Hrvatska Vlada se nalazi pred teškim izazovima. Pitanje koje nam se nameće jest zašto oni i dalje vladaju, unatoč skandalima, korupciji, klijentelizmu i – Zoranu Milanoviću? Sve više ljudi postavlja si takvo pitanje, čak i članovi SDP-a te bivši birači te stranke. Nedavno je u Zagrebu prezentirana aplikacija EUVox, koju u Hrvatskoj vode mladi doktori i doktorandi s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Cilj je aplikacije, koja postoji na svim službenim jezicima Europske unije i u svim njenim državama, pomoći neodlučnim biračima da donesu odluku za koju koaliciju ili stranku glasovati na izborima za Europski parlament 25. svibnja. Moderna aplikacija, koju su izradili vodeći stručnjaci s ETH-a iz Züricha i drugih važnih IT centara, može prikazati vrlo zanimljive rezultate. U Hrvatskoj, jedan od njih je odnos između ponašanja birača na parlamentarnim izborima 2011. i budućeg ponašanja birača na predstojećim parlamentarnim izborima. Rezultati pokazuju kako birači SDP-a od 2011. godine kane mijenjati stranku i birati uglavnom ORaH i/ili Hrvatske laburiste, s tim da će ORaH birati više ljudi nego SDP.
______________________________piše: Ivan Pepić / poskok.info
Ovo je možda jedan od prvih empirijskih dokaza da je ORaH stranka koja preuzima glasove od razočaranih SDP-ovaca. Međutim, kao i svaka druga „zelena“ odnosno „ekološka“ stranka u Europi ona je protukartelska i protusustavna, te zato prikuplja simpatije mnogih birača, osobito mladih, jer izlazi iz tradicionalnih i krutih stranačkih okvira. Takve stranke često bivaju utopljene i služe prije svega za stvaranje postizbornih koalicija koje će moći formirati relativno stabilnu vladu. Javna je tajna da u Hrvatskoj većina nevladinih organizacija služe strankama lijevog centra i lijevim strukturama općenito. S obzirom na snagu takvih nevladinih organizacija koja djeluju kako bi stišala nezadovoljstvo građana i birača „lijevih“ stranaka u Hrvatskoj (kroz diskurs o ljudskim pravima, nužnosti o širenju demokracije, nedovoljne slobode medija i „katastrofalnoj“ situaciji većine prema manjinama), nemoguće je očekivati jaču autokritiku samih ljevičara i simpatizera vladajućih stranaka. Autokritika je jedna od najtežih umnih djelatnosti, pa je nemoguće očekivati od ljudi koji žive od sustava da će težiti prema društvenom boljem životu kad im se pojedinačno nudi najviše moguće – socijalni mir kroz rad organizacija čiji je cilj samoodržanje bez diranja u sustav – jer bi takva težnja značila kraj za ogroman broj ljudi čiji je cilj održanje nestabilnosti kako bi se mogli kroz razne udruge provlačiti prema boljem životnom standardu, prije svega financijskom. Uvjeren sam da upravo tu leži, barem djelomično, odgovor na pitanje zašto ova vlada i dalje opstaje unatoč svim moralnim, društvenim i ekonomskim negativnim pokazateljima: nevladine organizacije čvrsto ovise o strankama lijevog centra i o opstanku istih na vlasti, te rade sve, zahvaljujući aktivističkoj prirodi, da postojeće vladajuće strukture i opstanu.
Vratimo se na ORaH. Očito je došlo vrijeme kad ni same organizacije nisu dovoljne za samoodržanje i preživljavanje sustava. Kako birači pomalo bježe od SDP-a, ne želeći međutim naštetiti osobnim interesima, aktivizmu i opstanku te stranke, oni traže zaštitu u strankama kao što su ORaH, ali i Nacionalni Forum, pa čak i Hrvatski laburisti. Nameće se zaključak kako bi eventualna koalicija ORaH-SDP-Hrvatski laburisti stvorila ogroman udarac Hrvatskoj: neracionalna ekološka pitanja koja se zagovaraju u stranci Mirele Holy, klijentelizam i zaštita samih sebe, prava radnika i zaštita neefikasnih javnih službenika, definitivno bi spriječili promjene i nužnu preobrazbu cjelokupnog sustava, koji bi se trebao preobratiti iz uvozničkog u izvozni, iz antipoduzetničkog u poduzetnički, iz represivne fiskalne politike u ciljanu fiskalnu politiku… Takvo što ovakav sustav ne može priuštiti, a sigurno ni mentalitet lijevih strančica i aktivista koji su definitivno izgubili zdrav razum i dodir s realnošću ne znajući da žive u rastrošnosti koja je neodrživa i koja vodi Hrvatsku u propast! Da se razumijemo, svjestan sam potencijala Green Growtha (Zelenog rasta) koji može čak pomoći državama da izađu iz krize, kako tvrdi i profesor Michael Jacobs s LSE-a, ali u ovakvom kontekstu znajući mentalitet tih koji nude slične programe, sumnjam da se može dogoditi zeleni mirakul.
Dakle, potrebna je potpuna reforma hrvatske ljevice, koja licemjerno optužuje desnicu da „zaostaje“. Lijevi aktivisti i njihove stranke, kao i nevladine organizacije, kasne nekoliko desetljeća od svojih srednjoeuropskih i zapadnoeuropskih kolega kad je u pitanju način djelovanja, posebno što se tiče isisavanja proračunskog novca. Dakle, na pitanje zašto Milanovićeva vlada i dalje opstaje unatoč neodrživoj situaciji u zemlji, može se odgovoriti kako sve bolesnija hrvatska ljevica i njihovi aktivisti, za razliku od nacionalnih ljevica koje postoje u drugim državama Europe, ulažu maksimalne snage kako bi se sustav održao, zahvaljujući raznim Orasima i nevladinim organizacijama, čiji se prihodi pune proporcionalno s danima opstanka ove vlasti.
wpDiscuz