Ljubinje, jednu od najizoliranijih lokalnih zajednica u Hercegovini, godišnje napusti oko 50 stanovnika, pretežno mlađih, u potrazi za boljim životom. “Najveći problem je voda, a zatim put na relaciji Ljubinje – Stolac.
On se vodi kao magistralni put, a vidjeli ste kako izgleda. Urađen je 1974. godine i od tada nije obnavljan. To vam je magistralni put koji je širok samo pet metara. Mislim i da smo jedina općina u ovoj regiji koja nema alternativni vod za napajanje električnom energijom. Nama struja dolazi iz Federacije BiH i pola naših dalekovoda je u Federaciji, a pola je u RS”, objašnjava Darko Krunić, načelnik Ljubinja.
Ljubinje je poslije 20 godina vladavine SDS-a i njegovog kadra Veska Budinčića u listopadu prošle godine dobilo Krunića za novog načelnika. On kaže da bi, prema obećanjima iz Ministarstva prometa i veza RS, ove godine trebala početi sanacija bar jednog dijela kritičnog puta, a dogovorena je i izrada projekta za obnovu vodovodne mreže.
“Čim sam došao na funkciju razgovarao sam s resornim ministrom i dobio obećanje što se tiče puta. Kada je opskrba vodom u pitanju, tu je situacija teža jer se radi o velikim ciframa, ali će određene stvari biti urađene kako ne bi dolazilo do tako čestih nestanaka vode”, kaže Krunić.
Pored očiglednih infrastrukturnih problema, Ljubinje, kao i ostatak istočne Hercegovine, ima ogromne probleme s nezaposlenošću, toliko velike da je više nezaposlenih nego onih s platom.
“Mi smo prije rata bili općina koja nije imala nezaposlenog čovjeka, čak su nam dolazili iz Stoca i Čapljine da rade, a sad je već druga priča. Dugi niz godina ništa nije ulagano u općinu, tako da mi sada imamo ogromne probleme”, govori Krunić. Ulice Ljubinja su puste, a ekipa “Nezavisnih” je za tri sata koliko je provela u ovom mjestu srela svega nekoliko mještana. Inače, ova općina trenutno broji oko 2.300 stanovnika. Novinari su sreli Milicu Dangubić, devetnaestogodišnjakinju iz Ljubinja, koja već godinu dana radi u jednom od lokalnih kafića. Kaže da je trenutno zadovoljna tim poslom, ali da to nije trajno rješenje.
“Većina ovdje radi po kafićima, pekarama i prodavnicama. Imamo tu samo jednu-dvije fabrike koje kao nešto rade, a sigurna sam da bi rijetki odlazili kad bi se omogućilo mladima da rade i normalno žive. Danas tko god ode na fakultet – i ne pomišlja da se vrati u Ljubinje”, kaže Dangubićeva. Nisu rijetki ni slučajevi kao što je kod V.Đ., majke troje djece. Ona i suprug preživljavaju od dječjeg dodatka.
“Šta misliš kako živim: imamo 105 KM dječjeg dodatka nas petoro i podstanari smo. Jel treba još nešto da pričam? Da ima igdje posla radili bismo, ali kad nema”, kaže ona. Ljubinjci prestaju i saditi svoj nadaleko poznati duhan. U samoj općini nema nijedne otkupne stanice, a sama cijena je, kažu, smiješna.
“Većina naroda se sada okrenula sadnji smilja. Biljka je veoma otporna, ulaganje malo, rizika skoro da i nema, a potražnja za uljem od smilja je velika. Sve što se proizvede otkupe firme iz Italije, koje se bave proizvodnjom parfema”, govori Krunić. Ovu malu zajednicu u vrijeme cvata voća zadesile su i velike hladnoće, koje su uništile skoro čitav urod višnje i trešnje. Šteta je, kaže načelnik, oko milijun i po KM, što je nešto malo manje od godišnjeg proračuna općine.
“Eto, i nevrijeme nas hoće, a dobro sve češće zaobilazi”, kaže jedan stariji Ljubinjac. (Nezavisne.com)
wpDiscuz