BEKIM SEJRANOVIĆ: Zbog bivše djevojke sam uletio u svijet sintetičkih droga

Bekim Sejranović  u intervjuu za Express.hr govori o svojem novom romanu ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’, u kojem je opisao borbu s ovisnošću, život na potezu Norveška, Hrvatska, Slovenija i Bosna, rasizam u Europi…
Baš kao što i piše na koricama, novi roman Bekima Sejranovića (43) “Tvoj sin Huckleberry Finn”, u izdanju VBZ-a, po mnogočemu je prvi takav na ovim prostorima.
Roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju ili odbijanju da se odraste, o kompliciranom odnosu s ocem, ljubavni roman, ali i roman o borbi s ovisnošću, odvija se na malom brodu kojim tri stvarna lika plove Savom – autor, njegov otac i prijatelj Crnac.
Kad ste pisali ovaj roman i koliko dugo je nastajao?
Pisao sam ga dok sam bio u Ljubljani, negdje od 2012. do 2014. Ali volim reći da je toliko trajalo utipkavanje. Ideja me je opsjedala zadnjih 6-7 godina. Bio je to specifičan period života. Dobio sam kćer s tadašnjom nevjenčanom suprugom, veza nije funkcionirala pa sam analizirao svoj život i odnos s roditeljima. Preispitivao sam se hoće li se to moje proklestsvo bježanja prebaciti i na moju djecu? Mučila me je i spoznaja da koliko god sam pokušavao biti drugačiji od oca, sudbina se ponovila. Jedna kći mi živi u Ljubljani, druga u Oslu i ja ih posjećujem baš kao što je moj otac posjećivao mene.
U kojoj mjeri je roman autobiografski, a u kojoj fikcionalni?
Rekao bih da je autobiografski s fikcionalnim elementima. Mislim da život i umjetnost moraju biti isprepleteni i i sve drugo nema mi smisla. Književnost je za mene kao neka magija. Uzmeš vrijeme i prostor te ga sabiješ u nekoliko stotina stranica, a bit pisanja je pokazati da su sve stvari na ovom svijetu povezane pričom. Svoj život koristim kao što kipar koristi glinu ili kamen. Neke stvari naglasim, neke ispustim i na kraju nastane od toga roman. Brišem granicu između stvarnosti i književnosti te mislim da je jedino tako moguće biti umjetnik.
Je li vas uhvatila panika kad je roman otisnut i kad ste shvatili koliko ste se izložili mogućoj osudi javnosti?
Nisam imao osjećaj da radim nešto što već nisam radio i prije. Doduše, ne u ovolikoj mjeri. Budući da i pišem o tome kako ne pripadam nigdje i nikome, za mene kao čovjeka je to prokletstvo, ali mi je to, s druge strane, kao piscu oslobađajuće. Slobodan sam razgolititi se u knjigama jer me ni jedna sredina ne stigne uhvatiti i konfrontirati me s onim o čemu pišem.
Rođeni ste u Brčkom, srednju školu i fakultet pohađali ste u Rijeci, preselili ste se u Oslo…
Da. Roditelji su mi se razveli kad sam bio sasvim mali. Majka je bila vrlo mlada kad me je rodila pa je nakon razvoda otišla u Rijeku na studij, a mene su odgajali djed i baka. Roditelji su dolazili samo u posjet i silno sam se radovao kad bih vidio oca ili majku, ali sam na njih isto tako bio ljutit kad bi odlazili. Preselio sam se ocu u Novu Gradišku na godinu dana kad mi je bilo 14. Bio je kapetan riječnog broda pa bih dio ljetnih praznika provodio s njim. Bilo je to nezaboravno iskustvo pa sam i ja zavolio brodove. Zato sam u Rijeci završio Pomorsku školu, a onda upisao i Pomorski fakultet.
Odustali ste od tog studija te upisali hrvatski i književnost, ali ste ubrzo napustili Hrvatsku. Zašto?
Maloljetan sam došao u Hrvatsku i nisam mogao dobiti domovnicu. Živio sam nekoliko godina bez papira, a to je bilo prilično mučno. Ne smiješ se razboljeti, ne možeš raditi jer nemaš dozvolu boravka, a nju ne možeš dobiti jer nemaš radnu dozvolu. Vrtio sam se u tom zatvorenom krugu i shvatio da moram otići, a u Brčko se nisam mogao vratiti jer je bio rat. Obećavali su mi u Hrvatskoj da ću dobiti domovnicu ako se dragovoljno javim u vojsku, ali znao sam da to nije bilo pravilo. Poznavao sam ljude koji su se borili i nisu nikad dobili domovnicu, a i one koji se nikad nisu borili, ali su je dobili. Tada su se dokumenti kupovali i cijena je bila 5000 maraka, a ja taj novac nisam imao. Krajem 1993. godine sve zemlje su već bile zatvorene za izbjeglice s ovih prostora, a u Norvešku sam ušao u zadnji čas jer su dva tjedna poslije i oni zatvorili granice.
