Naslov rada parafraza je raširene pojave bogopsovke u hrvatskom društvu u očima o. Ante Katalinića kao „naše glavne narodne mane” kojom je „okaljana rodna gruda”. Na temelju sažetoga pregleda psovke kao jezičnoga i sociolingvističkog fenomena, iznosi se pokušaj smještanja bogopsovke u jezikoslovno nazivlje. Središnji dio rada posvećen je predstavljanju psovke i bogopsovke s katoličkoga bogoslovnog motrišta, temeljen na Katekizmu Katoličke Crkve. Tako se, prije razrade psovke i bogopsovke kao teških grijeha, donose Crkvena tumačenja Boga, čovjeka, grijeha i grješnosti, kako bi se ti grijesi mogli jasnije staviti u međuodnose potrebne za razumijevanje njihove štetnosti. U trećemu se odlomku rada iznosi kratak pregled svjetovnih i crkvenih zakonskih odredbi o kažnjavanju bogopsovke i sličnih prijestupa od XIV. do početka XX. stoljeća u hrvatskim gradovima i općinama (Statuti istarskih gradova, Sinode hrvatskih biskupskih gradova). Nastavno na to opisuju se pastoralna, bogoslovna i svjetovnjačka djelovanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj tijekom XX. st. u borbi protiv pojavnosti psovke i bogopsovke, posebice u razdoblju međuraća. Zaključno se iznose prijedlozi i poziv na predanije i raširenije Crkveno djelovanje u borbi protiv grijeha psovke i bogopsovke među hrvatskim vjerničkim pukom, kao poticaj za snažnije promišljanje i rad na suzbijanju uporabe psovke i bogopsovke u hrvatskomu društvu.
Ključne riječi: psovka, bogopsovka, hrvatsko društvo, hrvatski jezik, javni moral, Katolička Crkva u Hrvatskoj
1. Uvod
Za razumijevanje pojmova psovke i bogopsovke te razlika i sličnosti među njima, nužno je odrediti objema im srodan pojam vulgarizam. Latinski pridjev vulgaris, značenja „običan, svakidašnji”[1] osnova je iz koje je izvedena imenica vulgarizam, a ona obuhvaća širok splet značenja: „prostački izraz u jeziku, prostaštvo, neuglađenost, nepristojnost, neodgojenost uopće.”[2]Glagolska imenica psovanje vuče korijen iz praslavenskoga pЪsovati, značenja „govoriti kome kao psu”,[3] pa psovka u tom smislu pokriva veći broj značenja vulgarizma uz dodatak bliskoznačnosti s pojmom kletve.[4] Prvotno značenje glagola pЪsovati s vremenom je prošireno na sve izraze gađenja i uvrjede, a imenica pas prva zauzima mjesto subjekta u psovci u slavenskim jezicima. U suvremenomu hrvatskom jeziku glagol psovati nastaje iz iterativa psiti (grditi).[5] Psovke su riječi konotativnoga značenja, pogrdno usmjereni govorni čini[6] (iz skupine ekspresiva[7]) ili, drugim riječima, izrazi grubosti ili nepristojnosti. Psovka je „uvreda kojom se čovjeku svjesno i namjerno oduzima njegovo dostojanstvo”, pri čemu ona nije sud o toj osobi,[8] već odraz psovačeva duševnoga i duhovnoga stanja,[9] svjesno usmjerena povrjeda (grdnja), poruka ili kompenzacijski čin razrješavanja psovačeve frustracije.[10] S obzirom na to da je psovka dio jezikove jezgre, „bilo koja riječ nekog jezika može u ovom ili onom stupnju vršiti funkciju psovke”, ali i sama psovka nerijetko vrši nepsovačku ulogu.[11]Uporaba psovke u govoru temelji se na značenjima koja im se pridaju i odnosima među sugovornicima.[12] Njezin, pak, položaj i uloga u jeziku nisu samo jezično, već i društveno i kulturno uvjetovani.[13] Iako su psovke od prije bile dijelom razgovornoga jezika, liberalizacijom društva upotreba psovke proširena je i u književnosti, novinarstvu, umjetnosti i javnomu govoru, pa je danas ona redovito prisutna u svakodnevnomu govoru, a posebice u govoru mladih, donedavno kao izričaj kontrakulture (suprotstavljanja društvenim konvencijama), a danas sve više i u sklopu popularne kulture.[14] Unatoč širokoj rasprostranjenosti psovke i općoj liberalizaciji jezika i društva, psovka je i danas u mnogim zakonodavstvima pravno kažnjiva, najčešće ako je djelo protiv časti i ugleda neke osobe[15] te općenito i dalje društveno neprihvatljiva.[16] U Hrvatskoj je, kao i na Zapadu, psovka neosporno sveprisutna društvena pojava.[17] Prema nekim istraživanjima, u Hrvatskoj redovito psuje čak devet od deset ispitanika.[18] Uzevši u obzir višestoljetnu prisutnost, raširenost i raznovrsnost (bogo)psovki, u hrvatskomu društvu mogli bismo govoriti o „psovačkoj tradiciji i(li) „psovačkoj kulturi”.[19] Imajući to u vidu, namjera je ovoga rada izložiti katoličko bogoslovno razumijevanje bogopsovke i, dajući povijesni pregled borbe katoličkoga laikata i klera protiv nje, iznijeti mogućnosti za predanije Crkveno djelovanje u njezinu iskorjenjivanju iz vjerničkoga, a zatim i javnoga govora.
