Ponedjeljak, 18 studenoga, 2024

Boje li se Bošnjaci ostati sami sa sobom?

Vrlo
- Advertisement -


Tekst koji sam  napisao o tome na koji način srpsko-hrvatska koalicija može spasiti, odnosno dovesti do reorganizacije BiH, izazvao je, po brojnim komentarima koje sam pročitao, negativne konotacije kod preostalih entuzijasta građanske proveniencije. Prema takvim mišljenjima, podrška teritorijalnoj reorganizaciji BiH na federalnoj osnovi je ravna podršci Harisu Zahiragiću i ostatku sarajevskog islamističkog kruga.
_____piše: Vuk Bačanović 
Realno, nikoga od zagovarača federalizacije BiH koji ne žive u Sarajevu, pa tako ni autora ovih redaka nije briga šta će biti sa islamistima i njihovim podmlatkom. Takvi ljudi su nečiji legitiman izbor na određene funkcije. A to da li su prihvatljivi ili ne je već problem koji Bošnjaci trebaju rješavati u svojoj federalnoj jedinici, ne zbog drugih, ili u odnosu na druge, nego onako kako žele oblikovati vlastito društvo.
Ono što je Bosni i Hercegovini potrebno je dogovor tri naroda, odnosno dogovor tri federalne jedinice. To ko će i kako će i na koji način vladati u svakoj od njih je stvar populacije svake od tih jedinica ponaosob i birača u njima.
Vladala u Sarajevu liberalna lezbejka udata za Srpkinju, ili Haris Zahiragić i njegovi drugovi iz SDA, oni će morati da se o pitanjima koja se tiču Federacije dogovore sa legitimno izabranim predstavnicima druga dvaa naroda, pa bili oni tradicionalni vjernici, ili osobe koje se vole preoblačiti u vukodlaka i crvenkapicu.
To će već biti stvar društvenog razvoja koji se ne može predvidjeti u kristalnoj kugli. Onaj proces koji je međutim definitivno završen jeste proces etničke homogenizacije. I ne, nije završen samo zato što su Srbi i Hrvati htjeli tako, već zato i što je bošnjačka elita oduvijek htjela tako i zbog toga što je 3 posto ostalih na teritoriji sa bošnjačkom većinom naprosto nedovoljno da bi bilo argument “borbe za građansko društvo” i najsposobnijih sarajevskih građanskih prevaranata. Pod uslovom da takvi (dovoljno pametni) postoje. Naravno, to ne znači da ne može postojati bošnjačko građansko društvo u kojem sve nebošnjačke konstitutivne manjine moraju imati sva građanska prava, kao i Bošnjaci u druge dvije federalne jedinice.
Jer zalagati se za unitarnu-građansku BiH iz 1992., a ne priznavati da ona, kao takva, nije ništa drugo do tekovina SDA-ovske obmane i zapravo jedan od razloga odumiranja socijalističke multietničnosti, predstavlja ofucanu prevaru, koja će odumrijeti u onom trenutku kada bošnjačke političke elite pristanu na jedino moguće, troentitetsko društveno uređenje BiH i kada razviju širok spektar bošnjačkih političkih opcija.
Pa ipak, ono što je očigledno da zvanično Sarajevo prestravljuje, a pogotovo sekularnije ljude, jeste ostanak sa samima sobom i nasljeđem onoga što su prihvatili ili sebe ubjeđuju da prihvataju da je bila borba za građansku državu, koja se, eto, malo izjalovila. Taj strah nije neopravdan, ali ulazi u prilog dječjih bolesti jedne mlade nacije. Kao što već spomenuh, niko nema kristalne kugle pa da vidi kako će se cijeli proces završiti, ali ono što nikome nije teško primijetiti jeste da te dječje bolesti postaju prevelika smetnja nečemu što bi trebalo predstavljati funkcionalnu BiH i da ih mogu zaliječiti jedino Bošnjaci sami sa sobom u svojoj političkoj kulturi u svojoj federalnoj jedinici.
 

