Pisati povodom 11. srpnja o Srebrenici podrazumijeva priznati da su riječi nemoćne opisati događaje od prije 20 godina, ali i ovovremeno licemjerje i kulturu laži i u BiH, i u Srbiji i u svijetu. Vrijedno pomena je, ipak, izdvojiti što je 11. srpanj 2015. godine proglašen Danom žalosti u BiH i što je tu odluku donijelo Vijeće ministara jednoglasno.
Možda se uz pomoć takvih uvažavanja i odustane od poricanja neoborivih pokazatelja Instituta za nestale osobe BiH da se među 6.241 do sada ukopanih žrtava genocida u Srebrenici nalazi i 440 maloljetnika. U Memorijalnom centru u Potočarima je, dakle, među sahranjenim žrtvama svaka 14. žrtva dijete. O zloćudnosti i bešćutnosti izvođača genocida u Srebrenici dodatno govori što su dijelovi tijela do sada sahranjenih žrtava prikupljeni sa 150 različitih lokacija, iz 76 tzv. sekundarnih masovnih grobnica.
_______ piše : prof. dr. sc. Mile Lasić/ milelasic.com / autograf. hr
Tijela gotovo 7.000 žrtava genocida su ekshumirana, identificirana i ukopana, ali je izvlačenje i identifikacija oko 1.000 posmrtnih ostataka još u tijeku priopćio je i Amnesty International. Možda je najbolnija pri tomu činjenica da se vrlo često grobovi moraju ponovo otvarati kako bi se dopunili pronađenim kostima na drugim lokacijama te činjenica da su iskorijenjene i neke cijele obitelji, pa nitko od srodnika i nema dati krv na DNA analizu.
Najbolje bi bilo zašutjeti pred tim strašnim činjenicama, ali se moramo pitati: Hoće li – uslijed ovog beskonačnog komemoriranja i okrutnih građanskih ratova sjećanja – uopće biti moguće okončati spiralu mržnje i u BiH i između BiH i Srbije? Ili se, ipak, približava moment kad bi se – uz respekt istine o zadnjem ratu u BiH, uključivo i o genocidu u Srebrenici – pokušala razumjeti i stradanja sviju, uključivo i Srba, i u ovomu ratu i u povijesti?
Memorijalni centar Potočari je u subotu 11. srpnja bio – i prije napada na Vučića – u središtu pozornosti domaće i svjetske javnosti, jer se na dženazi i komemoraciji okupilo više od 50.000 ljudi, među kojima i 80 izaslanstava iz cijelog svijeta (država i međunarodnih organizacija). Nazočili su i predsjednici Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, dok je iz regije nedostajao samo predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, koji se neprimjerenim izjavama samoeliminirao.
U Srebrenicu je došao srbijanski premijer Aleksandar Vučić poručivši uoči polaska iz Beograda za Srebrenicu vrlo pomirljivo: “Dvadeset godina je prošlo od stravičnog zločina koji se dogodio u Srebrenici. Ne postoje reči kojima bilo ko može da izrazi žal i tugu za nastradalima, kao i bes i ogorčenje prema onima koji su taj monstruozni zločin počinili. Srbija, jasno i nedvosmisleno, osuđuje taj užasni zločin, gnuša se onih koji su u njemu učestvovali i nastaviće da ih privodi pravdi. Moja obaveza je da se poklonim žrtvama, to je čin kojim se određujemo prema budućnosti. A ta – naša zajednička budućnost, nikako ne može da bude žrtvovana zbog bilo čije, lične, ili nacionalne sebičnosti. Toga ne sme da bude među tolikim grobovima”.
Nisu pomogli ovakvi tonovi, pa se dogodio napad na premijera susjedne zemlje koji će ostaviti teške posljedice i po odnose BiH i Srbije i Srba i Bošnjaka (no time se ne bavimo detaljnije). Inače, među onima koji su pridali veliki značaj Vučićevoj posjeti Srebrenici bio je i visoki predstavnik Valentin Inzko kazavši za RFE: ”Gospodin Vučić ima fantastičnu priliku da dolazi u Srebrenicu i oda počast žrtvama i da sa pozitivnim izjavama uđe u historiju”.