2. Pokušaj jezikoslovnoga smještaja bogopsovke u kršćanskom smislu
Jezično gledano, ograničavajući se na kršćanstvo, bogopsovkom bismo mogli označiti svaku psovku (kao što je određena u Uvodu) koja se tvori ili koristi riječima kojima se označuje kršćanski Bog (Bog, Isus, Krist, Isus Krist, Duh Sveti, Sveto Trojstvo itd.). Takva bi odredba, naravno, vrijedila samo uz navedeno ograničenje jer bi bogopsovka u širemu smislu obuhvatila i nekršćanska božanstva/bogove. U jezikoslovnim se istraživanjima stoga sâm pojam bogopsovke ne uporabljuje, već se u podjelama (tipologijama) psovki naznačuje kršćanska ili religijska pripadnost njihovih tvorbenih riječi i izraza.[20] U dostupnoj znanstvenoj građi i dosadašnjim istraživanjima psovke u Hrvatskoj, riječi iz polja kršćanstva redovito su se nalazile u skupini s najzastupljenijim riječima kojima su se tvorile psovke.[21] Tako Padovan u svomu istraživanju nalazi: „Ključna semantička mjesta, oko kojih se grade psovački izrazi, i to najčešće pomoću glagola jebati, u ovom su korpusu mater, otac, Bog (Isus), kurac i pička.”[22] Huzanić Mišek navodi: „Osim psa i majke kao i spolnih organa naš narod često psuje boga”,[23] a Kušar: „Naš narod mnogo psuje, opće je poznato, ne samo jedan drugoga nego jedan drugome i oca i majku i Boga i svece i dušu…”[24] Gregurović sažimlje: „Također, važno je napomenuti kako su jasno određene riječi koje se mogu spominjati u psovkama: majka/mater, otac, Bog, Marija, Krist, pop, nebo, angel, svetac [Prigorje] (…) a riječi kojima se tvore takve psovke jesu: Bog, Gospa, raj, nebo, crkva, vira, papa, zakon, krst.[Dalmacija]”[25] Razvidno je kako je opravdano govoriti o raširenoj pojavi bogopsovke u hrvatskomu javnom govoru, ali ne toliko s jezikoslovnoga (koje se ne zanima toliko za religijsko u proučavanju psovke), koliko s katoličkoga bogoslovnog motrišta, unutar kojeg je i sam termin „bogopsovke” određen.
3. Katoličko teološko razumijevanje bogopsovke[26]
3.1. Tko je Bog, tko je čovjek?
Bog je, prema katoličkomu nauku, „neizmjerno savršen i blažen sebi samome” (KKC 1), neosporan, vrhovni autoritet, „Središte i svrha svega što jest”,[27] „izvor i svrha svemira” (32), „počelo i svrha svih stvari” (36), „prvotni uzrok i zadnja svrha svega” (34). Bog po svojoj naravi „nadilazi svako stvorenje” (42). Kao „stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), stvorio je i čovjeka, „na sliku i priliku svoju” (41) „da živi u zajedništvu s Bogom u kojem nalazi vlastitu sreću” (45). Čovjek je „jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Boga htio” (356)[28] i jedini „kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko” (357). Bog je u svojoj slobodi i ljubavi „sve stvorio za čovjeka” (358), dajući mu vrhovništvo nad zemljom, koje „ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo” (373). Iako Bog „prebiva u svjetlu nedostupnu” (1 Tim 6, 16), objavljujući se čovjeku[29] (prije Krista u Noi, Abrahamu, prorocima i sudcima, a dolaskom Krista u samoj osobi Krista) „želi osposobiti ljude da mu odgovore, da ga upoznaju i da ga ljube daleko više negoli bi sami po sebi mogli” (52). Božja Objava „nije bila prekinuta grijehom naših praroditelja” (55), a dovršena je u Kristu, Sinu Božjemu, koji „jest jedina, savršena, nenadmašiva Očeva Riječ” u kojoj „nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove” (65). Bog, dakle, „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine” (1 Tim 2, 4) tj. do spoznanja Isusa Krista (74).
