Branka Katić: Tko je pucao na Šerbedžiju?

“Ja imam kvalitetu seoskog idiota, uvijek sam toliko sretna što sam ponovno tu gdje sam odrasla, gdje prepoznajem mirise i ulice, gdje su mi mili i dragi, gdje mi je sve poznato. U Srbiji nema mnogo novca, ali prošli smo mi i gore patnje. “
 
 
Samo nekoliko sati prije nego što će zapakovati kofer, obući kaput i uputiti se u Beograd na premijeru novog filma, Branka Katić je, znajući da će je džet-leg ošamutiti, odlučila s kalifornijske distance prvi put, za novi broj magazina Nedeljnik, ispriča kako je u ratom zahvaćenoj Bosni od haškog optuženika saznala za lakoću odsijecanja “neprijateljske” glave, i od te ispovijesti nikad nije očistila uši, a ni srce, otkriva da su na njezinim suzama zbog bombardiranja Srbije htjeli profitiraju strani producenti, zašto nije iskoristila obiteljsku vezu i ušla u “Seks i grad”, i kako je zahvaljujući Dragani Mirković prvi put riješila stambeno pitanje. Dijelove tog intervjua pročitajte u nastavku … 
Ponovo si u srpskoj filmu.Gorana Markovića nisi mogla odbiješ? 
Uloga u filmu Gorana Markovića se ne odbija, jer uz njegove filmove smo rasli i uvijek sam ih mnogo voljela. Zapravo, Tihomir Stanić je bio taj koji me je prvi pozvao u “Falsifikator” i poslao mi scenarij. S druge strane, Goran je bio zabrinut da li sam premlada za tu ulogu. Obećavala sam da neću nositi šminku, da neću spavati noćima … Ipak nismo odoljeli, pa su me dotjerali baš kako su i žene šezdesetih godina izgledale. Nedavno sam dobila mail od Gorana koji mi je rekao da vjeruje da ću biti zadovoljna ulogom, te s nestrpljenjem očekujem premijeru na Festu.
 
“Falsifikator” je crna komedija?
 Film je lijepa metafora o raspadu Jugoslavije. Za Tihomira Stanića poprilično osobna priča jer je scenarij temeljen na istinitoj priči njegovog oca, koji je zaista pravio lažne diplome iz čovjekoljublja, misleći da ljudi trebaju raditi ono što vole, a ne za što imaju stručnu spremu.Priča je poetična crna komedija. Crni humor nama lijepo paše. 
 
U karijeri nisi imala baš neke skandalozne uloge, golotinju … Uvijek si nekako bila djevojka iz kraja. 
U francuskom filmu rađenom po romanu “Big Picture” (“Čovjek koji je želio živjeti svoj ​​život”) prvi put sam imala ljubavnu scenu u kojoj sam bila obnažena. Set je bio zatvoren i samo su neophodni suradnici bili s nama. Stid je trajao desetak sekundi, a onda sam zaista potpuno zaboravila da sam naga i osjećala sam da je moje tijelo poput ronilačkog odijela, da je sve u službi ljubavne priče filma. Nakon snimanja te scene sam se preporodila, jer nisam više morala o tome da brinem. 
Da li se nekad kaješ što si dobar čovjek? 
Uvijek imaš izbor i on je samo tvoj. I kad su ljudi bili loši prema meni, pokušavala sam zaista da razumijem što ih to toliko muči. A onda sam shvatila da i moj osmogodišnji sin pokušava isto, pa sam bila potpuno fascinirana. Kad odlučiš u svom životu da nikad ne lažeš, koliko god da su teške situacije da nikad ne kradeš, koliko god da nešto želiš a ne dobijaš, kad želiš da si nesebičan, da pomogneš ako možeš, onda ti svoj ​​mikrokozmos činiš dobrim i nekako vjerujem da uvijek možeš se okružiš ljudima s kojima slično misliš, a od kojih znaš da ne možeš očekivati ​​ružne stvari i da se iz svog mikrokozmosa boriš sa svijetom oko sebe. 
Ne koristiš čak ni bijele laži? 
Koristila sam ih kao mlađa. Julian me je naučio da ne postoji bijela laž, da uvijek valja biti hrabar, otvoren, iskren. 
Što tebi otvara vrata Hollywooda? 
