Dijelove Dnevnika blaženog Alojzija Stepinca iz knjige ‘Krvavi Udbin dosje o blaženom Stepincu’ donosimo u nastavcima
UBOJSTVO KRALJA ALEKSANDRA
9. X. 1934. Kao grom iz neba došla je navečer vijest da je Kralj Aleksandar umoren u Marseillu. Sjedio sam oko 8 sati navečer u sobi kad li zazvoni telefon. Mislio sam da ne čujem pravo ili je kakova varka, pa nazovem bansku upravu, ali bila je istina. Gospode Bože! Kamo idemo i što će biti/nekoliko riječi precrtane su tušem/. Pošao sam odmah k Preuzvišenom Dr. Baueru. Već je bio u krevetu ali još budan te mu priopćim vijest/nekoliko riječi precrtano tušem/. Bio je potresen. Cijeli grad zapao je u neku zlokobnu šutnju, sve se odmah zatvorilo ne znajući šta će biti.
10. X. Rano ujutro evo prvih novinskih vijesti.
11. X. /pet redaka precrtano je tušem/ Danas je bio kod mene biskup Njaradi pa mi je u razgovoru spomenuo da nije isključeno da je intelektualni začetak umorstva masonerij, jer se je Kralj Aleksandar u posljednje vrijeme počeo hladno ponašati prema masoneriji. Ništa se ne bi čudio, jer ta tamna družba kadra je sve i ona je začetnik premnogih zala što biju čovječanstvo. Dobio sam telefonsku obavijest da su napali biskupsku kuriju u Banjaluci i neke katoličke institucije u Sarajevu. Sve mi se čini da bi masonerija rado izrabila ovaj momenat da udari po crkvi katoličkoj, jer u mutnome je najlakše loviti.
U gradu Zagrebu razni elementi da iskoriste položaj i udare na kat crkvu. Dr. Bakšić poručio mi je, da je doznao, da se spremaju demonstracije protiv nadbiskupa zbog Okružnice, koja da je „odviše suha“. Razloga zato ne bi bilo jer je već izašla i druga u „Katolič.listu“ koju su primile sve redakcije, a poslan je i policiji, a koja okružnica nije „suha“ da ne bi uredovala možda radi zvonjenja. Očito toj „masi“ nije do pijeteta prema pok. Kralju, nego do nečeg drugog. Ona je nesvijesno orudje masonerije, koja misli da je sad došla faza da obračuna sa kat. crkvom. Rano ujutro došao mi je župnik iz Bosiljeva Dušić i javio da ga je sreski načelnik presudio na 10 dana zatvora jer nije odmah zvonio. Navečer mi je javljeno sa željezničke stanice, da dolazi Njezino Veličanstvo Kraljica Marija i Kralj Petar u 1/2 jedan u noći na kolodvor pa će ih dočekati na kolodvoru. Prije večere došao je Dr. Slomić do nadbiskupa i opet javio, da se spremaju demonstracije protiv nadbiskupa zbog Okružnice, pa bi bilo dobro zamoliti bansku upravu, da ih spriječi. Ja sam odgovorio, da se ne moli ništa makar baš i budu demonstracije. 13. X.
U noći ja sam bio na kolodvoru na dočeku Kraljice i Kralja. Bili su svi službeni predstavnici crkvenih, vojnih i civilnih vlasti. Na cijelom kolodvoru vladala je grobna tišina kao smrt. Neka teška atmosfera. Kraljica ni Kralj nisu se ni pojavili a vlak je krenuo dalje, a mi se razišli. Prije podne poručio mi je Dr. Janko Šimrak da je s pouzdane strane doznao, da je Dr. Pečarević, predsjednik udruženja četnika u Zagrebu izjavio „da će nakon sprovoda obračunavati se sa koadjutorom Dr. Stepincem“, da li me kane ubiti ubiti ili što drugo neznam. Bog dragi je moja nada i ufanje. Hoću pravdu i istinu za Sv. Crkvu i hrvatski narod, a prema tome i za Jugoslaviju za koju viču toliko da je u pogibelji. Samo pravda i istina mogu je spasiti. Doznao sam i to da su „Četnici“ bili kod generala Bodina i tražili ovlast da smiju ubiti mene, p. Millera i neke frankovce. Neznam kako ja dolazim u isti red sa frankovcima, kad nikad nisam bio političar. Bodi da im je navodno rekao, ako to učine da će ih dati sve postrijeljati. Zatim su otišli generalu Mariću, a taj da ih nije htio ni primiti. Neznam što je istina, ali ja se uzdam u dragog Boga da će pobijediti pravda i istina.
