Published On: Ned, velj 28th, 2021

Bezvezan skandal bezveznog aktivističkog doba

‘Emily in Paris’ mogla je biti lijepa razglednica. Ovako je samo osrednji rezultat osrednjeg projekta koji u nekom realnom svijetu bez potrebe za hiperprodukcijom ne bi imao šanse

Nedavno objavljen popis nominiranih za prestižnu nagradu Zlatni globus, naravno, nije prošao bez kuknjave. Ovaj put nije riječ o zloupotrebi moći ‘bijelog, heteroseksualnog privilegiranog muškarca’, nego o trendu da se u očiti proizvod industrije zabave, bio to filmski ili televizijski sadržaj, upiše aktivizam i traži nepostojeće aktivističke poruke. U tom svjetlu možemo promatrati i kritike iznesene na račun serije ‘Emily in Paris’ i njezine glavne glumice Lily Collins. Njezin je najveći krimen poznati otac, a seriji se predbacuje nedostatak aktivizma. No je li njihovo učitavanje u eskapističku zabavu zbilja nužno?

 

 | Author: NetflixNETFLIX

Malo je što svijet filma i s njime povezanu medijsku i industriju zabave u posljednje vrijeme natjeralo da se okrene naglavačke kao nedavno objavljene nominacije za ovogodišnje Zlatnih globusa. Osim što pandemijom uzrokovana suša i nije ostavila mnogo žita među filmskim kukoljem pa je i bez tradicionalnih pretkazivača moguće predvidjeti tko će odnijeti pobjedu u noći dodjele najvažnijih zlatnih kipića, 2020. označila je svojevrsnu prekretnicu u produkciji, a 2021. u valorizaciji snimljenog televizijskog programa. Naime, prvi je ovo put otkad se 1991. i televizijski svijet počeo vrtjeti oko Zlatnih globusa, da prevagu pred televizijskim kućama odnose streaming platforme. Među čak četrdeset i dvjema što ih je za svoj serijski i filmski sadržaj zaslužio streaming gigant Netflix posebno su, čini se, problematične dvije – ona kojom se desetodijelna serija “Emily in Paris”, uz “Stjuardesu”, “Veliku”, “Teda Lassa” i “Schitt’s Creek”, našla na popisu nominiranih u kategoriji najboljih TV mjuzikala ili komedija, a njezina glavna glumica Lily Collins zbog abecednog poretka predvodi popis potencijalnih osvajačica titule “najbolje glumice” u istoj kategoriji.

Problem je, međutim, kako se daje zaključiti iščitavanjem (pre)dugih statusa, medijskih napisa i medijskih članaka potpuno izvankontekstualan. Kritičari ne zamjeraju stranim hollywoodskim dopisnicima što su na svoj popis uvrstili pariške pustolovine mlade američke marketingašice, nego što su s njega izostavili izrazito hvaljenu BBC-jevu seriju “I May Destroy You”, priču o seksualnom zlostavljanju i životu koji mlada crnkinja, unatoč svojem statusu “žrtve”, ne prestaje voditi. 

 

 | Author: I may destroy you/ScreenshotI MAY DESTROY YOU/SCREENSHOT

 