3.2. Ukratko o grijehu i čovjekovoj grješnosti
Iako je Bog beskrajno dobar u sebi i po svim svojim djelima, „nitko ne izmiče iskustvu patnje, zala u prirodi (…) a napose ne izmiče problemu moralnoga zla.” (385) Čovjek svoju čežnju za Bogom, koja mu je upisana u srce (27), i traganje za intimnom i živom povezanosti s Njime može „zaboraviti, ne priznati i čak izričito odbaciti.” (29) Grijeh je, stoga, „prisutan u čovjekovoj povijesti” (386), on je „stvarnost” (387) koja izvor ima u Istočnom grijehu Adama i Eve (388).[30] Bog nije stvorio grijeh, „nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih” (Mudr 1, 13), već je prvi čovjek (Adam), zlorabeći svoju slobodu (397) na poticaj Zloga (415) „izgubio izvornu svetost i pravednost koju je primio od Boga ne samo za se nego i za sve ljude” (416), zbog čega je ljudska narav „podvrgnuta neznanju, trpljenju, vlasti smrti i sklona grijehu” (418). Istočni se grijeh „prenosi s ljudskom naravi ‘ne oponašanjem nego rađanjem’ (…) zato je ‘vlastit svakome’.” (419). Sam se Istočni grijeh poništava sakramentom krštenja, no njegove posljedice – čovjekova sklonost grijehu – ostaju za cijeloga čovjekova života. Grijeh je „uvreda nanesena Bogu (…) to je neposlušnost, buna protiv Boga” (1850).[31]
3.3. Bogopsovka
Čovjek iz različitih razloga može zanemarivati ili odbacivati postojanje Boga, Njegovu svemoćnost ili „intimnu i živu povezanost” s Njim (29). Bogopsovka je odbacivanje, nijekanje,[32] namjeravana ili nenamjeravana povreda Boga zloupotrebom Njegova imena: „Kršćani su kršteni ‘u ime’ – ne ‘u imena’ – Oca i Sina i Duha Svetoga, jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo.” (233) Božje je ime, stoga, i „(Bog) Otac”, i „Sin”, i „Duh Sveti”, i „Jahve”, i „Isus”, i „Krist” i bilo koji ini izraz kojim ga ljudi označuju. Svaki od tih izraza, koji zajedno čine isto ime (istoznačni su jer je Bog trojstven i jedan), ima svoje podrijetlo i značenje, svoju etimologiju, semantiku i onomastiku, u koje nije potrebno ulaziti da bi se razumjelo kako je njihova zloupotreba (po)grješna. Ipak, primjera radi, vrijedi naglasiti kako ime „Isus” (hebr. Bog spašava) „istovjetno odražava njegov identitet i poslanje” (430), ono „znači da je samo Ime Božje prisutno u osobi njegova Sina” (432), ono je „Ime nad svakim imenom” (Fil 2, 9). „Ime Isusovo je u središtu kršćanske molitve.” (435) Tako i za ime „Krist” (grč. Pomazanik) vrijedi: „On [Isus] je ono što označuje samo njegovo ime, jer pod Kristovim se imenom podrazumijeva onaj koji je pomazao [Otac], onaj koji je pomazan [Sin] i samo pomazanje kojim je pomazan [Duh Sveti]…” (438) Ime je Božje, dakle, svetinja, i njegova desakralizacija (u bogopsovci, bogohuli, zaklinjanju Bogom) jest izravno kršenje II. Božje zapovijedi („Ne izusti imena Boga svoga uzalud!”).[33] U imenu Božjemu su zaštita i utočište (Ps 91, 14), ono je Otkupljenje (Dj 10, 43) tj. u njemu je punina kršćanskoga života (Kol 3, 17).[34] Ime dakle nije samo Božji identitet, već i „zalog spasenja”, ostvarena eshatologija,[35] pa je bogopsovka čin odbacivanja čovjekova (psovačeva) spasenja, već dovršenog u Kristu.[36] Bogopsovka je smrtni grijeh, kako ga definira Katekizam (1854. – 1861.), a „psovka i krivokletstvo, i tomu slično” izravno se spominju kao smrtni grijesi (1856., psovka i u 1853.).
3.4. Posljedice i borba protiv (bogo)psovke
Čovjek je po svojoj naravi sklon grijehu, grijeh je stvarnost njegova života (v. 3.2.). Bogopsovka je težak, materijalni grijeh, izravna povrjeda II. Božje zapovijedi. (v. 3.3.). Bogopsovač svojim činom zapravo jedino šteti sebi, jer svojim grijehom ne može promijeniti Božju narav ili umanjiti Njegovu Slavu,[37] ali „se [grijehom] diže protiv ljubavi Božje” prema njemu. (1850.) Tako bogopsovka, koja je smrtni grijeh, „u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg Zakona; on čovjeka odvraća od Boga (…) pretpostavljajući mu niže dobro.” (1855.) To „niže dobro”, kako navodi Katekizam, u bogopsovačevu slučaju može biti bilo koji povod za psovku (v. Uvod), a nauštrb njegova osobnog odnosa s Bogom[38] – smrtni grijeh „zahtijeva (…) obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja” (1856.).[39] „Grijeh je osoban čin” (1868.) i odgovornost je ponajprije na pojedincu, koji se za njega treba iskreno kajati (da bi valjano pristupio sakramentu pomirenja) i uzdržavati se od njega molitvom, pobožnostima, postom i rastom u krepostima.[40] Ipak, „odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo”, na primjeru bogopsovke, „naređujući, svjetujući, hvaleći ili odobravajući ih” (1868.). „Grijeh sa sobom povlači grijeh”, stoji u Katekizmu, a „ponavljanjem istih čina rađa se mana” (1865.), u ovom slučaju, bogopsovka kao poštapalica, uzrečica, navika. Jednako tako, ona može biti i posljedica nekoga drugoga, lakšeg ili težeg (smrtnog) grijeha. Problem (bogo)psovke nadilazi duhovno i duševno stanje pojedinca, jer se štetno odražava na cijelu jezičnu, a time i ljudsku zajednicu. U tomu je smislu psovka i društveno pitanje, pitanje od „općega dobra” (kako ga određuje papa Lav XII. u enciklici Rerum novarum) te na tom tragu Ivan Pavao II. u svojoj pobudnici Pomirenje i pokora (1984.) o psovci progovara kao o „društvenom grijehu” koji je „plod nagomilavanja i skupljanja brojnih osobnih grijeha.”[41] O načinima na koje je Crkva pozvana djelovati u suzbijanju (bogo)psovke v. Zaključak.
