Bez entiteta, ili bar izborne jedinice kao institucionalnog zaštitnog mehanizma Hrvati u Federaciji BiH, zbog svoje malobrojnosti stalno su u poziciji političkog plijena, trostruko brojnijih Bošnjaka, zbog kojeg se svaki njihov pokušaj da razviju višestranačje u okrilju svoje zajednice kažnjava.
Piše: Milan Šutalo, Dnevnik.ba
Prije 11 godina Alijansa za promijene, predvođena SDP-om, ignorirajući izbornu volju Hrvata u federalnu vlast je instalirala Zubakov NHI i Šimićev HSS, unatoč tomu što je HDZ BiH i dobio nadpolovičnu većinu glasova hrvatskih birača. Alijansa sastavljena u uredu američkog veleposlanika Thomasa Milera, nastala je na ideji međunarodne zajednice predvođene SAD, kao su nacionalne stranke uzročnici rata te se s njima ne može graditi BiH u miru. Iz vlasti je tada, uz isto obrazloženje isključena i SDA, a u RS je na vlast doveden tadašnji međunarodni miljenik Milorad Dodik. Hrvati su svoj suverenitet pokušali zaštiti ujedinjenjem svih stranaka u Hrvatski narodni sabor, koji je odlučio uspostaviti Hrvatsku samupravu, a međunarodna zajednica predvođena Austrijancem Wolfgangom Petritschem kaznila ih je “tenkovskom revizijom” Hercegovačke banke. Za blokadu više od 150 milijuna maraka depozita tisuća štediša privatnih i javnih poduzeća s hrvatskih područja alibi je pronađen u izmišljenom nestanku novca uplaćenog iz proračuna Hrvatske na račun HVO-a u Hercegovačkoj banci. Nametnuta prinudna upraviteljica Toby Robinson kasnije je priznala da novac nije nestao i da je ta tvrdnja zapravo bila izmišljotina.
Posljedice nasrtaja na hrvatski politički suverenitet, gospodarsko i financijsko tkivo vidljive su još i danas.Hrvatska područja do tada najpotentnija u BiH vraćena su desetljećima uazad, višestranačje je posve uništeno, a oporbene stranke, koje su pristale na ulogu slugu hegemonističke politike- NHI i HSS pretvorene su u političke mrtvace. U tom razdoblju austrijanac Petritsch nametnuo je ustavne amnadmane prema kojima su Hrvati izgubili paritet u federalnoj vladi, pa im je broj ministarskih mjesta sa osam sveden na pet. Bez njih ili s njima bošnjačka većina u Vladi mogla je i i sada može donositi odluke. Promijenje je i način izbora delegata u Dom naroda federalnog parlamenta, što je omogućilo da se iz kantona u kojima živi zanemariv postotak Hrvata bošnjačkim glasovima u kantonalne skupštine, a potom iz kantonalnih skupština izabere jedna trećina hrvatskih delegata u Dom naroda Parlamenta F BiH. Petritschewim amandmanima Dom naroda je istovremeno prestao biti brana majorizacije.
Pet godina kasnije 2006. izborom Željka Komšića, bošnjačkim glasovima Hrvatima se otima pozicija u Predsjedništvu BiH, a hrvatske političke strane tjera da se ujedinjuju kako bi zajedničkim kandidatom pokušali spriječiti majorizaciju.
Isti scenarij ponavlja se četiri godine kasnije kada Komšić s 300.000 glasova bošnjačkih birača, što je za trećinu više od ukupnog hrvatskog biračkog tiječa, ponovo sjeda u stolicu namjenenu predstavniku Hrvata.
Ono što je SDP napravio 2001. s Alijansom za promijene 2001. ponovo pravi 2011. Ovaj put sa SDP-ova, tobož građanske, socijaldemokratske, multietničke politike padaju maske iza kojih jse i najvećim naivčima ukazuje politika bošnjačkog hegemonizma; ujedinjuju se dvije bošnjačke stranke suprotne ideološke orijentacije koje su osvojile najviše glasova bošnjačkih birača, a iz vlasti istiskuju pobjedničke stranke među hrvatskim biračima. Umjesto njih pozicije namjenjen predstavnicima Hrvata udijeljuju se, kao i 2001., gubitničkim stranakama, među Hrvatima. Tobož Socijaldemokratskoj partiji bio je bliža krajnje desna Hrvatska stranka prava, s par postotaka glasova hrvatskih birača i Lijanovićeva strana koja je je do 5 zastupničkih mandata došla kupovinom glasova, uglavnom od bošnjačke sirotinje nego koalicija stranaka desnog centra- dva HDZ-a koja je dobila potporu blizu 90 posto građana hrvatske nacionalnosti.
Već sami nagoviještaj koalicije SDP-a sa HSP-om i Lijanovićima, rezultirao je stvaranjem hrvatskog bloka, kako bi se spriječila ponovna majorizacija bh Hrvata. Dva su HDZ-a pokušala blokadom izbora delegata u Dom naroda, odvratiti, zaustaviti Platformašku koaliciju da politički pregazi izbornu volju Hrvata, no umjesto zaustavljanja bošnjačkog hegemnizma, međunarodna zajednica ga je poduprla suspendirajući odluku SIP-a o nezakonitoj uspostavi federalne vlasti, bez predstavnika Hrvata.
Dok svjedočimo pokušajima vraćanja vlasti u zakonske okvire i uključivanje predstavnika Hrvata u federalnu vlast, posljedice hegemonističke politike ponovo su proizvele isti učinak kao 2001. U razdoblju između 2002 i 2011. u koje je Lagumdžijin hegemonizam bio u oporbi Hrvati su uspijeli razviti političku lepezu, koju je Lagumdžija nakon 9 godina ponovo skršio. Dva HDZ-a, koji su do tada bili politički rivali, natjerao da se ujedine u zaštiti političkih prava Hrvata u BiH, a treću stranku koju je uspio nagovoriti na janjičarstvo HSP – politički je pokopao i Hrvate ponovo ostavio bez mogućnosti izbora.
Bez entiteta u kojem bi bila većina, ili bar većinski hrvatske izborne jedinice kao institucionalnog zaštitnog mehanizma Hrvati u BiH osuđeni su na jednostranačje, na nemogućnost izbora, na politički grč u kojem su primorani suzdržavati se od kritike HDZ-a i bojati se pojave novih stranaka, koje bi Lagumdžija i lagumdžije mogle iskoristiti u nekom novom pohodu na hrvatski suverenitet u BiH.