Stvarno ne mislim da su vrata Hollywooda za mene širom otvorena.Mislim da su mi šanse objektivno male da bih sa svojim akcentom, izgledom i godinama dobila neku fenomenalnu ulogu u Americi. Već akcenat mi smanjuje dijapazon uloga, jer ako im i treba netko s akcentom, daće ulogu nekom poznatijem licu, primjerice Žilijet Binoš ili Dajani Kruger. No, zaista ne očajavam, jer godišnje radim najmanje tri posla, i to uglavnom u Europi. Biram uloge koje mi odgovaraju iu skladu su s obiteljskim obvezama. 
Koliko u SAD poznaju i cijene srpskih filmove?
Ako i nešto znaju, znaju za filmove Emira Kusturice. To je zato što je njihovo tržište veliko i samodovoljni. Recimo, čak io Džulijanovom radu na televiziji u Engleskoj ništa ne znaju. Mjere te po onome što si radio u Americi, i osim ako ne dolaziš s nekim fenomenalnim filmom iz Europe, vrlo je teško da dobiješ šansu. Pamtim kad je Kustin film bio glavni na festivalu u Njujorku, srela sam se s vrlo moćnom agenticu koja je tada bila spremna da me zastupa. Pitala je koliko mi je godina, a kad sam joj otkrila, rekla je: “To je posljednji put da si nekome priznala koliko ti je godina”. A meni datum rođenja stoji na IMDB-u i dan-danas. Nikad joj se nisam javila. Vratila sam se u Srbiju, i nije mi padalo na pamet da jurim inozemnu karijeru. Nisam gladna da mi se nešto dogodi, kao što su glumci u LA-u gladni. Naravno da bih voljela da dobijem dobre uloge, ali ne po svaku cijenu. Kao da me je prijašnja karijera kod nas razmazila, i na neki način i ispunila. 
Kod Srba se sve dobiva “preko veze”. Kako to da nisi iskoristila “muževljevu” vezu i pojavila se u, primjerice, “Seksu i gradu”, na kojem je on radio?
 Nema ovdje veze. Dobiješ posao samo ako imaš to što je njima potrebno. Preko Džulijana sam upoznala pisce serije “Big love”, kojima sam se mnogo dopala privatno. Kad su mi rekli da bi voljeli da napišu ulogu za mene, suprug i ja smo bili u šoku. Stvarno su mi napravili divnu ulogu i igrala sam je četiri sezone.
 Da li je ta serija pomaknula neke granice u televizijskom smislu?
HBO je uvijek bio inovativan, dok je Amerika prilično konzervativna. Također, bio je izazov prihvatiti TV obitelj u kojoj muškarac ima tri supruge i nikad ih ne osuđivati ​​zbog toga. Serija je bila osvježavajuće drugačija, bez nasilja i psovki. Ovdje smo imali obitelj Mormona koji ne koriste ružne riječi, koji se mole zajedno i čija je odjeća zakopčana do grla. Izgledali su kao iz nekih prošlih vremena. Ono što se meni najviše dopalo jeste uloga žene s naših prostora koja se jednostavno zatekla u Juti bez uobičajenog objašnjenja odakle dolazi i zašto, a to se ne događa često! 
Nedostaje li ti kazalište?
Mnogo. Ne propustim priliku da pogledam dobre predstave svaki put kad sam u Beogradu. Volim otići u kazalište iu Londonu i LA-u, ali u Beogradu mi je najljepše. Naši glumci su fenomenalni, razigrani u svom talentu, moćni u slobodi koju im njihov dar daje. 
Da li si jugonostalgična?
 Jesam, rasla sam kao Jugoslavenka. Kad je rat krenuo, kad su krenuli da nas pritišću da se izjasnimo tko smo, govorila sam da sam Navaho Indijanka. Užasno me je bolio cijeli raspad Jugoslavije. Moja karijera je negdje počela s “Anđelima” baš kad je sve krenulo u nepovrat, i koliko god sam bila sretna što je film imao toliko uspjeha, u isto vrijeme sam imala veliki kamen na duši što na 200 kilometara, ako ne i manje, ljudi ubijaju – zbog čega? Ono što učimo cijeli život o ratovima u povijesti, o velikim ratnicima, pobjedama, fantastičnim strategijama, sve je to samo najgora patnja. Pacifista sam. Mada, nitko nije došao i pobio moje najmilije, pa je možda lako biti pacifista kad si siguran i nenacetu užasima rata.
Po čemu pamtiš devedesete? 