POGREB KRALJA ALEKSANDRA
„PRINC PAVLE SKLON JE KATOLIČKOJ CRKVI“
Danas je bio kod Preuzv. ministar Dr. Švrljuga. Pripovjedao mu je da je regent princ Pavle veoma sklon crkvi katoličkoj i da je navodno izjavio da neće dopusiti da se dalje tlači katoličku crkvu koja je jedina kadra da donese mir i spasi nas od boljševizma. Dr. Švrljuga je upozorio Preuzvišenoga neka bih ja svakako posjetio kad budem u Beogradu iza sprovoda kraljevog, kneza Pavla i Kraljicu Mariju. Glede samog sprovoda u Beogradu već sam se interesirao kod Nuncija na koji način ćemo mi sudjelovati, jer ne možemo aktivno sudjelovati „in sacrio acatholicomu“. Nuncij mi je odgovorio da je već uredio stvar sa Vatikanom pa neka samo dodjem u Beograd. Popodne mi je telefonirao Dr. Lončarić i upozorio neka ne idem u Beograd ili barem neka se čuvam, jer su zagrebački Srbi/odnosno što sam već prije čuo „Četnici“/ zaključili da se poubija Episkopat. Nasilja se već dogadjaju na sve strane i ranim jutrom došao mi je jedan seljak iz Debaca/blizu Čazme/moliti za zaštitu, jer su noćas odveli žandari tamošnjeg trgovca sa ženom a noćas će po svoj prilici njega i sina mu. Na večer sam otišao s Preuzv. te ljubljanskim, mariborskim i križevačkim biskupom na kolodvor da dočekamo mrtvo tijelo Kralja Aleksandra. Tek oko polnoći vratili smo se kući. Bilo je nešto potresno cijeli taj prizor. Gospode Bože! Bože pravde! Bože mira! Bože ljubavi, sloge, milosrdja, smiluj se svima nama, domovini našoj, narodu hrvatskom, svemu čovječanstvu! Kamo mi idemo?
17. X. 1934. Danas sam otputovao na put u Beograd, na sprovod Kralja Aleksandra. Vlak je bio dupkom pun sa mnom je putovao i ljubljanski biskup Dr. Rožman te križevački vladika Dr. Njaradi, a u Vrpolju priključio nam se i djakovački biskup Akšamović. Stigli smo u Beograd sa zakašnjenjem od 2 sata i odsjeli u Nuncijaturi. Nuncij mi je već prije javio, da ćemo moći prisustvovati po menu u pravoslavnoj crkvi po dozvoli Sv. Stolice, ali s druge strane opet nećemo moći jer je crkva vrlo malena, a imade mnogo članova vladarskih kuća iz inozemstva. Meni je bilo i draže da ne idem u pravoslavnu crkvu, jer bi naši vjernici to zlo uzeli, pogotovo kad su me sa više strana upozorili neka ne idem u Beograd, jer će me ubiti.
18. X. Pogrebne svečanosti trajale su puna četiri sata. Već rano ujutro dok smo čekali kraj crkve, došao je do mene bivši ministar Dr. Vojo Janjić. Vidio sam da nešto hoće, ali sad nije bilo vremena za razgovor. No jedva sam došao kući poslije sprovoda nazove me Janjić telefonski i upita da li bi me mogao posjetiti, jer mi ima nešto interesantno pričati. Rekoh mu da ga čekam u 6 sati. Dotle sam sa biskupom Njaradiem posjetio francuskog patra Privata da se informišemo da li predsjednik Lebun ostaje dulje u Beogradu da nas prime u audienciju da ga upozorimo na nepravdu koja se nanosi crkvi katoličkoj i Hrvatima, za što sve u velike smatraju Hrvati krivim Francusku koja podupire takav režim. Doznali smo da se Lebun odmah vraća, ali nam je p. Privat obećao da će točno informirati poslanika Naggiara koji će i mene posjetiti u Zagrebu. Došao kući već me je čekao Voja Janjić. Odmah mi je priopćio da su svi članovi regentskog vijeća i zamjenici masoni.
No glavna svrha njegovog posjeta bila je nešto drugo. Rekao mi je da masonerija nije patrijarhu Varnovu zvala uopće na kolodvor kad je Kralj dopremljen u Beograd te je htjela svakako spriječiti da kralj bude nošen u crkvu. Patrijarha i pravoslavni episkopat bio je silno uvrijedjen i htjeli su da ne prisustvuju uopće sprovodu dok konačno nije na intervenciju drugih faktora spriječeno da se kralja pokopa bez blagoslova crkve. Nadalje mi je Janjić pričao da pravoslavni sveštenici jako neredovito primaju plate, da je pokvarenost medju školskom mladeži iz dana u dan veća, da masonerija ima sve veći upliv i t.d. pa bi morali zajednički nastupati mi i pravoslavna crkva. Napokon me je zamolio neka bi posjetio patrijarhu Varnovu. Tužio se silno na ruskog episkopa mitropolita Antonija, koji da je mnogo kriv nedaćama pravoslavne crkve. Dodao mi je i to, da pokojni kralj Aleksandar nije već dvije godine primio patrijarha Varnova.
Iz svega toga razgovora stvorio sam zaključak: Janjić nije došao sam od sebe nego u dogovoru ili bolje po nagovoru patrijarha kojemu je bilo neugodno da sam zamoli zastanak jer je svojom poslanicom pred dvije godine teško uvrijedio katolike. Kako pak u pravoslavnoj crkvi vlada cezaropapizam i crkva stoji i pada sa kraljem, a kralj je sada umro i čini se da će vlada biti jako nesklona pravoslavnoj crkvi i to izgleda da se patrijarha poplašio i indirektno ponudio suradnju katolicizma preko Janjića. Ja sam se ipak posavjetovao prije sa Nuncijem, biskupom Njaradijem, Aškanovićem i Rodićem. Svi su bili mnijenja da idem do patrijarha samo što je Nuncij bio u početku malo skeptičan.
wpDiscuz
