Published On: Thu, Sep 24th, 2020

Bog postoji, njeno ime je Petrunija: Priča o Balkanu, agresivnom patrijarhatu i životarenju

Na Bogojavljanje (19. januara) pravoslavni svećenik baca u vodu drveni krst za kojim u hladnu vodu rijeke skaču promrzli muškarci. Grabež za njim uslovljen je vjerovanjem da će onom ko ga uhvati, godina donijeti sreću i uspjeh. Petrunija (Zorica Nuševa) je pretila mlada žena koja će se zateći na tom mjestom i impulzivno skočiti u rijeku, jer drugog izlaza iz vlastite nezaposlenosti i očaja tog dana nije imala, kao ni druge mogućnosti da dokaže kako je u nekim vještinama bolja od većine muškaraca.

 

Ovo je kratki sinopsis makedonskog filma “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”, koji je svojim provokativnim naslovom izazvao brojne reakcije u javnosti, a na njegov internacionalni uspjeh koji je započeo svjetskom premijerom u glavnom takmičarskom programu Berlinskog filmskog festivala 2019. godine, makedonske vlasti su se jednostavno oglušile. Priča filma je inspirisana stvarnim događajem, a scenarij potpisuje bosanskohercegovačka dramaturginja Elma Tataragić. Nakon bogatog festivalskog života i brojnih nagrada, “Petrunija” je “skočila” u distribuciju u kinima susjedne Hrvatske.

Mjesto gdje je Bog rekao laku noć

Filozofsko pitanje o tome da li je Bog, ukoliko postoji, muškarac ili žena, film je postavio u makedonskom gradu Štip, mjesto kojem je “Bog rekao laku noć”. U ironičnom prikazu depresivne svakodnevice savremene Makedonije, mlada žena je 2014. godine samo jednim skokom u rijeku isprovocirala bijes crkve i policije, ali i potrebu makedonske redateljice Teone Strugar Mitevska da upravo taj frustrirajući događaj bude priča njenog petog po redu igranog filma. U pravoslavnom svijetu na Bogojavljanje za drvenim krstom skaču isključivo muškarci, a jedna žena je uhvativši relikviju prenerazila vjersku zajednicu i izazvala pomutnju među lokalnim stanovništvom.

 

Kada ugrabi krst, Petrunija ima samo nekoliko sekundi nadanja da će stvari u njenom životu krenuti nabolje, ali ubrzo joj muška rulja želi oteti predmet, urlajući da je žena. Kada se ogluši na zahtjeve da vrati krst, policija je privede u stanicu, pa se tamo tako nađe u društvu svećenika i ograničenih čuvara javnog reda i mira. Ubrzo započinje manifestacija šovinističke moći u konzervativnom društvu, gdje treba spasti muški obraz. Pred stanicom prosvjeduje unezvijerena rulja, a uvid u cijelu situaciju ima i televizijska novinarka (Labina Mitevska) koja je razapeta između potrebe za senzacijom i svjesnosti o tome šta se dešava u državi gdje se korupcija, mizoginija i socijalna bijeda kriju iza tradicije. Ona kaže: “Iako je 21. vijek, čini se kako da živimo u Srednjem vijeku.”

 

Tamo gdje vječno sunce sja…

Na početku filma Petrunija stoji u praznom bazenu ispunjenim snijegom, što je metafora za uništen sportski život i duh, koji se u Sjevernoj Makedoniji manifestuje kroz praznovjerje. Na Bogojavljanje djevojke tradicionalno pod jastuk stavljaju ogledala kako bi u njima mogle vidjeti lik muškarca za kojeg će se udati, ali Petrunija nema dečka, kao ni posao, iako je diplomirana historičarka. Na ponižavajućem intervjuu za posao rečeno joj je da zbog svog izgleda nije poželjna čak ni za seksualnu eksploataciju. U agresivnom patrijarhatu, koji u zaostalim sredinama današnjoj ženi dodjeljuje samo dvije uloge, uloge majki i kurvi, junakinja filma postaje “luđakinja” koja se usuđuje iskočiti iz okvira i oskrnaviti tradiciju.

Film je snimljen u Štipu, u blizini mjesta stvarnog događaja, a prije početka snimanja o temi su obaviješteni predstavnici crkve, koji su potom producentskoj ekipi poručili kako ne žele imati nikakve veze s filmom. Napomenuli su kako “Bog za njihovu informaciju postoji i da je muškarac”, potvrđujući osnovnu ideju filma da se u njemu predstavi nazadovanje i religijska zatucanost male sredine. Na tom socijalnom dnu tranzicijske Sjeverne Makedonije, koje postoji svugdje na Balkanu, Bog je najmanji problem, a ekonomija jednako rijetka pojava.

 

Pedantno režiran film krasi impresivna fotografija i punoća kadra u kojem se stalno nešto događa. U depresivnom ambijentu balkanske zabiti dominiraju umorna lica ljudi, koji ne žive već životare po inerciji. Svaki lik je karikaturalni poslušnik u hijerarhiji mačističkih snaga, na čijem čelu su bradati muškarci u haljinama. Film krase duhoviti dijalozi građeni na apsurdu situacije.

Inače, makedonska filmska industrija posljednjih godina bilježi historijske uspjehe. Ove godine su Makedonci s dokumentarnim filmom “Medena zemlja” zamalo osvojili Oscara u kategorijama Najboljeg internacionalnog i Najboljeg dugometražnog dokumentarnog filma. “Medena zemlja” je najveći uspjeh makedonske kinematografije nakon filma “Prije kiše” (1994.) Milča Mančevskog, koji je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji,koji je također imao oskarovsku nomnaciju. Ukazivao je na tragediju u koju neizbježno vode nacionalizmi i vjerska zatucanost.

U njegovom naslovu je preko meteorološke simbolike progovoreno o lošim balkanskim vremenima, baš poput filma „Bog postoji, njeno ime je Petrunija“. Ništa se nije promijenilo u balkanskoj mizoginoj sredini od tada, a šanse za za prosperitet su male čak i kod onih koji uspiju uhvatiti krst. Film je na Berlinaleu osvojio Nagradu ekumenskog žirija, dok je na Pulskom filmskom festivalu ovjenčan Zlatnom arenom za najbolju režiju u programu Manjinske koprodukcije.