Po čarobnim demonstracijama. Tako smo nekako letjeli po Beogradu i vjerovali da će se sve promijeniti nabolje. Sjećam se da kad dobiješ honorar u Bitef teatru, ako ne požuriš iz banke da kupiš cigarete, dok stigneš do trafike, nemaš ni za “LM”. Onda sam i nešto malo putovala i nekoliko mjeseci sam živjela u Španjolskoj. To su te dvadesete, kad si mlad. To je dekada kad sve možeš, sve je tvoje, sve je ispred tebe, i koliko god da smo imali Miloševića na vlasti, kuburili s ekonomijom, mogao si sve da preguraš. Imala sam sreće da sam mnogo radila i koliko god da je rat i raspad Jugoslavije obilježio taj period, bila sam zadovoljna što sam tu gdje sam.
 Igrala si s Glogovcem u “ubojstvo s predumišljajem”. Je li bilo teže gledati ljude osakaćene ratom ili uživljavati se u njihove sudbine? 
Volim taj film. Zar nije nevjerojatno da je glog to prva filmska uloga? Kad smo s predstavom “Moja draga” otišli u Banjaluku, igrala sam u njoj neku klinku, izbjeglicu, to je bila laka komedija, i ​​sjećam se u Banjaluci mi je samo odjednom bilo strašno neugodno njima, kojima se to događa, glumim neku izbjeglicu kojoj su pobili obitelj. Sjećam se koliko me je rastužio odlazak i taj koridor. Sve je bilo spaljeno, jedini trag života bila je mrtva svinja negdje uz put. I susret s jednim od ratnih zločinaca u Banjaluci koji sjedi i nama glumcima priča: “Mene pitaju vožd, kako se kolje, ja kažem lako, uzmeš glavu, isečeš …” Sjećam se da sam ga pitala da li vjeruje u Boga, pa su me svi udarali nogama ispod stola jer je bio pijan i naoružan, i nije bio sam. Rekao mi je da vjeruje u ovog našeg jednog pravoslavnog boga, a ja njemu: “Dobro, gdje će vama duša?” E, tad su stvarno krenuli da me udaraju ispod stola. I kad smo se vratili s tog gostovanja bila sam tužna i depresivna. Otišla sam u klub “Akademija” i stajala pored najvećeg zvučnika želeći me ta buka izmjesti iz života. I brišem, brišem, ali neće da se izbriše iz sjećanja. Nije bitno ime vožda iz Banjaluke, ne pamtim ga. Njihova imena su za zaborav, ali njihova djela nažalost nisu. Strašno je što smo mi kao narod bili poistovjećeno s njima.
 I tako dođemo do toga da su Srbi sad glavni negativci Hollywooda? 
To ne treba shvaćati osobno. Njima su u akcijskim filmovima uvijek potrebni negativci, i vanzemaljci su negativci … Dugo su to bili Rusi, pa malo mi, pa zombiji. Ti filmovi su ionako prolazna zabava. Ko voli gledati te filmove? Ja ne. No, ta vizija da su svi protiv njih Amerikancima hrani strah. A ono što me najviše brine jest da, uz izgovor da se tako osjećaju sigurnije, svatko može otići u radnju i kupi oružje. 
Da li ti je žao što si propustila 5. listopada i da li te uopće nešto pomakne sad kad gledaš vijesti iz Srbije? 
Bilo mi je baš žao, ali sam pomislila kako će sada sve biti divno i sve će se promijeniti. Izgledalo je kao prava revolucija. Otišla sam 1999. uoči bombardiranja zbog uloge u engleskoj drami “Ratnici”. Sjećam se da sam došla u Prag, ušla u hotel, uključila TV i vidjela bazu u Italiji i zrakoplove koji polijeću ka Srbiji, i potpuno se sledila i odmah telefonirala svima koje znam. Sigurno mi nije bilo teže nego ljudima kod kuće, ali bilo mi je užasno što nisam u Hrvatskoj i što je cijeli moj život pod jednom tako stravičnom prijetnjom, a ja negdje sjedim sigurna. Sjećam se da mi je redatelj Peter Kozminski rekao jednog jutra (tih noći sam uglavnom plakala, a ujutro dolazila otečena na snimanje): “Danas bismo mogli to tvoje raspoloženje da iskoristimo za scenu”, a ja zamalo da mu glavu “odsrafi”. Rekla sam mu da bih više voljela da sam loša u filmu nego da na našoj muci pravi moju ulogu. Proplakala sam tih nekoliko mjeseci u telefonskim govornicama, što po Češkoj, što po Londonu u koji sam onda otišla da završim snimanje.Ali nakon bombardiranja sam se vratila i shvatila da je isto, i gore, da su ljudi užasno poniženi cijelim tim iskustvom s neprijateljem kojeg nisu ni vidjeli, s neizvjesnošću. Posao me je odveo u inozemstvo, a 2000. sam se zaljubila i udala za Džulijana, i kad se dogodio 5. listopada, sjećam se da sam pomislila kako će sad sve biti divno, a ja više nisam tamo. Devedesetih sam prestala da čitam novine, gledam TV, osim sporta, i britanskog “Guardiana”, ali, recimo, za ove posljednje izbore, sjećam se , sletjela sam na Surčin, i sestra me je odvela pravo na glasovanje. A onda sam čula da nitko od mojih prijatelja nije glasovao. Zašto? Rekli su: “Pa mi ne glasamo. Zašto ne glasamo? Zato što nam je dosta istih, ništa se ne mijenja, sve nam je bezveze.” Ja nekako mislim da svi moraju glasovati, da moraš imati stav o tome koga ćeš da ovlastiš da ti kroji kapu. 
