da ne možemo reći da Hrvatska baš ne proizvodi ništa, a sa druge strane Jugoslavija je imala često problema da stanovništvu proizvede dovoljno mesa, deterdženata, paste za zube, struje.  Čitao sam komentare po internetu tipa – “to je zato jer je YU industrija bila orijentirana na izvoz”;
Međutim izvori govore drugačije; izvoz YU industrije je bio oko 15% ispod svjetskog prosjeka.
Ako vidite izvoz Jugoslavije tipa 700 $ per capita (u današnjim cijenama); – Jugoslavija je imala veći izvoz od Rumunjske i Albanije. Zanimljivo je da su socijalistička Mađarska  pa čak i jedna Bugarska imali veći izvoz industrije nego Jugoslavija (per capita). Mađarska preko 1/3 veći izvoz po glavi stanovnika. Jedna Grčka koja je danas rupa Europe je imala  2.4 puta veći izvoz industrije po glavi stanovnika nego Jugoslavija. Dakle Grčka prije 25 godina je za nas bila industrijska velesila.  Nema smisla se uspoređivati sa Austrijom, Italijom, Njemačkom I ostalim zapadnim zemljama.
Doduše nije niti današnja RH primjer neke uspješne izvozne ekonomije, međutim izvoz Hrvatske u 2013. po glavi stanovnika je 1/3 Njemačkog izvoza, čak smo za 340% po glavi stanovnika veći od Kine, I oko 75% veći od svjetskog prosjeka, što se može objasniti time da smo manja zemlja pa smo nešto prisiljeni izvoziti; te velika većina RH izvoza ide u EU.  Izvoz u 2014 je bio 79.8 milijardi kuna  a narasti će za nekoliko % i u 2015 godini. Dapače izvoz možda jedina pozitivna stavka kada računamo naš BDP.
Ne možemo reći da je RH neko mjerilo uspjeha no definitivno nije niti socijalizam ono što se često misli.
Eh da od čega je YU živjela onda?  Pa sigurno nije od takve industrije.  Dapače svima je jasno da je hrpa radne snage odselila vanka.  1971. godine čak 21.5%  ukupne radne snage (a dominirali su nažalost Hrvati) je bilo van te države. U tome je ex država bila čak i negativni rekorder. Osim što su  ti emigranti imali „pozitivni efekt na nezaposlenost“  još su slali rodbini novac nazad u državu… I to ne bilo kakav novac.  1978. godine količina novca kojeg su slali u državu je čak bila preko 51% izvoza jugoslavenske industrije!
Dakle takvi podaci su tipični za zemlje trećeg svijeta koje nemaju razvijenu ekonomiju, pa poprilično ovise o stanovništvu koje radi vanka i šalje €, DEM, ili $ nazad u državu.
Dakle Jugoslavenska industrija bi tipa izvezla 2$, a 1$ bi došao od Mate, Muje, i Jovana iz Njemačke.  Međutim ove doznake deviza od gastarbajtera je puno „čišći kapital“ od izvoza. Jer ovo je čisti profit. Recimo firma poput naših brodogradilišta može izvoziti i pri tome ostvarivati milijarde kuna gubitaka. Onda u konačnici taj izvoz nema smisla, bolje je da radnici ne proizvode i ne izvoze nego da gomilaju gubitak. Sa druge strane kada Mate pošalje 1000€ nazad u državu, to je čista zarada, čisti profit.  Sa te strane najveća snaga YU ekonomije su bili gastarbajteri. Hrvatska danas više ne može priuštiti da pošalje 20% radne snage vanka.  Ako nam se to dogodi – kao nacija ćemo biti na rubu totalne propasti. Jugoslavija sa druge strane je od toga živjela. Dodajte još zaradu od turizma, doznake gastarbajtera + kredite, i eto od čega je živjela Jugoslavija.  Njemačka živi od industrije, Kina živi od industrije, Jugoslavija nije živjela od industrije – nego joj je industrija često i bila uteg oko vrata s obzirom na gubitke i slabu produktivnost.
Hrvatska sa druge strane isto živi od kombinacije industrija + turizam + krediti.  Opet nažalost nismo puno otišli naprijed. Nešto je situacija kao 2 koraka naprijed i 1 korak  nazad.
Sama činjenica da je 20% YU radne snage (a dominirali su Hrvati)su radili vanka i slali ogromni novac u državu razbija i sljedeći mit a to je „da je u vrijeme Yuge bila bolja zaposlenost“.  O tome možda drugom prilikom.
Zaključak
Dakle brojke nam jasno govore da Jugoslavija nije živjela od industrije, a usudim se reći, uz neko detaljno istraživanje o gubicima Jugoslavenskih industrijskih poduzeća, da joj je industrija bila „uteg oko vrata“. OK, za potvrditi takvu izjavu trebalo bi istražiti gubitke YU industrije, ali to je pravo malo istraživanje samo za sebe.  Inače slična je situacija u Hrvatskim državnim brodogradilištima. Deseci milijardi kuna su ulupani da bi oni „mogli proizvoditi i izvoziti“ a ovi su i dalje ostali gubitaši. Ispada da konobar koji servira hranu u restoranu praktički zaradi plaću za sebe i za radnika i inženjera u brodogradilištu. Ali eto napokon ih naša vlada privatizirala pa ima naznaka da bi oni mogli krenuti na bolje.
Dakle brojke nam razbijaju mitove tipa , u Hrvatskoj se ništa ne proizvodi niti izvozi, živimo od turizma, dok sa druge strane u Jugoslaviji se prije živjelo od industrije.
To što je prije recimo u tvornici automobila Zastavi u Srbiji radilo 50 000 radnika, a imali su manji „output“ nego današnjih 3500 , ne znači da je to bio uspjeh socijalizma.  U današnjoj tvornici automobila 15 puta manje radnika proizvede i izveze više nego prije 50 000. To je bila Jugoslavenska i općenito socijalistička industrija. To su bili ti svi ti  zaposleni u „proizvodnji“ . Nešto slično imamo i danas tipa zaposlene u državnom sektoru u općinama, agencijama, ministarstvima, zavodima, udrugama (koje žive od državnih novaca) u raznim socijalističkim portalima koji laju protiv kapitalizma a uredno dobivaju novac od države itd..  Dakle ova današnja radna mjesta zamjeni sa kancelarijama u „tvornicama“ i dobiješ „Hrvatski socijalizam“ ili „uhljebizam“ . Dakle opet se nažalost nismo puno makli. Dva koraka naprijed pa dva koraka nazad.
Međutim ako vam netko kaže da su moji podaci „laž i propaganda zapadnih sila“  pitajte ga sljedeće;
Čemu hiperinflacija, nestašice, i šverc-komerc, ako država ima moćnu industriju.
Čemu hiperinflacija, odnosno poskupljenje robe široke potrošnje, ako država navodno ima jaku industriju koja bi trebala opskrbljivati stanovništvo sa gomilom  jeftinih i dostupnih materijalnih dobara ?
Čemu nestašica svega i svačega, zar tu nije moćna industrija koja proizvodi gomilu toga i opskrbljuje stanovništvo?
Čemu šverc-komerc ako država ima moćnu industriju koja sve proizvodi pa nema potrebe da se šverca ništa iz Trsta, Graza, ili Ancone?
Ili kako su to naši susjedi Bosanci još krajem 80-ih skužili o čemu se radi.
Budućnost je naša