Branko Lustig (82), najuspješniji hrvatski producent, rođen u Osijeku, koji je osvojio dva Oscara, s filmovima ‘Schindlerova lista’ 1993. i ‘Gladijator’ 2001. – a koji je u djetinjstvu bio interniran u koncentracijskim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen – nakon 26 godina života na Beverlly Hillsu vratio se u Zagreb, gdje devetu godinu zaredom organizira Festival tolerancije
S festivalom je Lustig vezan od samog početka, otkako je sreo Natašu Popović koja ga je i pokrenula. “Rekao sam, ‘dobro, zašto ne’ i priključio sam se, pa smo prekinuli Festival židovskog filma, gdje je Zagreb trebao biti londonska podružnica. Rekli smo da možemo sami.” Prva je ideja bila prikazati filmove o holokaustu, ali kako se išlo dalje, tih je filmova bilo sve manje. Lustig je gledao sve što je na tu temu snimljeno, bezbroj filmova u svojoj kući u Los Angelesu. “U Americi me žena skoro ‘izbacila’ iz kuće i rekla: ‘Pa nećeš valjda stalno razgovarati s tim mrtvim Židovima’. A ja sam uporno gledao filmove.”
Vjerna publika
Tako su se svi dobri filmovi našli i u Zagrebu, a kad su presušili oni o holokaustu, na red su došli filmovi koji obrađuju sudbinu Roma. Bila je, manje-više, slična onoj koju su imali Židovi. Širio se krug interesa i na druge filmove, pogotovo one koji su se bavili intrigantnom temom buđenjem nacizma u Europi. “Jedan dan, iz čistog mira, sve ovo što se događalo u Zagrebu pretvoreno je u Festival tolerancije”, kaže Lustig, uz dodatno objašnjenje Nataše Popović da je to prepoznala i publika koja vjerno, s velikim zanimanjem, prati sve festivalske godine. “A onda je trebalo gledati još više filmova.”
Lustig svim snagama želi zaobići razgovor o politici. “Ne, nećemo o tome. Naš je cilj, kad organiziramo ovaj festival, da na skromni način, filmom, pokušamo upozoriti na ljudske sudbine, pogotovo one koje su doživjele nepravde svih vrsta. Dometi nam nisu preveliki jer se naši filmovi, kao na ovogodišnjem Festivalu, prikazuju u samo dva zagrebačka kina, u Europi i Tuškancu, dakle za oko osamsto ljudi.” U šali kaže da su, ionako, filmadžije prvi ušli u Europu, kad su preimenovali Kino Balkan u Kino Europa.
Često mnogi u Hrvatskoj pitaju Lustiga, koji je godinama živio u Americi, kako se sada osjeća tu, nakon što se vratio. “Ma znate, Amerikanci da bi došli do stupnja gdje su sada, trebali su dvjesto pedeset godina. Mi bi htjeli u dvadeset i nešto godina dostići taj stupanj tolerancije, a to je nemoguće. Ne zato što to nećemo, nego zato što je to jednostavno nemoguće. Demokracija se ne stvara u dvadesetak godina. Ali pomaci na bolje se kod nas vide i osjećaju.”
Tolerantno Međimurje
Tvrdi, ni u Americi nije sve idealno, kad se otvore novine može se pročitati o raznim ispadima u mnogim američkim gradovima. Tako je i kod nas. “Nije tolerancija samo da netko ode u Jasenovac, na groblje Roma, recimo. To je jedno djelo, ali to ne znači da smo zato i tolerantni. Time smo napravili samo jedan čin tolerancije.”
Najbolje dojmove, putujući Hrvatskoj, kad je riječ o toleranciji, Lustig nosi iz Međimurja. Kaže da su ga u Čakovcu, Prelogu, fenomenalno dočekivali. “Impresionirale su me dječje reakcije. Kako su to ozbiljna djeca koja shvaćaju sve ono o čemu smo im govorili. Za pohvalu je svakako i župan, mladi čovjek, za kojeg mogu reći, ne lobirajući za njega, da je jedan od najtolerantnijih kojeg sam sreo u Hrvatskoj.”