3. Zakonske odredbe protiv psovke na hrvatskomu tlu srednjovjekovlja i novovjekovlja
Imajuči u vidu težinu grijeha psovke i bogopsovke, razvidna je pobuda Crkvenih, ali i građanskih i državnih vlasti (do poč. XX. st. još uvijek pod snažnim utjecajem Crkve u njihovu kažnjavanju, barem kada se radi o izricanju istih u javnosti. O tomu svjedoče odredbe statuta istarskih gradova i općina (Buzeta, Grožnjana, Kastva, Vodnjana, Vrsara i inih), u kojima se za bogopsovku te psovanje Blažene Djevice Marije i svetaca navode novčane kazne, kazne javnoga sramoćenja (vezanje na stup srama, bacanje u jezero), a ponegdje i višednevni zatvor.[42] Šibenski knez Fantino de Cha de Pesaro u svojim Proclamationes (iz 1441.) već prvom odredbom izriče zabranu psovanja Boga i svetaca.[43] U srednjovjekovnomu Splitu, bogopsovka se kažnjavala globom od 400 libara i izgonom iz grada i njegove okolice na pet dana,[44]dok Novigradska sinoda (1644.) propisuje izopćenje javnih psovača iz Crkve. Jednako tako, kazne od crkvenih, a ponegdje i svjetovnih vlasti za (bogo)psovače propisuju i Hvarska sinoda(1596.), Splitska sinoda (1688.), Sinoda Zagrebačka (1690.), Stonska (1713.), Senjska (1906.) i Banjolučka sinoda (1924.).[45]Upisni obrednik Bratovštine Presvetoga Božjeg ili Isusova imena u Dubrovniku među Pravilima Bratovštine navodi stavku o opomeni i prijekoru psovača i kunitelja.[46] Da su se, makar u novovjekovnom Dubrovniku, psovke, bogopsovke i kletve u javnomu govoru ipak mogle čuti svjedoči, kako Držićev[47] i Nalješkovićev opus,[48] tako i bludne psovke u hrvatskim komedijama XVII. st. poznatijima kao „smiješnice”, ali i psovke na račun sugovornika, sugrađana ili njihovih životinja.[49]
4. „Naš narodni grijeh”: borba Crkve protiv psovke u XX. st.
Odgovor Crkve i založenih katoličkih pisaca i vjernika laika na problem „psovačke kulture” pooštrava se u prvoj pol. XX. st., kada raspadom katoličke Austro-Ugarske Monarhije dolazi do smanjenja utjecaja Crkve na svjetovne vlasti, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i do otvorenih progona.[50] U razdoblju prije početka Prvoga svjetskog rata isusovci iz Palmotićeve ulice u Zagrebu organiziraju diljem Hrvatske podružnice Vojske Srca Isusova u svrhu borbe protiv psovke i kletve. Njihov apostolat u međuraću preuzima zagrebački kanonik msgr. Dragutin Hren, čiju knjižicu Zapaljeni jezik (Zagreb, 1944.) tadašnji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac dade tiskati u 25 000 primjeraka, naznačivši u svojoj propovijedi prigodom završetka „Tjedna protiv psovke” 12. studenoga 1944.: „Ako je ikada bio tren, da svim silama zagrabite, da se istrijebi ova sramota iz naše sredine, psovka, onda je to sigurno danas. Svima nam je na srcu spas našeg naroda, naše domovine.”[51] O psovci i kletvi kao „našoj narodnoj sramoti” piše još 1925. trojac Čepulić-Rittig-Šilović, u svojoj istoimenoj knjizi u izdanju zagrebačkoga Društva duševne obnove. Tada vjerojatno najizravnije napade na „psovačku kulturu” u hrvatskomu društvu piše priznati bogoslov Čedomil Čekada, u svojstvu urednika sarajevskoga Katoličkog tjednika.[52] Tridesetih i četrdesetih god. XX. st. pojavnost (bogo)psovke zaokuplja niz hrvatskih bogoslova – uz spomenutoga Hrena i Čekadu, o njoj pišu i Stjepan Krizin Flodin[53] te Andrija Živković.[54] Uz Stepinčeve propovijedi, vjerojatno najizravniji pastirski istup bila je Pastirska poslanica episkopata proti psovci hrvatskih biskupa iz 1938., u kojoj se biskupi dotiču rasprostranjenosti grijeha psovke („ … nema grijeha, koji bi bio tako općenit kao psovka. Njom su okruženi tako reći svi staleži, svaki spol i doba, ne isključivši ni malenu djecu, kojoj je često na ustima prije bogumrska psovka, nego slatka molitva nevinog srca…”) i bogopsovke: „I ne psuje se Bog i njegovi svetci samo u trenutcima srdžbe, žalosti i tuge, nego i u radosti, razbibrizi i veselju. Kada bi nam bilo dano, da u isti čas mognemo čuti sve psovke, što se s naših polja i livada, naših šuma i vinograda, iz naših tvornica i ureda, iz svih naših domova samo kroz jedan dan dižu protiv Boga, tada bi to bio golem vihor, bujica, orkan koji se diže protiv Božjeg prijestolja dovikujući najbesramnije povike i udarajući i pljujući Presvetoga u lice.”).[55]
