Teško je pisati o ljudima čiji su talent i energija obilježili jedan prostor, ali su se kasnije izgubili u mržnji. Bora Đorđević, čovjek koji je nosio bend Riblja Čorba na svojim leđima, preminuo je, ostavljajući iza sebe nasljeđe koje je podijeljeno na dva svijeta – jedan u kojem je bio pjesnik ljubavi i provokacije, i drugi u kojem je izabrao put mržnje i destrukcije.
Bora je bio glas generacije, njegova “Riblja Čorba” osnovana 1978. godine prodrmala je cijelu tadašnju Jugoslaviju. Nažalost, za mnoge od nas, njegov rad nije zauvijek ostao samo u okvirima ljubavi i buntovništva. Pjesme poput “Kad hodaš” i “Ostani đubre do kraja” bile su himne života – prizori svakodnevnog urbanog rata sa samim sobom, sa društvom. Ali onda je došao pravi rat. I Bora je izabrao. Umjesto gitare, uzeo je propagandnu mašineriju. Umjesto poezije, krenuo je putem četničkog vojvode.
Kako sada, nakon toliko godina, odvojiti Bora pjesnika od Bora vojnika?
A nije to uvijek bilo tako. Surađivao je sa velikanima koje volimo. Željko Bebek i Zdravko Čolić pjevali su njegove pjesme. Arsen Dedić, čovjek poezije, bio mu je prijatelj. Zamislite samo tu scenu, Zagreb, 1987., koncert u Lisinskom. Publika, tiha kao da svjedoči nečemu svetom, a na pozornici Bora i Arsen, zajedno. Teško je sada, s ove vremenske distance, pojmiti taj trenutak, kako su dva svijeta tada bila tako blizu, a sada su miljama daleko.
A onda je došao rat. Bora se priklonio mržnji. Pjesme su utihnule, a ostao je gorak okus u ustima svima koji su nekad pjevali njegove refrene. “Ko preživi pričaće” – slogan jednog njihovog zagrebačkog koncerta 1986. godine postao je tragično stvaran kad su dvije djevojčice od 14 godina izgubile živote na tom koncertu. Bio je to uvod u sve ono što će uslijediti. Kao da je sudbina već tada ispisivala mračnu stranicu njegovog života.
I sad, kada odlazi, ostaje nam pitanje – kako pamtiti Boru? Kao pjesnika ili vojvodu? Ili jednostavno kao podsjetnik da ljubav i mržnja, poezija i destrukcija, mogu koegzistirati u jednom čovjeku – i ostaviti iza sebe tugu.
Ivan Urkov