Lustig kaže da je obilazeći Hrvatsku, gdje je održao brojna predavanja, u društvu s Natašom Popović, uočio velike pomake na bolje. “Obilazimo ta kina širom Hrvatske kao da su naša. U Čakovcu smo tako bili već četiri puta, bili smo u Osijeku, Zadru, gotovo svim našim gradovima, a dojam mi je da djeca razumiju ono što govorimo već od svoje 12. godine. Jako su pametna.” Lustig je sa svojim suradnicima obilazio i mjesta posebno osjetljiva zbog svega što se događalo u Domovinskom ratu, prije svega u Kninu i Vukovaru. “Bio sam jedanput u Vukovaru i tamo sam govorio o odnosu kakav bi trebao biti između hrvatske i srpske djece. Nije bilo loše, nikakvih ispada nije bilo. Dobio sam dojam da djeca nisu više razdvojena, da žive zajedno.”
Lustiga djeca najčešće pitaju je li imao prijatelja u logoru. Odgovara da ga je jako dirnulo to pitanje, ali da im je nažalost morao reći da nije imao prijatelja. “Kada im to kažem, malo su žalosni. A važno im je čuti i kakvu sam volju imao da preživim i da se vratim.” Ali ista ili slična pitanja postavljaju i studenti jer, kaže, ljudi ni danas ne mogu shvatiti da je sve to tako bilo.
Nema antisemitizma
“Antisemitizma kod nas, u Hrvatskoj, nema”, tvrdi oskarovac. “Ili, da budem precizniji, nije vidljiv. A jedan od razloga je i to što ovdje više nema bogatih Židova. U Hrvatskoj se Židovi, po bogatstvu, ne ističu od drugih, nisu tajkuni.”
Nema, kaže Lustig, ni fašizma, za razliku od nekih okolnih zemalja, poput Mađarske i Grčke, gdje se takve tendencije sve više javljaju. Međutim, pokušaja da se povijest danas drukčije ispiše ima i u Hrvatskoj.
“Mene je najviše dirnulo to što u Zagrebu nema spomenika žrtvama holokausta. Trebalo bi ga podići. Dirnulo me i to da je ispod jedne male pločice koja ukazuje da je tu nekad bila sinagoga, na parkingu u Praškoj ulici u Zagrebu, bila ispisana parola, očito aludirajući i na Židove, ‘smrt kapitalizmu’. Zaboravili su da kapitalista Židova više nema. To smo brisali, brisali i sada više ne pišu””
Treba biti tvrdoglav i ustrajati, tvrdi Lustig, navodeći upravo primjer tog brisanja parole iz Praške. Kada ga pitaju kako je preživio logor, uvijek navodi tu ljudsku crtu koju ima, tvrdoglavosti i upornosti, jer zbog toga je i preživio logor. “Rekao sam, ja moram preživjeti i preživio sam.”
Ovogodišnji festival Lustig najavljuje kao jedan od najboljih do sada. Ne samo da će biti prikazani filmovi o holokaustu i toleranciji, nego će se ‘dublje’ zahvatiti još mnoge teme, poput odnosa Židova i Arapa. Bit će prikazan i film za djecu u kojem se vidi kako su Židovi bježali preko švicarske granice. “To je vrlo zgodno povezano sa sudbinom jednog psa. Tako će i djeca lakše shvatiti tu priču. Iako je za djecu, mislim da je to jedan od najzanimljivijih filmova koji će biti prikazan.”
Bez kuknjave
Lustig kaže da je i festival dao svoj doprinos da naša sredina ne bude antisemitska. “Festival, filmovi, predavanja koja imamo, dali su doprinos da se ljudi približe i Židovima i njihovoj sudbini na ovom prostoru. A od oko 30.000 njih iz Hrvatske, ostalo je nakon svih strahota oko 2000.”
Pitam Natašu Popović je li u ovim vremenima nestašice novca teško organizirati jedan takav festival. Odgovor je očekivan, ‘jako teško’, ali bez nekog posebnog kukanja na tu vječnu mučnu temu o novcu. “Od samog početka imali smo ideju da festival bude pristupačan svima i to je razlog zašto smo besplatni”, kaže Popović, uz asistenciju Lustiga ‘dogovorili smo se da nećemo govoriti kako nam je teško’.
