Borisov i Kožin kožni dežulistan

Svaki dan se čovjek oprosti sa sobom od jučer. Sa svakim novim znanjem, sa svakim satom, drugačiji smo. Možda ne postajemo uvijek bolji, ali drugačiji da. Čovjek nekad ne voli sebe od jučer, ali argumenti tjeraju na uviđanje, shvaćanje, promjenu. Zato se, intimno, divim ljudima poput Borisa Dežulovića, koji uporno odbija argumente i opstaje unutar onoga što je Džordž Soroš zacrtao dok je uništavao autentično civilno društvo u nastajanju, u Hrvatskoj i u BiH, dobro plaćajući isprazno ljevičarenje i dodvoravanje svjetskoj javnosti. U poznatoj „Aferi sms“, otkriveno je da je iza Feral Tribune-a stajao Stipe Mesić i da je list zapravo bio dio Mesićeve izborne kampanje protiv tadašnjeg predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana. Tada Feralov novinar i kolumnista, Boris Dežulović, u tuđem je mobilnom telefonu ostavio svoje poruke u kojima se spominju milijunske transakcije koje je Stipe darivao našem i vašem Feralu.
Dolaskom Mesića na vlast u Hrvatskoj, Feral je izgubio predizborni smisao. Svaki smisao. I ugasio se, iako „fašizam“ i „nacionalizam“ nije nestao. Jeste, Mesić je jeziv tip i pjevao je vesele  pjesmice o Jasenovcu, ali to nije to, nije to isto kao kad Tuđman pjeva himnu. Ja sam, dakle, da se zna, volio taj Feral. Mislio sam da se doista radi o hrabrim ljudima koji se u smrtnoj opasnosti bore za istinu i da iza njih ne stoji nijedna politička opcija u Hrvatskoj.
 
___________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
A onda, kad sam saznao samo dio ovoga što znam, oprostio sam se s onim koji sam bio. Tada sam saznao, među ostalim, da su se Viktor Ivančić i Heni Erceg dobro potkožili, masno naplatili svoj feralovski „antifašizam“, nakupovali se nekretnina i zaradili debele bankovne račune pa sada mogu sebi dopustiti avion kojim se kućni ljubimac vodi veterinaru. Ovi siročići koji su došli u nevrijeme, poput Dežulovića, Lasića, Đikića, jednostavno su došli prekasno i prikačili se kad su glavne pare otišle. Kad su ostale samo pare Stipe Mesića, a Soroš otišao da negdje drugdje stvara bolji svijet. U Ruandu ili Sierra Leone, valjda, ne znam. Tamo, možda, ima još naivnih kakav sam ja bio. Zato do sada u pisanju, zbog poštovanja prema bivšem sebi, i nisam spomenuo Borisa Dežulovića. Svadio bih se tako i s negdašnjim sobom, a to mi nema puno smisla. Ne mrzim ja ni kožnog Dežulovića ni sebe koji sam bio. Ali mi i ne pada na pamet da nastavim biti onaj koji sam davno bio. Takvi su argumenti, tvrdi i nemilosrdni. I sad ću promijeniti mišljenje, opet ću povjerovati da je Boris Dežulović univerzalna moralna vertikala i da je zadnji borac za sve što na svijetu valja, samo mi dajte argumente. Ili mi izvadite iz glave one koji su mi promijenili mišljenje. Razum je, ipak, kategorija koja se argumentima ne može oduprijeti. Barem je tako kod razumnih ljudi. Osim kod ljudi stamenih i čvrstih poput Borisa Dežulovića.