Ta je serija izuzetno važna, kritičari kažu, jer pokazuje da žrtve seksualnog (ili ma kakvog drugog) zlostavljanja nisu neki nepoznati “oni”, nego žive među normalnim i inkluzivnim “nama”, uz vrlo važnu poruku o mogućnosti, pa i nužnosti nastavka života nakon proživljene traume. Hvaljena je, osim premise, i gluma Michaele Coel, koja kao glavna protagonistkinja Arabella iznosi priču koju je stvorila, napisala i u njezinu oblikovanju sudjelovala kao suredateljica i izvršna producentica. I Coel je, nije teško zaključiti, nominacija za Zlatni globus izmaknula. No nije joj je preotela ili je s popisa nepravedno istisnula Lily Collins, predlagatelji su prednost dali Oliviji Colman i Emmi Corin, zvijezdama “Krune”, Jodie Comer iz “Ubijanja Eve”, Lauri Linney iz “Ozarka” i Sari Paulson koja iznosi glavnu ulogu u Netflixovoj seriji “Ratched”. Unatoč tome što, očito, snage nisu mogle odmjeriti u istoj kategoriji, Lily Collins se predbacuje što je “bijela, heteroseksualna žena na poziciji moći”. Primjera radi, i Kaley Cuoco je, a njezina “Stjuardesa” Cassie Bowden plavokosa je mršavica koja se zbog ovisnosti o alkoholu i jednonoćnim avanturama jednog jutra u Bangkoku probudi kraj rasporenog muškarca. Ali Kaley Cuoco ima jednu, za industriju (valjda) otegotnu, a za kritičare olakšavajuću okolnost – tata joj nije poznati glazbenik Phil Collins glavom i bradom. I u tome, barem što se tiče ove rasprave, leži najveći krimen Lily Collins. Doduše, njezinoj se Emily predbacuje i da nije dovoljno feministički nastrojena, da je premalo aktivizma u onom što radi (jer je marketinška industrija inače poznata kao izrazito aktivistička) i u vizuri kroz koju promatra neodoljivi Pariz. Emily je ispeglana, uredna, uvijek pomno našminkana i dotjerana djevojka, a čini se kako smo se ove godine, kao gledatelji, od takvih odlučili odmaknuti. Ove nam je godine zanimljivija “angažirana umjetnost”, zanimljivije su nam reference na feminističke i pokrete boraca za ljudska prava, i premda se i Emily trudi (u jednom će se trenutku čak s važnim klijentom upustiti u raspravu o tome je li gola manekenka “seksi” ili “seksistička”), to nije dovoljno. Ove godine umjetnost, pa i ona oplahnuta vodama industrije zabave, mora biti ozbiljna, mora pozivati ako već ne i prozivati. I mora prikazivati surovu prljavost života, razbiti barem nekoliko života. Umjetnost ove godine nipošto ne smije biti pitka (još gore plitka) zabava. Naravno da smije i može posebno stoga što televizijski program odavno nije, a onaj osmišljen za streaming platforme nije nikad ni bio, posebno angažiran. Poželjno bi bilo samo da i takav lagan i jednostavan sadržaj prati određena kvaliteta. No kvaliteta, kako se čini, nije bila visoko na listi prioriteta tvoraca serije najavljivane “nasljednicom ‘Seksa i grada’ za 21. stoljeće”, što je apsurdno samo po sebi jer spomenuta je serija s emitiranjem završila 2004., zagazivši tako i sama u spomenuto stoljeće. Osim toga, nije sve na čemu se nalazi ime Darrena Stara “Beverly Hills” niti je svaka mlada i barem napola modno osviještena žena nova Carrie Bradshaw, a “Emily in Paris” ne može parirati čak ni manje uspješnom “Melrose Place”.

 

 | Author: NetflixNETFLIX

 

Premisa iza serijala posve je jasna – kulturološke različitosti s kojima se mlada Amerikanka susreće pri dolasku u Grad svjetlosti umotati u šarene, ekstravagantne, a često i dvojbene modne kombinacije te postaviti pred kulisu turističkih vizura grada. Turističku eksploataciju scenaristica Deborah Copaken shvatila je mrvicu doslovnije nego što je to bilo potrebno, pa Emily, koja unatoč uzlaznoj putanji karijere u marketinškoj industriji nije za svojeg mladog života mnogo putovala, Parizom zuji kao muha bez glave, tanašni bumbarčić posve nezainteresiran za upijanje ikakvog sadržaja (osim dobrog vina i još bolje hrane) i razbijanje stereotipa kojima je, čak i više nego odjećom, napunila kovčege pri dolasku. Emily se ne trudi niti savladati jezik, što Francuze, narod izrazito ponosan na svoju jezičnu baštinu, dovodi do ludila gotovo koliko i “novi, svježi pristup” što bi ga “američki pogled” trebao donijeti marketinškoj kompaniji u čijem je savjetovanju Emily iznenada zamijenila svoju trudnu, za posao i prilike puno bolje pripremljenu, šeficu Meredith. Njima se ne sviđa njezin pristup marketingu i životu ništa više nego što se njoj sviđa njihov i bila bi to sjajna podloga za komediju situacije da najčešće previše doslovno opisanim “situacijama” ne vladaju loše upisani i još lošije predstavljeni stereotipi: o seksistički nastrojenim Francuzima i samodopadnim Amerikancima, razmaženim bogatašima i glupkastim asistenticama… Svega toga, pa i loših pokušaja kontekstualizacije #MeToo pokreta serija nudi u izobilju. Ono što joj, da bi zaslužila svoje mjesto u navedenoj kategoriji, nedostaje jest humor. Emily, jednostavno, nije smiješna, a njezinim očima viđen Pariz prije je turističko grotlo konzumerizma, nego grad romantike i vječne ljubavi. Naravno, oni dijelovi grada koje su, valjda nakon pomnjivog seciranja, tvorci serije odlučili zadržati u kadrovima. Uz malo mašte, “Emily in Paris” možda je mogla biti barem lijepa i dopadljiva turistička razglednica. Ovako je samo osrednji rezultat osrednjeg projekta koji, imenu poznatog producenta unatoč, u nekom realnom svijetu, bez pandemije i gledateljske potrebe za hiperprodukcijom sadržaja, ne bi imao šanse. Pored “Velike” u Huluovoj produkciji neće je, vjerojatno, imati ni 28. veljače.

PIŠE Petra Miočić Mandić