Sam Lustig, proslavljeni hrvatski producent sa svjetskom karijerom, vlasnik dva Oscara, očito nije dovoljan brend za otvaranje vrata za lakše financiranje festivala. “Ljudi se ne kidaju da sa mnom otvore vrata”, kaže, uz dodatak Nataše Popović da se više ljudi vani kidaju za Lustiga. ”U Ljubljani na festival dolaze predsjednici država. Kod nas to nije slučaj.”
A Lustig, koji bi silno želio zaobići te neugodne teme, ipak na kraju priznaje da je teško. “Gledao sam nedavno na televiziji kako hrane male sloniće, daju im mlijeko, imaju majku. A mi nemamo majku, a nitko nam ni mlijeko ne daje. Ono mlijeko koje tu i tamo dobijemo koristimo do maksimuma. Živimo od vode.”
A za Natašu Popović “mlijeko” ili “voda”, svejedno, je publika, koja je više nego dobro prihvatila festival. “Ona diše s festivalom.”
Izbor filmova za festival provodi se tijekom cijele godine i odabir je izrazito kvalitetan. Zapravo, najbolje od najboljeg što se u svijetu nudi. A bez novca, naravno, nema ni kvalitete. Ima i primjera da se za prikazivanje filmova traži 1000 dolara i više, što organizatori naravno nemaju. “Imamo još mnogo troškova, neki su filmovi na hebrejskom pa ih treba prevesti.” I da bi ova tužna tema o financiranju bila kompletna, Nataša Popović kaže da nije isključeno da će se u budućnosti negdje drugdje morati nastaviti festival. “U Ljubljani ili u Njemačkoj, ako Hrvatska to neće prepoznati. Bez obzira na kvalitetu, naš festival nije prepoznale ključne institucije.” Lustig tvrdi da ih većina tapše po ramenu, a četiri mjeseci nitko ga nije primio u Ministarstvu kulture. A značenje festivala je veliko. Prije svega govoriti o prošlosti, upozoravati da se tako nešto nikada ne ponovi. “Imate i u nas mnogo onih koji ne znaju tko je uopće bio Pavelić.”
Na dugom popisu svega što će se ove godine događati je i obilježavanje godišnjice pokolja u Srebrenici, te 70. godišnjica otkad su saveznici ušli u Auschwitz i prekinuli užase iz te tvornice smrti. Lustig je još pod dojmom poziva bivšeg predsjednika Josipović koji je tražio da s njim ode na obilježavanje oslobađanja Auschwitza. “Kad sam ušao u taj veliki šator, koji je sav bio u polumraku, ugledao sam jednog čovjeka kojeg sam prepoznao. Olega Mandića. Bio je jedan od onih koji su zadnji od Hrvata izašli iz logora. Rekao sam Nataši da ga pozovemo na festival i uskoro će i on govoriti djeci o svemu što je prošao u logoru.”
Film o Jasenovcu
Kad sam zapitao Lustiga kako nikad nisu kod nas snimljeni filmovi o stradanjima naših ljudi u logorima, Auschwitzu, Buchenwaldu, gotovo da se začudio. “Zašto bismo išli u Buchenwald? Idemo 120 kilometara odavde, do logora koji se zove Jasenovac. O tom logoru, osim što je podignuta ruža koja isto tako već pomalo hrđa, nitko gotovo ništa ne zna. To što netko ode jedanput godišnje na komemoraciju, nije dovoljno.” A prvi film koji je Lustig izabrao za festival bio je “Deveti krug”. Kaže da je smatrao kako je važno da se govori o logorima i patnji ljudi koji su sve to prošli.
Sada se filmovi prikazuju na mjestu gdje je bio Pavelićev zdrug, na Tuškancu. “To je dokaz da smo duhovno pobijedili. Oni su otišli, a mi upravo ovdje prikazujemo njihove zločine.”