Srbofili i kroatofili spašavaju BiH

Tako će od Trebinja do Brodskijeh Vrata, kako nekada, tako i sada, biti i Srba i Hrvata, dok će Bošnjaci dobiti priliku da se kao najmlađa od “doomsday” nacija konačno pozabave samima sobom. Bez potrebe da se kunu u nepostjeću multietničnost.

Ili gde se sad kod nas tako, kako prie
sedam godinah čuje, da brat jednoplemenik Horvat
kaže Serbljinu kao za porugu »Vlah«\ ili pako usuprot
Serbljin Horvatu »Šokac«? Nije li ilirstvo uzpčrkos svim
predsudom zlobe, tmine i nenavisti sve ono, što biaše
bratinskoj ljubavi i slozi među jednoplemenici imenito
među Horvati i Serblji protivnoga, iztrebiti i ukinuti
nastojalo? – Neka se dela gledaju!
Ljudevit Gaj, 1848.
U povijesti zemalja Bosne i Hercegovine vjerovatno nema tužnije istorije od srpsko-hrvatskih odnosa. S obzirom na istorijske silnice koje oblikuju imperijalni centri i njihove periferije koje su, sa svojim narodima, a najčešće narodićima, zapravo bojna polja sa vječnim rezervoarom vojske, radne snage, ali i polja s kojih se, figurativno i doslovno, pokupi najbolja žetva, teško da su drugačiji odnosi, u realnom svijetu, ikako i bili mogući.
 