Fra Ignacije Gavran objavljuje 1962. povijesno-psihološku studiju O bludnoj psovci, prvu u Hrvatskoj koja sa znanstvenoga stajališta obrađuje to područje,[56] a na koju se nadovezuju i neka suvremena istraživanja hrvatskih jezikoslovaca, sociologa i bogoslova. Gavran polemizira s Tomislavom Ladanom, izričući svoje neslaganje s njegovom ocjenom psovke kao tabua i magične pojave, a ističući psovku kao „ružnu pogrdu bližnjega”.[57] Također, Gavran drži da „psovka skida osobu s njenog društvenog mjest , njezinog socijalnog pijedestala i postupa s njom, kao što se postupa s predmetom bez vrijednosti.”[58]Potaknut djelovanjem zagrebačkih isusovaca i kasnije msgr. Hrena, o. Ante Katalinić pokreće, uz podršku misionara o. Ante Gabrića, pokret „Molitvom i žrtvom protiv psovke”, nailazeći na, prema svojim svjedočanstvima, široku potporu među pukom i klerom.[59] Vjerojatno najbolji sažetak raširenosti bogopsovke među Hrvatima donosi svjedočanstvo salezijanca don Damira Stojića, koji navodi: „Iz Kanade sam prvi put u slobodnu Hrvatsku došao 1993. godine. Granicu na Bregani sam prošao oko pet sati ujutro. Sjećam se kako sam od radosti i milja, jer prvi put ulazim u slobodnu Hrvatsku, htio poljubiti carinika, a on je u tom trenutku nekom svom kolegi u svađi tako sočno opsovao Boga. Zanimljivo je da je prva riječ koju sam čuo u slobodnoj Hrvatskoj bila bogopsovka. Nema blagoslova u Hrvatskom narodu sve dok psujemo Boga.”[60] To svjedočanstvo potkrjepljuju i suvremena istraživanja o sve raširenijoj pojavnosti psovke kako u svakodnevnomu, tako i u javnomu govoru.[61]
5. Zaključak
S jezikoslovnog je stajališta jasno kako je psovka i društveni i kulturni, a ne samo jezični fenomen. Prema katoličkom nauku, psovka, to više i bogopsovka jesu teški, smrtni grijesi, govorni čini odbacivanja Božje ljubavi. O težini grijeha psovke pisali su sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, Crkveni oci, ali i hrvatski teolozi, napose tijekom XX. st. Unatoč njihovih istupima, (bogo)psovka je ostala velikim društvenim, jezičnim, kulturološkim i teološkim problemom u Hrvatskoj. Kako u Hrvatskoj „staro i mlado, muško i žensko, od jutra do mraka truje(mo) usta i dušu psovkom”[62] i danas se daje iščitati iz povremenih medijskih natpisa o strancima koji u dodiru s izvornim govornicima hrvatskoga jezika prvo nauče psovke.[63] Štoviše, sredstva javnoga priopćavanja ponegdje i gotovo ponosno ističu prepoznatljivost Hrvata prema njihovoj sklonosti psovanju.[64] Iz navedenoga je razvidan i općedruštven vid problema psovke, jer „psovati kao Hrvat” postaje znakom raspoznavanja Hrvata među strancima.[65] Temeljno Crkveno poslanje, širenje evanđelja, tijekom dva tisućljeća Crkvine povijesti oslanjalo se na govorničke i propovjedničke vještine pastira i misionara, od sv. Ambrozija, začetnika kršćanskoga govorništva, do današnjih dana.[66] U tomu je smislu potrebno još i više naglašavati važnost predanijega Crkvenog djelovanja u svezi s problemom (bogo)psovke, ponajprije pastoralnoga, širenjem pobožnosti prema Presvetomu Imenu Isusovu (čiji se blagdan slavi 3. siječnja), baš kao što su to činili dominikanci u hrvatskim krajevima u poslijetridentskoj Crkvi,[67] ponovnim „oživljavanjem” upotrebe Kristova monograma kao blagoslovine (po uzoru na Bernardina Sijenskoga i sv. Ivana Kapistrana[68]), podizanjem svijesti u župnim zajednicama i mjesnim Crkvama, poticanjem vjernika na davanje zadovoljštine,[69] ali i ponovnim bogoslovnim i ekleziološkim zanimanjem za problem psovke u hrvatskomu vjerničkom puku, koji unatoč nastojanjima Crkve u Hrvata tijekom stoljeća, i dalje ostaje jednim od njezinih najvećih izazova. Riječima Ivana Fučeka: „Ali danas, upravo danas, više nego jučer, o tebi i o meni ovisi hoćemo li Crkvu činiti uvjerljivom i ponovno privlačnom – naravno, u prvom redu ovdje na našem tlu!”[70] Samo učestalijim istupima crkvenih otaca i zauzetijim pastoralnim djelovanjem može se podići svijest o višeznačnoj razornosti psovke i raditi na njezinu suzbijanju u cijelomu društvu.
6. Odabrana bibliografija
Ignacije Gavran, Bludna psovka. Povijesno-psihološka studija, Sarajevo: Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1962.).
Marija Gregurović, Psovke u hrvatskome jeziku, Pula: Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli (2021.).
Dora Huzanić Mišek, Fenomen psovki u svakodnevnom govoru, Rijeka: Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci (2017.).
Ante Katalinić, Psovkom okaljana rodna gruda, Zagreb (1983.).
Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb: Glas Koncila (2016.).
Franko Padovan, Komunikacijska obilježja psovke u hrvatskome jeziku, Zagreb: Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (2018.).
Helena Radoš, Fenomenologija psovanja kod studenata Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb: Fakultet hrvatskih studija, Sveučilište u Zagrebu (2020.).
[1] Milan Žepić (prir.), Džepni rječnik latinskoga i hrvatskoga jezika za školsku porabu, Zagreb: Naklada Knjižare St. Kugli (1913.), 371.
[2] Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb: Zora (1962.), 1584–1585.
[3] „Psòvati”, Školski rječnik hrvatskog jezika (http://rjecnik.hr/search/?q=psovati, 4. 1. 2021.)