Pomenula si da strahuješ zbog djece u Americi. Jesi li se nekad tako osjećala u Srbiji? 
Kad se Radetu Šerbedžiji, mom divnom profesoru rodila Nina, prva kći u braku s Lenkom Udovički, bili smo u Nani, bilo je nešto kasno, nas četvero, i tu su bili neki pijani klinci koji su vadili pištolj i pucali u strop, dobacivali mu, vrijeđali, nisu mogli da ga ostave na miru, njega koji nas je na fakultetu učio da nikada ne sudimo o drugima … Sjećam se da smo hrabro stajali za tim šankom, nismo se ni bacili na pod, nismo odgovorili, niti bilo šta. Bio je to potpuno idiotski momenat, njemu se rodilo dijete, a neka pijana budala ga je prozivala što je Hrvat, a on nije ni Hrvat, već jedan nesretan Jugosloven, Srbin iz Hrvatske. Rade je izuzetan humanista, divan domaćin, čaroban glumac, koliko smo ga samo voljeli u svim onim ulogama. Mislim da je to prijelomni trenutak zašto je Rade spakovao Lenku i Ninu i otišao iz Beograda u kojem su živjeli. Trudim se da ne strahujem jer objektivno možeš brineš baš o svemu, od smeća koje se gomila na planeti do toga što ne znam koliko komšija u radijusu od 50 metara ima pištolj. Možeš samo da se nadaš da ćeš sačuvati zdravlje i zdrav razum poslije svega što ti život donese. Trudim se da se ne brinem previše. Boli me kad gledam kako naši navijači ne daju da se sport “desi”. Toliko su ostrašćeni, toliko mrze taj drugi tim, da krenu da se tuku, da bacaju dimne bombe, i to nema veze sa sportom, s mozgom, ni s čim .To je slijepa agresija.
 Što kažeš suprugu kad vidi te scene? 
On mi najčešće i šalje linkove. Što mi kaže? Rekao je: “Moja prva misao je: O, ne, evo još više lošeg publiciteta za Srbe (a kojima ja osobno želim sve najbolje) …” 
Glumila si u “Miletu protiv tranzicije”. Kakav je osjećaj kad se nekoliko mjeseci vratiš u srpskom tranziciju?
 Ja imam kvalitetu seoskog idiota, uvijek sam toliko sretna što sam ponovno tu gdje sam odrasla, gdje prepoznajem mirise i ulice, gdje su mi mili i dragi, gdje mi je sve poznato. Uvijek se radujem vremenu koje provedem s prijateljima u Beogradu. U Srbiji nema mnogo novca, ali prošli smo mi i gore patnje.
 Igrala si s velikim holivudskim imenima. Jesi li prije toga imala fantaziju da upoznaš nekog od njih? 
Igrala sam i sa Džudom Louom, Benom Kingslija, Danijelom Craigom u nekom kratkom filmu, Johnnyjem Deppom, Kristijanom Bejlom, sad kad krenem razmišljati nisam loša … Baš zato što znam kako popularnost negdje i guši, vrlo sam fina kad radim s njima, svima dajem prostora, možda i previše. Stvarno ih ne gnjavim. Ali stvarno sam se spetljala kad sam upoznala Tima Burtona! Džulijanov drug s koledža je brat Helen Bonham Carter i kad su bili u LA, zvali su nas na ručak i Barton je bio tamo. Sjećam se da sam tog dana sjedila i mislila: “Ah, to je Tim Burton. Što bih mu sve rekla, a ne usuđujem se!” 
Bila si i dio ekipe filma “Slatkog od snova” s Draganom Mirković. Kako gledaš sad na to? 