Tako su viševjerske i višeetničke države Šubića, Kotromanića, pa i Nemanjića prekratko trajale da bi u evropskim, a kamoli svjetskim, razmjerama predstavljale bilo šta više do izuzetka od pravila da na periferijama, bojištima velikih, ne raste ništa osim drače, korova i otrovnog bršljana. Tako je Tvrtkvo Kraljevstvo Srbljem i Bosni i Primorju, “puklo” na vjerskoj osnovi, baš kao što će zbog rimokatoličke vjere Stjepana Tomaševića, pući ujedinjenje Bosne i srpske despotovine, te će srpski plemići, prijestolno Smederevo radije predati Osmanlijama nego da nad njima vlada “latin”, dok će rimokatolički izvoru uporno proklinjati “šizmatike i jeretike”. Osmanski miletski sistem šerijatske tolerancije, odnosno segregacije stanovništva na vjerskoj osnovi, samo će se pooštriti uslove za formiranje balkanske verzije onoga što su istraživači nacionalizma klasificirali kao Doomsday nationalism, odnosno nacija kojima su crkve u procesu nacioformiranja glavne institucije i, suštinski, pisci mitološkog istorijskog narativa.
Uzalud bijehu, prema tome, kada su Srbi i Hrvati u pitanju, sva ilirstva, slovinstva, jugoslovinstva, projekti troimenih naroda, minorni primjeri katličkog srpstva ili pravoslavnog hrvatstva, i na koncu federacije na vjerskoj osnovi izgrađenih socijalističkih subdržava Jugoslavije. Globalno političke i ekonomske, kao i lokalne prilike koje su diktirali interesi imperija i generacija kompradora, nanovo su potvrđivale riječi patrijarha srpskog Josifa Rajačića, izrečene u 19. vijeku da “Srbiji imadu svoju, a Hrvati svoju osobitu istoriju; Srbiji imaju svoju, iztočnu, a Hrvati svoju zapadnu crkvu; Srbiji graničari, imaju svoj, a Hrvati., svoj jezik, Srbiji imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu”, kao i retoričko pitanje također 19 – vijekovnog crkvenog revnitelja za nacionalnu stvar, nadbiskupa vrhbosanskog Josipa Štadlera: “Zar ne kazuju braća muhamedanci da su Turci, braća hrišćani da su Srbi, a mi katolici da smo Hrvati?”
Različite real-političke puteve Hrvata i Srba možda najbolje objašnjava razgovor fra Grge Martića i 90-godišnjeg nepismenog starca Pantelije iz Zmijanja koji se odvijao po austrijskoj okupaciji BiH, a koji je zabilježio u svojim Zapamćenjima: „Kako to bi, vi ste pametni ljudi, fratrovi, da kaurin Bosnu uzima?“ – upitao je gostoprimljivi domaćin. „A bi li volio Turčinu?“ — odgovorio je pitanjem Martić. „A, boga mi, svejedno je. Zulumćar ovo, zulumćar ono, a ovo je srpska zemlja!“ — To starac od devedeset godina, a ja zubima grizem i pljuvačku žderem
Sviđala se kome ili ne ta realnost, ili kako se ona u BiH najtužnije završila (opresijom i genocidom nad Srbima u NDH, odnosno ekspresno i surovo etničkim čišćenjem Hrvata sa teritorija Republike Srpske uz brojne zločine protiv čovječnosti, u posljednjem, građansko-etničkom ratu), ona je postavila jasne granice između Srba i Hrvata, te stvorila nove početne pozicije za njihove daljnje odnose.
Oni su naravno ni u posljednjem ratu, ni nakon njega, kao i nikada u istoriji srpsko-hrvatskih odnosa u BiH nisu bili zamislivi bez konsultacije nacionalnih matica – Hrvatske i Srbije. Pa ipak dejtonski protektorat će donijeti i neke druge realnosti. Neprestana ustavno-pravna nasilja visokih predstavnika, međunarodno bičevanje Beograda i Zagreba da se drže što dalje od pitanja vlastitih naroda u BiH, kao i, svakome nacionalizmu prirođena, bošnjačka hegemonija nad Hrvatima, stvorili su, po prvi put u modernoj istoriji BiH, mogućnost da bosanski Srbi i bosanski Hrvati, međusobne odnose grade u vlastitom interesu, uz minimum miješanja sa strane.
Tako danas, po prvi put, nakon 19. stoljeća svjedočimo postojanju srbofilne hrvatske inteligencije i politike i, s druge strane, srpske politike koja podržava hrvatske legitimne težnje za potpunom ravnopravnošću u BiH, te da te dvije politike zajednički nastupaju prema zvaničnom Sarajevu. U tom odnosu je položaj Srba daleko bolji, budući da imaju svoj entitet, dok je hrvatskoj političkoj eliti jasno da je opstanak i snaga Republike Srpske, garant opstanka bilo kakve šanse za hrvatsku ravnopravnost. Štoviše, ova dijalektika prelaska stvari u svoju suprotnost, ma koliko na nju bila osipana histerična paljba iz moralističkih, pseudograđanskih i građansko-bošnjačkih krugova, bi mogla biti blagotvorna na budućnost BiH. Prvo, ona bi mogla dalje približiti dva naroda, te pomoći otopljavanju odnosa Hrvatske i Srbije i njihovo traženje zajedničkih regionalnih odnosa u EU.
Drugo, ona može značiti urazumljivanje bošnjačke političke elite, te legitiman pritisak na nju da BiH konačno prestane biti privremena država rasajivanja raznolikih aspiracija, već funkcionana federecija, ili konfederacija tri ustavno precizno definisane federalne jedinice. Treće, to ne može i ne smije biti novi sporazum Cvetković-Maček, jer u okviru srpsko-hrvatske saradnje i Bošnjaci moraju dobiti svoj ravnopravan udio u zajedničkoj državi, u najboljem interesu sviju.
Tako će od Trebinja do Brodskijeh Vrata, kako nekada, tako i sada, biti i Srba i Hrvata, dok će Bošnjaci dobiti priliku da se kao najmlađa od “doomsday” nacija konačno pozabave samima sobom. Bez potrebe da se kunu u nepostojeću multietničnost.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

TKO ZAPRAVO DIKTIRA PRAVILA IGRE? Promjena tona europskih novinskih agencija prema političarima je fascinantno brza nakon Trumpa

Trump je pobijedio. Meloni je odjednom postala spasiteljica Europe. Barem što se tiče Reutersa, čitaj HINA-e, koja prepisuje od...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -