Već trideset puta. Toliko su puta u posljednje tri godine maloljetnici napali isti stan, istu ženu, na istoj adresi – Vukovarska ulica, Mostar. Žrtva nije političar, nije poznata ličnost, nije netko tko može dati intervju. Žrtva je starica. Sama. I nezaštićena.
Ovaj tjedan su opet došli. Kamenje. Psovke. Razbijen prozor. Iza stakla – drhtava ruka i pogledi koji su davno prestali tražiti pomoć. Umjesto toga, gledaju dolje. Tiho. Kao da šutnja može spriječiti da se kamen ponovno zaleti.
Ali kamenima nije stalo do šutnje.
Šokira podatak da je ovo učinjeno tridesetak puta. Još više šokira činjenica da se ništa nije promijenilo. Policija dođe, napravi zapisnik, ode. Gradonačelnik šuti. Upravitelji sigurnosti peru ruke. A starica ostaje – pod opsadom.
U gradu koji se voli kititi epitetima “europski”, “siguran”, “kulturni” – odvija se tiha, ali brutalna tragedija. Mostar ne zaslužuje takvu sramotu. Ili – možda ipak zaslužuje – jer dopušta da se to događa.
Nisu ovo više samo razbijeni prozori. Ovo je razbijanje dostojanstva. Razbijanje sigurnosti u vlastitom domu. U zemlji koja prešutno odgaja nasilnike. Jer ako je maloljetniku dopušteno da nekažnjeno kamenjem gađa staricu – onda smo izgubili svaki orijentir. I zakon i moral i budućnost.
I ne, ne pomaže reći da je riječ o “problematičnoj djeci”. Ovo nije problem – ovo je teror. Sustavan. Ponavljan. Organiziran.
Jedna žena, jedna adresa, jedan grad – i nijedna institucija da stane ispred nje, da kaže “dosta”.
Koliko još razbijenih prozora treba da bi netko otvorio vrata?
Koliko puta treba starica u Vukovarskoj pogledati kroz staklo u nadi da vidi policajca, umjesto napadača?
Ili čekamo da se dogodi ono nepopravljivo?
Mostar, probudi se. Jer ovo više nije pitanje sigurnosti. Ovo je pitanje ljudskosti.
wpDiscuz