[4] Ljiljana Šarić i Wiebke Wittschen, Rječnik sinonima hrvatskoga jezika, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk (2008.), 394. Prema nekim antropolozima (pr. Ashleyu Montaguu), psovanje se, kao sociolingvistička pojava, razvila upravo iz proklinjanja, koje je prema Montaguu „jedan od najstarijih dokazivih oblika psovke”. Navedeno u: Franko Padovan, Komunikacijska obilježja psovke u hrvatskome jeziku, Zagreb: Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (2018.), str. 7.
[5] Marija Gregurović, Psovke u hrvatskome jeziku, Pula: Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli (2021.), 2.
[6] Lada Badurina i Nikolina Palašić, „Komunikacijska funkcija psovke i pitanje njezine vulgarnosti”, Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu 44/64 (2020.), 99.
[7] Uz psovke, u ekspresive se ubrajaju i čestitke, isprike, zahvale i iskazi dobrodošlice.
[8] Gregurović, Psovke u hrvatskome…, 3.
[9] Usp. Špiro Marasović, „Sociološki vid psovke”, Crkva u svijetu 24/1 (1989.), 37–38.
[10] Nina Zavašnik, „Psovke u južnoslavenskim jezicima te njihova upotreba”, u: Aleksander Urkom (ur.), Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I., Budimpešta: Institut slavenske i baltičke filologije (2012.), 80.
[11] Josip Užarević, „Fenomenologija psovke”, Republika: mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo 55/5-6 (1999.), 190., navedeno u: Padovan, Komunikacijska obilježja…, 7.
[12] Usp. Helena Radoš, Fenomenologija psovanja kod studenata Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb: Fakultet hrvatskih studija, Sveučilište u Zagrebu (2020.), 11.
[13] Primjerice, prema Ivi Pranjkoviću, psovka i vulgarizam (pri čemu je psovka nadređenica) nisu jezična pojava u užem smislu jer u jeziku samom nema ničeg vulgarnog, već „vulgarnost proizlazi iz čovjekova odnosa prema onome što se označuje spomenutim jezičnim jedinicama”. Dakle, društvo i njegova kultura su ti koji uvjetuju „nepoželjnost” riječi u pojedinom surječju. Prema: Ivo Pranjković, Ogledi o jezičnoj pravilnosti, Zagreb: Disput (2010.), 116, navedeno u: Padovan, Komunikacijska obilježja…, 23.
[14] Dora Huzanić Mišek, Fenomen psovki u svakodnevnom govoru, Rijeka: Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci (2017.), 18–19.
[15] Tako je i uređeno člancima 147. – 151. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Vidi: „Kazneni zakon, pročišćeni tekst zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, na snazi od 31.07.2021.” (https://zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon, pristupljeno 17. 8. 2021.).
[16] Padovan, Komunikacijska obilježja…, 10. Gregurović, Psovke u hrvatskome…, 44.
[17] „Psovka je uzela toliko maha u svakidašnjici da se nekada čudimo ljudima koji u određenoj situaciji ne psuju. Tako naš narod psuje u svim situacijama koje se mogu zamisliti. Kada smo veseli, tužni, sretni, nesretni, pijani, trijezni, preplašeni, opušteni…”, navodi Huzanić Mišek, Fenomen psovki…, 15–16.
[18] Pavao Mikić, Mirjana Pehar, Marijan Mikić. Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku, Mostar: Ziral (1999.), navedeno u: Huzanić Mišek, Fenomen psovki…, 14.
[19] „Psovačku tradiciju” spominje Zavašnik, Psovke u južnoslavenskim…, 80. O „psovačkom diskursu” piše: Ivana Mikulić, „Psovka i smijeh”, u: Periferno u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi, Katowice (2019.), 118. Sam izraz „psovačka kultura” ne spominje se u istraživanoj literaturi. O „kulturi psovanja”, pak, piše: Tímea Tóth, „Pragmatička analiza kulture psovanja u romanu Neoplanta ili obećana zemlja Lasla Vegela”, Studije 1 (2016.), 193–207.
[20] Padovan, Komunikacijska obilježja…, 31-32. Gregurović, Psovke u hrvatskome…, 28 i 34.
[21] Gregurović, Psovke u hrvatskome…, 34.
[22] Padovan, Komunikacijska obilježja…, 35.
[23] Huzanić Mišek, Fenomen psovki…, 15.
[24] Marcel Kušar, Narodno blago, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada (1993.), u: Huzanić Mišek, Fenomen psovki…, 14.
[25] Gavran, Bludna psovka, navedeno u: Gregurović, Psovke u hrvatskome…, 5.
[26] Prvi navod iz Katekizma Katoličke Crkve (v. Bibliografiju) navest će se (KKC broj), a svi sljedeći samo brojem u zagradi, poradi preglednosti (osim onih u bilješkama). Navodi koji se ne odnose na Katekizam, već na Bibliju ili korištenu građu bit će zasebno naglašeni.
[27] Ivan Fuček, „Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svoga”, Obnovljeni život 40/3-4 (1988.), 282.
[28] „Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga.” (KKC 362).
[29] Bog se čovjeku objavljuje svojim imenom (Jahve – „Ja sam onaj koji jesam”, usp. Izl 3, 13-14) i na taj način uspostavlja odnos s čovjekom. To se očituje i u I. Božjoj zapovijedi sa Sinaja: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!” Bog se opet čovjek predstavlja imenom (Gospodin).
[30] „Nakon prvog grijeha, prava ‘provala’ grijeha preplavljuje svijet (…) Pismo i crkvena Predaja neprestano podsjećaju na prisutnost i općenitost grijeha u povijesti ljudi.” (KKC 401).
[31] Sv. Augustin u De civitate Dei navodi kako je grijeh „ljubav prema sebi sve do prezira Boga”. (KKC 1850) U djelu Contra Faustum manichaeum Augustin određuje grijeh kao „riječ, čin ili želju protiv vječnog Zakona”. (KKC 1849).
[32] Čija je posljedica bezboštvo. Vidi: Šarić i Wittschen, Rječnik sinonima…, 37.
[33] Ante Vučković, „Bogohula”, Crkva u svijetu 16/4 (1981.), 353.
[34] „Ime(na)”, u: Marijan Grgić, Josip Kolanović i Miljenko Žagar (prev.), Biblijski leksikon, Zagreb: Kršćanska sadašnjost (1996.), 116–117.
[35] Pero Vidović, „Vjerovati da je Isus Ja-jesam (Iv 8, 24)”, Obnovljeni život 68/2 (2013.), 198.
[36] Adalbert Rebić, „Biblijska eshatologija”, Bogoslovska smotra73/1 (2003.), 95–96.
[37] Damir Stojić, „Koja je najvažnija spoznaja za rast u duhovnom životu?” (https://hkm.hr/vjera/koja-je-najvaznija-spoznaja-za-rast-u-duhovnom-zivotu/, pristupljeno 18. 8. 2021.). Clive Staples Lewis o tomu piše: „Čovjek ne može umanjiti Božju slavu odbijajući slaviti ga, kao što ni luđak koji napisavši riječ ‘mrak’ na zidovima svoje ćelije ne može ugasiti sunce.” Navedeno u: „Pisac, mislilac, čovjek. C. S. Lewis”, Book, 61 (2015.), 14–15.
[38] Usp. Đuro Hranić, „Teološko-kristološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe”, u: Stjepan Baloban i Gordan Črpić (ur.), O dostojanstvu čovjeka i općem dobru u Hrvatskoj, Zagreb: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost (2003.), 13.
[39] „Bez kajanja, taj grijeh [smrtni] vodi u vječnu smrt.” (KKC 1874.).
[40] Biti krepostan znači „Biti čist! U mislima, riječima, djelima!” odn. biti gospodarom svoga jezika. Đuka Francuz i Ina Francuz (prir.) Kršćanski nauk, Župni ured Savski Nart, Savski Nart (2003.), 97. Toma Kempenac piše: „Tko nosi obuzdan jezik, mudar je. Zaveži svoj jezik za ogradu zubi, da ne požališ nijedne progovorene riječi jer ćeš o svakoj morati podati račun na zadnjem sudu.” (Nasljeduj Krista, I. knjiga, glava II.) O kreposti i uzdržavanju više u: Jordan Kuničić, „Krepost je iznad navike”, Bogoslovska smotra 40/4 (1970.), 312–320.
[41] Ivan Pavao II., Reconciliato et aenitentia. Pomirenje i pokora, Zagreb: Kršćanska sadašnjost (1996.), 16.
[42] Jakov Jelinčić, „Odredbe istarskih statuta u svezi s poštivanjem Božjih i crkvenih zapovijedi”, Tabula: časopis Filozofskog fakulteta, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli 12/1 (2014.), 129–130.
[43] Danko Zelić, „Proclamationes šibenskog kneza Fantina de Cha de Pesaro (1441. – 1443.)”, Povijesni prilozi 27/35 (2008.), 157.
[44] Josip Barbarić, Jozo Ivanović i Josip Kolanović, „GRADIVO: Odredbe i proglasi knezova srednjovjekovnih dalmatinskih gradova”, Fontes: izvori za hrvatsku povijest 3/1 (1997.), 20.
[45] Opširnije donosi: „Vjerski život i ćudorednost katolika u svjetlu odredbi crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine” (https://www.vjeraidjela.com/vjerski-zivot-i-cudorednost-katolika-u-svjetlu-odredbi-crkvenih-sabora-i-dijecezanskih-sinoda-na-prostorima-hrvatske-i-bosne-i-hercegovine, pristupljeno 4. 1. 2021.).
[46] Zvonko Džankić, „Dominikanske bratovštine u Dubrovniku”, Croatica Christiana Periodica 29/56 (2005.), 25.
[47] Opširnije donosi: Valentina Gulin Zrnić, „Antropološka vizura povijesti. Držićev Dubrovnik”, Etnološka tribina: godišnjak Hrvatskog etnološkog društva 26/19 (1996.), 159–161.
[48] „Naime, u njihovim su komedijama i maskeratama upotrijebljene prve psovke bludnoga karaktera: Dera t’ pas mater! u značenju Jeba t’ pas mater!” Gavran, Bludna psovka, navedeno u: Gregurović, Psovke u hrvatskome…, 5.
[49] Mikulić, „Psovka i smijeh”, 104–105.
[50] O navedenom opširnije u: Ivan Mužić, Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji: politički i pravni aspekti konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije, Split: Crkva u svijetu (1978.).
[51] „Stepinac Hrvatima: ‘Psovači, stidite se! Je li to zaslužio Bog, da mu pljujete svojim poganim ustima u lice?” (https://www.dnevno.hr/vjera/duhovnost/stepinac-hrvatima-psovaci-stidite-se-je-li-to-zasluzio-bog-da-mu-pljujete-svojim-poganim-ustima-u-lice-990293/, pristupljeno 4. 1. 2021.)
