Pretvaranje jednog grada u turističko mjesto može imati svoje, dobre i loše strane. Kao i sve ostalo i to može biti mač sa dvije oštrice. S jedne strane, cijene su vrtoglavo skočile zbog priliva turista, pa su se ugostiteljski objekti i uslužne djelatnosti prilagodile tome, a s druge strane, lokalnom stanovništvu te iste cijene mogu biti previsoke. A plaće male.
Dubrovnik je oduvijek slovio za jedan od najposjećenijih gradova na Jadranskom primorju. Sa svakodnevnim povećanjem broja gostiju, javlja se i još veća potreba za radnom snagom. Tu priliku su prepoznali radnici iz susjednog Trebinja i pametno je iskoristili.
Umjesto da rade za minimalac, mučeni na probnom radu i uvjetovani poslom, kakvim-takvim, dobili su priliku otići u Dubrovnik i za puno veći novac imati isti broj radnih sati.
Životni standard u Bosni i Hercegovini se ne može uspoređivati s onim u Hrvatskoj, pa se i ne čudi što sve više radnika iz BiH ide u susjednu državu „trbuhom za kruhom“.
Da je to jedan veliki plus za običnog radnika, govori i to da se u Trebinju dogodila situacija da su radnici jedne benzinske crpke kolektivno dali otkaz, zbog neispunjenja njihovih zahtjeva i povećanja plae u iznosu od 100 KM.
Veće šanse za posao, privukle su i mladog Aleksandra Milićevića iz Trebinja, koji je bez imalo razmišljanja prihvatio ideju da svoju radnu karijeru nastavi u Dubrovniku.
„Već skoro tri godine radim u Dubrovniku. S nekih 500-600 KM plaće koju sam dobivao ovdje, a od koje se ne može živjeti, prešao sam na mnogo veću i naravno da sam zadovoljan. Ono što vas oduševi jeste to što vas tretiraju kao radnika. Nema maltretiranja oko prijave i dokumenata i poštuje se zakon ponude i potražnje. Ja trebam njima i cijene me. Oni trebaju meni i cijenim ih. Ja sam zadovoljan i za sada ne razmišljam da se vratim u Trebinje.“
Aleksandar nije usamljen slučaj koji smatra da je otvaranje radnih mjesta u Dubrovniku dobar potez. A ni Trebinjci nisu jedini koji idu. Ako izuzmemo pandemiju i lockdown koji je bio svuda oko nas, tu je i sve veći broj radnika iz Bileće, koji ili “vozare“ svaki dan ili bivaju tamo smješteni, pa kući idu vikendom ili kada imaju slobodan dan. Pa ni gužve na granicama nisu toliki problem, kada ljudi znaju da idu zaraditi svoju koru kruha.
„Ja sam iz Bileće i puno mi je lakše biti u Dubrovniku, nego da vozim svaki dan na posao i nazad. Tamo, pored plaće, imam osiguran i smještaj i hranu, pa mi se itekako isplati. Vjerujte, ne želim više moliti za posao na kome ću raditi po 10 i više sati i pitati se što ću i kako ću ako dobijem otkaz. U Dubrovniku sam promijenio dva posla, našao ono što mi odgovara i ne želim mijenjati“, ističe Bilećanin Marko Vujović za Hercegovina.info.
Trebinjski Zavod za zapošljavanje nema točan podatak koliko je radnika otišlo u Hrvatsku raditi. Neslužbeno, taj broj iznosi preko 2000 radnika, ali se i to ne može pouzdano tvrditi, zato što postoji veliki broj ljudi koji uopće nisu bili prijavljeni na zavod za zapošljavanje, a otišli su raditi. Službena suradnja između Zavoda BiH i Hrvatske ne postoji, a sporazum koji se odnosi na medicinsku struku potpisan je samo s Njemačkom i Slovenijom.
„Što se tiče Hrvatske, oni se mogu oglašavati, niti mi možemo raditi posredovanje, ali oni se mogu oglasiti našem Zavodu za zapošljavanje i slati nama natječaje, ali mi pojedinačno s njihovim zavodom, ne možemo. Ne postoji statistika koliko ljudi iz Trebinja radi u Dubrovniku. Saznanja o zasnivanju radnog odnosa imamo samo ako osoba dođe po odjavu, u svrhu reguliranja zaposlenja. Najtraženije su ugostiteljske struke, tj. konobari i kuhari. Za vrijeme pandemije koronavirusa, na Zavod za zapošljavanje je prijavljen određen broj osoba koji su došli iz radnog odnosa s područja Grada Dubrovnika, zbog smanjenog obujma posla“, ističe Mirjana Sušić, šefica trebinjskog Zavoda za zapošljavanje.
Na svu sreću, pandemija je na izdisaju, pa se radnici polako, ali sigurno vraćaju na svoja radna mjesta.
Radna migracija stanovništva i odlazak nekih tridesetak kilometara od svog mjesta, treba biti odličan alarm upozorenja da svaki dan ostajemo bez radno sposobnih ljudi. Trebamo se zapitati imaju li ti ljudi uopće želju vratiti se ili će im sljedeća stanica biti puno dalja od ovih početnih trideset kilometara.
wpDiscuz
