Ovo je priča o bosanskohercegovačkom snu.
Prije nekih desetak godina, Mišo Kovač je izjavio kako je teško stanje na hrvatskoj muzičkoj sceni, ali je ipak priznao da postoji jedan ozbiljan muzičar u Hrvatskoj i to Goran Karan (Vagabundo). Istina, Mišo je dodao i sljedeće: “on nema dušu, nema karizmu, ne izgleda nešto, ali zna da pjeva”.
U bosanskohercegovačkom snu, glavna junakinja takođe nema dušu, nema karizmu, ne izgleda nešto.
Ali za razliku od Karana (za koga ne znamo kako je reagovao na Mišove riječi), ona ne zna da pjeva, ne zna da priča, ne zna da piše, ne zna da se ponaša, nije ni visoku školu završila. Jednom rječju – ništa. Ali, postala je ambasadorka.
Ova topla ljudska priča treba biti ispričana kako bi se Bosna i Hercegovina konačno afirmisala kao zemlja u kojoj ništa nije nemoguće, u kojoj je, ako ćemo plitko umovati, imanje nemanje, a nemanje imanje.
Slučaj naše junakinje, koju ćemo nazvati Dara Bubamara, po legendarnoj primadoni srpskih buvljaka, potresan je i filozofski dubok.
Naša Dara, intelektualni paramecijum, ograničenog, ali duboko fekalnog vokabulara, rođena je i odrasla (reklo bi se) sa instinktima lisca, u njenim krajevima poznatim pod imenom Matan.
Sve što joj je priroda zakinula, nadoknadili su nepogrešivi instinkti seoske demagogije, koja je najjača životna škola i najisplativija metoda uspjeha za nju i slične buduće ambasadore, motivacione govornike, voditelje programa duhovnog i fizičkog preporoda, političare i, ko zna, možda i buduće Nobelovce.
U preporođenom društvu visokih standarda i gotovo antičkih vrijednosti, živog intelektualnog diskursa, renesansi filozofskih rasprava, brojnih doktorata i naučnih dostignuća, djelo Dare Bubamare je lako našlo svoju čitalačku publiku.
Čitačice Hajdegera, u pauzi između čupanja obrva i đipanja po svadbama, gutale su duboke pričice napisane mizoginim jezikom seoskih silovatelja i osjećale da u njima odjekuje prava istina.
Divile su se sposobnostima svoje heroine da svoju ličnu nesreću i bolest pretvori u još jednu reklamu, bivajući svjesne velike istine da su ženu kroz istoriju svlačili uvijek i samo za njeno dobro i zarad filozofske poruke.
Brojne je noći Dara Bubamara probdjela uz svijeću sa mirisom vanilije, mučeći se leksičkim nedoumicama ( da li da napišem “jebati” ili “jebavati”?) i smišljajući nove načine da afirmiše svoju duboko bitnu personu. Kamo dalje, kamo dalje, vapila je njena nepostojeća duša.
I opet, ono što intelekt nije mogao da shvati, shvatili su instinkti lupeža. Gotovo niotkud stvorila se pozornica, stvorio se neki festival, okupili su se neki ljudi, neko je Daru oklevetao, neko joj nešto nije dao, a ona je kao htjela, pa je onda psovala i nazivala ih pogrdnim imenima, pa su se skupili i pošteni intelektualci Bosne i Hercegovine, pa su je branili, pa je bilo povuci-potegni, i na kraju fin publicitet.
Skoro kao domaći porno uradak.
Dara genijalac, svaki svoj promašaj pretvara u žalosno mučeništvo. A sve to da bi se ona afirmisala kao inteklektualka, borac za slobodu i pravdu. I da se ne bi previše pričalo o tome da je možda pomalo nerealno da neko ko je završio samo srednju školu postane diplomata.
I dok smo se mi obični smrtnici zamajavali pričama o formiranju vlasti, korupciji, iseljavanju ljudi, propasti kapitalizma i ekonomskim krizama, za Daru, svanuo je i taj dan, Dara je dobila agreman.
Dara, apsolventkinja. Dara, kojoj je ostao samo još jedan ispit.
Dara, koja će stopama velikog Andrića upisati svoje ime u anale bosanskohercegovačke diplomatije. E to je bosanskohercegovački san!
Evo, sva sam se naježila!