Bojim se da bi bilo bolje da nije dolazio u tako pregrijanoj atmosferi te da se samo pomirljivim izjavama ne može ući u historiju, ukoliko one nisu popraćene miroljubivim politikama. Uostalom, ništa ne bi značilo ni klečanje u varšavskom getu tadašnjeg njemačkog kancelara Willyja Brandta da nije bilo praćeno njegovim ”istočnim politikama” i prema bivšima DDR-u, i SSSR-u i Poljskoj!
Utoliko je bila smislenija sugestija bivšeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji je boravio u Srebrenici dok je bio predsjednik Srbije, da se Vučić treba ispričati Bošnjacima i u svoje ime zbog onoga što je govorio u prošlosti. ”To bi bio doprinos uvjerenju da se stvari mijenjaju kod premijera i ljudi koji su sad na vlasti”, rekao je Boris Tadić na tribini njemačkog Drugog kanala (ZDF) i beogradskog tjednika Vreme povodom 20. obljetnice genocida u Srebrenici.
Unutar 80 visokih izaslanstava iz svijeta bilo je mnogo licemjera, s ambicijom da poprave vlastiti i/ili imidž zemlje i organizacije iz koje dolaze. O tome je ovih dana govorila i bivša glasnogovornica Tribunala u Den Haagu publicistkinja Florence Hartmann, preciziravši u izjavi za HTV da je uvjerena kako za događaje u Srebrenici veliku odgovornost snose upravo Francuska, Velika Britanija i SAD.
”Bilo im je važno dobiti mir po svaku cijenu, a ta cijena je osam tisuća muškaraca i mladih dječaka iz Srebrenice”, obrazložila je precizno Hartmann uvjerenje da su spomenute zemlje žrtvovale Srebrenicu kako bi Slobodan Milošević potpisao Daytonski sporazum, odnosno pristao na mir, a oni izvukli svoje vojnike iz tog dijela BiH. Nije spomenula odgovornost UN-a za olako žrtvovanje ”zaštićene zone”; moralo bi se i to dodati iznijetoj ocjeni Florence Hartmann.
Među onima koji su došli na komemoraciju u Potočarima su predstavnici i zemalja i organizacija kojima se mora spočitnuti i licemjerje i žrtvovanje Srebrenice, ali i priznati da su se pokušale iskupiti za ”lošu prošlost” principijelnom rezolucijom o genocidu u Srebrenici. Nažalost, ni na raspravi u Vijeću sigurnosti 7. srpnja, ni na izjašnjavanju 8. srpnja Vijeće sigurnosti nije bilo u stanju usuglasiti prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici. Ostat će zapamćeno da je deset članica Vijeća sigurnosti bilo za, dok su četiri bile suzdržane, te da je Ruska Federacija uložila veto.
Ako je za bilo kakvu utjehu, ono što nije bilo moguće u Vijeću sigurnosti UN-a bilo je moguće u Europskom parlamentu. Povodom 20. obljetnice genocida u Srebrenici održano je diljem svijeta čak 200 različitih ”happeninga”, uključivo i komemoracije i izložbe u Westminsterskoj palači, rezolucije u Washingtonu, New Yorku i u Strasbourgu.
No, kad prođu ove tužne svečanosti, u BiH se (i u susjedstvu) mora i dalje živjeti s kulturom licemjerja i laži, to jest s brižljivo njegovanim viktimoloških narativima i politikama na sve strane, posebice na srpskoj i bošnjačkoj.
Poslije subotnje komemoracije u Srebrenici najvažnije se čini i dalje pitanje koje je vrlo razumno postavio Tonino Picula u EP-u: ”Hoće li Srbi i Bošnjaci ubuduće imati odnose kao Nijemci i Poljaci ili će odnos biti kao između Turaka i Armenaca?”
Ne bih htio biti zloguki prorok, ali sumnjam da će se Srbi i Bošnjaci u skorije vrijeme umjeti ponašati kao ovovremeni Nijemci i Poljaci, jer je puno izglednije da će se Srbi još zadugo ponašali baš kao Turci glede genocida nad Armencima, pa Bošnjacima i ne bi preostalo ništa drugo do da budu ”Armenci”.
I to će ići dalje sve dok ne stasaju srpski političari koji će kazati: Oprostite za Srebrenicu i za sve ratove i poniženja u prošlosti! A tad bi i svi drugi morali zatražiti oprost od Srba za brojna zla nanijeta njima.
wpDiscuz