[52] To se ponajprije odnosi na oglede „Naš narodni grijeh” (Katolički tjednik, 37 (1930.)) i „Đavolski grijeh” (Katolički tjednik, 20 (1938.)). U potonjem Čekada ističe kako „… naš psovački grijeh (…) postaje prokletstvom za čitav hrvatski narod. To je već nešto dijaboličko, vražji, đavolski grijeh; otpad od Boga” kojim „prestajemo biti kršćanski i katolički narod.” Čekada drži da je pred hrvatskim društvom gotovo eshatološki izbor: „Ili ćemo od toga odbiti narod, ili smo i za vječnost i za vrijeme propali.”
[53] Stjepan Krizin Flodin, „Psovačka fronta”, Kalendar Srca Isusova i Marijina (1942.).
[54] „Svjesna ili namjerna psovka ili hula na Boga, težak je grijeh. Štoviše, ona je izvanredno težak grijeh (…) Pa kako psovač očituje volju povrijediti čast i dostojanstvo samoga Gospoda Boga, njegov je grijeh veći od grijeha ubojice, koji izravno ne nanosi štete ni nepravde Bogu nego stvorenju.” Navedeno u: Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Zagreb (1946.), 125–126.
[55] Navedeno u: Ante Katalinić, Psovkom okaljana rodna gruda, Zagreb (1983.), 26–27.
[56] Jordan Kuničić, „Ignacije Gavran: Bludna psovka (povijesno-psihološka studija), Sarajevo, 1962.”, Bogoslovska smotra 33/2 (1963.), 158–159.
[57] Ivo Pranjković, „In memoriam fra Ignaciju Gavranu (1914. – 2019.)”, Croatica et Slavica Iadertina 6/6 (2010.), 419.
[58] Ignacije Gavran, Bludna psovka. Povijesno-psihološka studija, Sarajevo: Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1962.), 8., navedeno u: Radoš, Fenomenologija psovanja…, 2.
[59] Usp. Katalinić, Psovkom okaljana…, 37–39.
[60] Rašeljka Zemunović, „Evo što je točno don Damir Stojić govorio na sinoćnjoj duhovnoj obnovi u Mravincima” (https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/evo-sto-je-tocno-don-damir-stojic-govorio-na-sinocnoj-duhovnoj-obnovi-u-mravincima/, pristupljeno 4. 1. 2021.)
[61] Huzanić Mišek, Fenomen psovki…, 19. Psovka kao sve veći kulturološki problem daje se iščitati iz Gavranova opažanja: „Mladi se momci često međusobno natječu u što težim i ‘sočnijim’ psovkama da bi pokazali svoju nadmoć nad onim što im je okolina dosad pružala kao pravilo dobrog i lijepog i da bi izrazili svoju pobunu protiv stare generacije, da bi sebi i drugovima dokazali, da su ‘odrasli’.” Gavran, Bludna psovka, 117–118, u: Radoš, Fenomenologija psovanja…, 8.
[62] Ante Gabrić, „Neću psovati”, Glas Koncila 2 (1980), prema: Katalinić, Psovkom okaljana…, 7.
[63] Slikovito ćemo navesti dva primjera iz hrvatskog dnevnog tiska. Vidi: Jelena Ćubel, „Lud je za Modrićevim nogama: ‘Luka nas je naučio psovati…’” (https://www.24sata.hr/sport/lud-je-za-modricevim-nogama-luka-nas-je-naucio-psovati-604447, pristupljeno 4. 1. 2020.). Također, vidi i: Marko Šnidarić, „Ruski car Fjodor: Vole ga Putin i Trump, psuje i na hrvatskom” (https://www.24sata.hr/sport/ruski-car-fjodor-vole-ga-putin-i-trump-psuje-i-na-hrvatskom, pristupljeno 4. 1. 2020.).
[64] Primjerice: Ivan Božić, „Psovke u Hrvata i njihova učestalost” (https://www.srednja.hr/novosti/psovke-u-hrvata-i-njihova-ucestalost/, pristupljeno 4. 1. 2020.). Vidjeti i: „Mladi Nijemci psuju sve ‘sočnije’, ipak s Hrvatima se još uvijek ne mogu natjecati” (https://direktno.hr/zivot/zabava/mladi-nijemci-psuju-sve-socnije-ipak-s-hrvatima-se-jos-uvijek-ne-mogu-natjecati-178560/, pristupljeno 4. 1. 2020.).
[65] „Learn Croatian Swear Words: Swear Like a Croatian Guide” (http://www.chasingthedonkey.com/learning-croatian-dalmatian-phrases/, pristupljeno 4. 1. 2020.).
[66] O krizi propovijedi u Crkvi XXI. st. opširnije u: Ado Drin, „PROPOVIJED ILI „ČETVRTO ČITANJE” (istraživačko razmišljanje katoličkog laika)”, Kršni zavičaj 41/43 (2010.), 267–276.
[67] Više o tome donosi: Sanja Cvetnić, „Dominikanci i njihova ikonografija nakon Tridentskoga koncila”, u: Igor Fisković (ur.), Dominikanci u Hrvatskoj, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori (2011.), 181–202.
[68] „Molitva Imenu Isusovu” (https://hkm.hr/duhovnost/molitva-imenu-isusovu, pristupljeno 4. 1. 2020.)
[69] Usp. Slavica Buljan, U slavu Svetog Srca, Zagreb (2008.), 107.
[70] Ivan Fuček, Ne izgovaraj…, 291.