To je jedan od mojih gorih filmova. Srđan Dragojević je popravljao taj scenarij. Bila je priča i da će ga režira, ali na kraju nije. Na tom filmu sam naučila da narodne pjevačice nisu neke strašne spodobe. Dragana Mirković je bila vrlo korektna, veliki profesionalac. Kad je producent Raka Đokić tijekom snimanja preminuo, ona je odlazila svakog vikenda u Njemačku gdje je pjevala i od tih tezgi donosila novac za završetak snimanja. Taj film je imao nesretni momenat kad je njezin ondašnji momak odlučio biti glavni montažer, pa je sve ispalo papazjanija. Zafrkavala sam se da ću na nekoliko kvadrata stana, koji smo sestra i ja kupile, staviti mesinganu pločicu “slatko od snova”. Shvatila sam da ne može sve što radimo biti umjetnost, nešto mora i plaćati račune. Ako pogledaš taj film, vidjet ćeš da se trudim, nisam ga odradila lijevom nogom. 
Ožujak je mjesec obilježavanja desetogodišnjice Đinđićeve smrti, kako gledaš na to s kilometarske distance?
 Njegovo ubojstvo je još jedna od naših tragedija.Ne mogu vjerovati da i dalje nemamo puno objašnjenje kako je do tog kukavičkog čina došlo.Džulijanov drug s koledža je brat Helen Bonham Carter i kad su bili u LA, zvali su nas na ručak i Barton je bio tamo. 
Sjećam se da sam tog dana sjedila i mislila: “Ah, to je Tim Burton. Što bih mu sve rekla, a ne usuđujem se!” Bila si i dio ekipe filma “Slatkog od snova” s Draganom Mirković. Kako gledaš sad na to? 
To je jedan od mojih gorih filmova. Srđan Dragojević je popravljao taj scenarij. Bila je priča i da će ga režira, ali na kraju nije. Na tom filmu sam naučila da narodne pjevačice nisu neke strašne spodobe. Dragana Mirković je bila vrlo korektna, veliki profesionalac. Kad je producent Raka Đokić tijekom snimanja preminuo, ona je odlazila svakog vikenda u Njemačku gdje je pjevala i od tih tezgi donosila novac za završetak snimanja. Taj film je imao nesretni momenat kad je njezin ondašnji momak odlučio biti glavni montažer, pa je sve ispalo papazjanija. Zafrkavala sam se da ću na nekoliko kvadrata stana, koji smo sestra i ja kupile, staviti mesinganu pločicu “slatko od snova”.Shvatila sam da ne može sve što radimo biti umjetnost, nešto mora i plaćati račune. Ako pogledaš taj film, vidjet ćeš da se trudim, nisam ga odradila lijevom nogom.
 Ožujak je mjesec obilježavanja desetogodišnjice Đinđićeve smrti, kako gledaš na to s kilometarske distance? 
Njegovo ubojstvo je još jedna od naših tragedija. Ne mogu vjerovati da i dalje nemamo puno objašnjenje kako je do tog kukavičkog čina došlo. Džulijanov drug s koledža je brat Helen Bonham Carter i kad su bili u LA, zvali su nas na ručak i Barton je bio tamo. 
Sjećam se da sam tog dana sjedila i mislila: “Ah, to je Tim Burton. Što bih mu sve rekla, a ne usuđujem se!” Bila si i dio ekipe filma “Slatkog od snova” s Draganom Mirković. Kako gledaš sad na to? 
To je jedan od mojih gorih filmova. Srđan Dragojević je popravljao taj scenarij. Bila je priča i da će ga režira, ali na kraju nije. Na tom filmu sam naučila da narodne pjevačice nisu neke strašne spodobe. Dragana Mirković je bila vrlo korektna, veliki profesionalac. Kad je producent Raka Đokić tijekom snimanja preminuo, ona je odlazila svakog vikenda u Njemačku gdje je pjevala i od tih tezgi donosila novac za završetak snimanja. Taj film je imao nesretni momenat kad je njezin ondašnji momak odlučio biti glavni montažer, pa je sve ispalo papazjanija. Zafrkavala sam se da ću na nekoliko kvadrata stana, koji smo sestra i ja kupile, staviti mesinganu pločicu “slatko od snova”. Shvatila sam da ne može sve što radimo biti umjetnost, nešto mora i plaćati račune. Ako pogledaš taj film, vidjet ćeš da se trudim, nisam ga odradila lijevom nogom.
Ožujak je mjesec obilježavanja desetogodišnjice Đinđićeve smrti, kako gledaš na to s kilometarske distance? 
Njegovo ubojstvo je još jedna od naših tragedija. Ne mogu vjerovati da i dalje nemamo puno objašnjenje kako je do tog kukavičkog čina došlo.
 
http://www.6yka.com