Beograđanka pronašla ukradenog sina poslije 44 godine

BEOGRAD – Ljiljana Vukosavljević iz Beograda je nažalost imala tu nesreću da joj pri rođenju premine dijete, bar prema riječima liječnika.
Od tada kreće njezina životna agonija.
U to je vjerovala sve do veljače ove godine kada joj se javila žena koja se porodila u istom razdoblju iu istoj bolnici kao i ona i rekla da postoji nada da je njezino dijete živo.
Naime, ona se 1971. godine porodila u jednom beogradskom rodilištu, ali svoje dijete nikada nije vidjela.
– Ja ništa nisam znala tada jer su me pri porođaju uspavali. Ničeg se ne sjećam – počinje svoju priču Ljiljana za Telegraf.
Kako kaže, u dokumentima koje je ona dobila o svom djetetu, postoji mnogo nelogičnosti, jer je dijete zavedeno pod dva broja.
– Počela sam tražiti informacije o svom djetetu u veljači ove godine. Tada mi se javila jedna žena iz Münchena, koja se porodila u isto vrijeme i na istom mjestu kao i ja.
Dijeli nas ista sudbina, jer je i njeno dijete navodno mrtvo rođeno.
Ljiljana je primila poziv od žene koja traga za svojim djetetom. Dok je tražila svoje, došla je do nekih informacija da je Ljiljanino dijete zapravo živo, i da nije preminulo na porođaju, ali i da je rodila dječaka, iako su joj rekli da je djevojčica u pitanju.
– Tada sam počela da tražim sve papire i da kopam koliko god da mogu. Nigdje nijedan trag o njegovoj smrti nisam našla. Na Novom groblju su mi rekli da dijete pod prezimenom Vukosavljević nigdje nije sahranjeno, a to su mi saopštili iu Deligradskoj kapeli. A isto to mi je priopćeno i na Medicinskom fakultetu.
Ipak, uspjela je da, kako kaže “na svoju ruku” dođe do nekih podataka, i otkrila je ubrzo da je jedan muškarac, po imenu Vujan, zaveden pod istim brojem, kao i njegovo dijete, i da baš kao i ona ima nultu krvnu skupinu.
– Uspjela sam doći do njegovog broja i pozvala ga. Bio je otresit prema meni kada sam mu objasnila zbog čega sam ga pozvala, a ubrzo sam shvatila da je i po karakteru sličan mom starijem sinu – ispričala je Ljiljana, pa dodala:
– Ja shvaćam da mu nije lako pričati sa mnom na tu temu. I jeste mi preko telefona svašta rekao, ali ne krivim ga. Ta žena, koja ga je kupila od ljekara sedamdesetih godina, ga je odbacila. Nije mogla izaći na kraj s njegovim ponašanjem.
Ljiiljana je istakla da želi da stupi u kontakt sa svojim sinom na bilo koji način, da će se truditi preko svih državnih ustanova, pa čak i preko sudova, da se izbori za naklonost svog djeteta.
– Ja samo želim da moje dijete zna da ga ja nisam ostavila, odbacila, prodala niti poklonila. Da i dalje patim zbog njega i da ga volim svom dušom i srcem.
Ljijljana Vukosavljević je odlučila svoj očaj izrazi otvorenim pismom koje prenosimo u cijelosti:
“Došlo je vrijeme da se više ne može šutjeti. Radi se o nestaloj djeci. Dijete nemam, leš nemam, grob nemam, a ni dokumentaciju iz bolnice Narodni front. Zašto šutite o ukradenoj djeci? Molim nadležne da odgovori gdje su naša djeca i saznati pravu istinu. Svaka beba koja se rodi mrtva ili umre po zakonu mora prijaviti u roku od 24 sata, a ne poslije mjesec dana kao što je moje dijete prijavljeno. Obraćam se vlasti da se uključi u rješavanje ovog problema. Nama roditeljima ne treba novac. Hoćemo da saznamo istinu o svojoj djeci. “