Dakle, u neku ruku, priznajem, Boris D. je, barem u borbi s argumentima, ispao puno jači od mene. On se ne mijenja tako lako. Ne mogu mu argumenti ništa. U etnički skoro sasvim čistom i ideološki skoro 100% očišćenom gradu Sarajevu, pronašao je multikulturu i toleranciju, suživot i sve što na svijetu valja. I ne samo to. Divljenja vrijedno je što je to shvatio na daljinu, ne moravši čak ni živjeti u tom Sarajevu. Svoje mišljenje o ljepotama suživota i ružnoći nacionalizma, iznosi u „Oslobođenju“, gdje skupa s osvjedočenim kosmopolitom i antifašistom Abdulahom Sidranom, sarajevskim Bošnjacima i rijetkim (možda čak i naivnim, vrag će ga znati) Bosancima drugih nacija, herojski i na daljinu demistificira nacionalizme. Uglavnom srpski i hrvatski, bošnjački koliko se mora u bošnjačkoj novini, da se vidi da i kod časnih, poštenih i simpatičnih Bošnjaka ima zločestih kao da su (pu, pu, Bože ubrani i sačuvaj) Srbi ili Hrvati. Jer, u diskursu koji Oslobođenje njeguje, samo svrstavanje među Srbe i Hrvate, pogotovo etiketirajući sa „srpski“ i „hrvatski“, dehumanizira. Zato Boris Dežulović, valjda u krešendu svoje spoznaje o nacionalizmu, nekoliko nas koji se nikad uživo nismo vidjeli, a pogotovo upoznali, naziva „hrvatskim srbokolumnistima“. Dakle, doživjeli smo duplu dehumanizaciju, svrstavanje i među zle i među još gore. Spominju Emila Vlajkija i Rajka Vasića. Ne znam ljude, ali Vasića ću muhajem potražiti kad odem u Banjaluku, čisto da vidim kako izgleda taj drugi hrvatski srbokolumnista, da saznam i o sebi nešto.  Znam da je Srbin, ali nisam siguran da je nešto egzemplaran nacionalista, hrvatski ili srpski. Ne štedi ni svoj narod kad piše, pa baš i ne znam. I, što je važnije kod pisanja, ima duha. A i da jeste nacionalista, ako podržava svoj nacionalizam, a ne tuđi, kao neki, nek’ mu je sa srećom i taj nacionalizam. Valjda Srbi i Hrvati moraju podržavati bošnjački nacionalizam da ne bi bili nacionalisti? Moram potražiti kakav priručnik „kako prepoznati nacionalistu“, valjda je taj Dežulović, skupa sa Sidranom, do sada napisao nešto takvo.
Za dobro napaćene Bosne, predlažem Koži da Dežulu ispriča čitav vic, ili ga izdiktira nekome koji zna na onaj Mail, jer, čini se da Dežul nije Kožul, pa vic ispadne kao da ga priča moj prijatelj Širaz koji ne zna dosljedno ispričati vic. A i neka malo osvježi vicoteku, neki od tih viceva iz Mostara su izbjegli još pred rat. Znam da je Sarajevo željno milovanja, bosančenja i sotoniziranja drugih i drugačijih od strane „drugih“ ali ne drugačijih, ali postoje i neke granice. Ne možemo svi biti slobodni kao Bosna i Dežul. Bosna je država tek par desetljeća. Baš koliko je i Dežul kolumnista. Samostalna i cjelovita, kako objektivna povijest kaže, nije bila nikad. Ni sad nije, osim kad je izvan sebe. Bošnjaci su posprdan austrougarski naziv za stanovnika Bosne. Bosanci su, inače, ljudi iz bosanskohercegovačke regije zvane Bosna. Jeste da je Sarajevo bilo mezimče Jugoslavije, jeste da i danas hoće biti mezimče svijeta, aferim, ali što je previše – previše je. Ne može lijepiti etikete „fašist“, „četnik“, „ustaša“ čim se nešto čaršiji ne svidi. Ima nas s korijenima dubljih od bosanskih. Ispričao bih se Borisu Dežuloviću zbog toga što nisam karakter, što više ne vjerujem u Feral i što nisam povjerovao u tu folušku o jednakosti i pravdi koja će doći iz Sarajeva. Ne mogu, Borise, dotukoše argumenti. Nacionalna čistoća, govor mržnje, „čudo bosanskog otpora“, logori, ideološka, vjerska i nacionalna sotonizacija i segregacija, te protjerivanje uz priču o multikulturi i toleranciji, ubije to u čovjeku vjeru. Nije vjera u Sarajevo isto što i vjera u Boga. U Boga se vjeruje ne pitajući i bez argumenata. U Sarajevo može čovjek vjerovati samo ako ne „ferma“ argumente. Lakše je, doduše, kad se ne živi u BiH, tad argumenti ne udaraju u glavu i uši. To je sigurno istina. Ne mora Kožulović uvažiti ništa od ovoga što sam napisao, ionako je i do sada znao sve ovo. Sarajevo je, Dežulu, čini se, tek grad iz kojeg mu šalju honorar za kolumnu u kojoj dehumanizira koga valja dehumanizirati, u ime općeg dobra, čak i dobra dehumaniziranih. I, da, bosansko Sarajevo je Dežulu i veseli „Bosnyland“ grad uštavljanog ružičastog obraza iz simptomatično kasnog Kožinog bajatog vica.