Već ste i prije u svojim knjigama žestoko kritizirali Norvešku i Norvežane, a to činite i u ovoj knjizi. Zašto? Jeste li se i sami susreli s predrasudama?
Norveški sam državljanin i ondje sam već više od 20 godina. Bogata zemlja, ima naftu, ima posla, ali s druge strane, bujaju rasizam, ksenofobija i nacizam. Oslo je podijeljen na istočni i zapadni. Istočni je geto u kojem živi 95 posto stranaca, a zapadni je geto rezerviran za etničke Norvežane ili najbogatije strance koje ne pitaju za podrijetlo i boju kože. Pokušao sam nekoliko puta unajmiti stan u zapadnom dijelu, ali prije useljenja bi mi rekli da se kućni savjet protivi mojem dolasku jer već imaju jednu obitelj stranaca u zgradi i da bih ja bio previše. Zbog političke korektnosti rasizam nije toliko vidljiv, ali kao što pišem, Breivik, koji je pobio gotovo 90 ljudi, nije usamljeni slučaj. Problem je što ima jako puno Norvežana koji za njegov čin nalaze opravdanje.
Kako Norvežani reagiraju na vaše kritike?
Prije su uzvraćali kritikama, a ovaj moj roman, koji je najprije otisnut na norveškom, nešto su bolje prihvatili. Evo, upravo su prošli tjedan objavljene dvije recenzije i bile su jako dobre. Moj je stav da ako ste mi već dali putovnicu i državljanstvo, onda ne pristajem na šutnju i poniznost. Smatram da imam pravo kritizirati društvo i upozoravati na nepravde kao i svaki drugi Norvežanin.
Često putujete, živite na potezu Norveška, Hrvatska, Slovenija, Bosna, a putovali ste i svijetom. Je li vam teško ostati na jednome mjestu?
U suštini, ta moja lutanja nisu baš svojevoljna. Otac s novom obitelji živi u Australiji, polusestra zbog posla u Rio de Janeiru, majka u Belgiji. Imam stančić u rodnom Brčkom, državljanin sam i Norveške. Trenutačno zbog ovog romana živim u Zagrebu, u koji sam se upravo vratio iz Ljubljane gdje sam bio nekoliko dana u posjetu kćeri. Zimi ću u Oslu raditi kao sudski tumač, posjetiti majku u Belgiji, a ljeto opet provesti vjerojatno ploveći Savom. Za mene kao pisca to je inspirativno i dobro, ali privatno je vrlo zamorno.
Je li i to razlog zbog kojeg se tako često i intenzivno u svojim knjigama bavite odnosom s ocem i majkom? Što mislite, do kada će vas to proganjati?
 
Da, sigurno. Mislim da se čovjek emotivno razvija u prve tri godine života. One određuju hoćeš li imati samopouzdanja ili biti nestabilan. Mislim da će me to proganjati čitav život, samo je pitanje kako ću to rješavati. Još imam problema s napadima tjeskobe, neartikuliranog straha, i mislim da su to posljedice iz djetinjstva i nesigurnosti kamo i kome pripadam? Kako godine idu sve sam bolji, ali recimo, kad sam imao 20-ak godina, bio sam na svoje roditelje baš bijesan, bez da sam imao predodžbu zašto. Sad sve znam i sve mi je jasno, ali ne znam kako s tim živjeti? Imam boljih, a imam i lošijih dana. Evo, primjerice, imam konstantno panični strah da završim bez krova nad glavom. Noćna mora mi je da sam završio na ulici i da nemam gdje spavati, a u stvarnom životu od toga me dijeli jedna neplaćena stanarina. I svjestan sam da ću sa svim tim morati živjeti do kraja života.
Koliko vam je pisanje pomoglo da raščistite neke stvari?
Pisanje mi je pomoglo da dođem do nekih odgovora, ali sad vidim da s tim nisam puno dobio jer ne znam što da s tom spoznajom radim.
Prije sedam godina dijagnosticirali su vam karcinom želuca i u knjizi opisujete da su vam dali pet posto šansi za preživljavanje.
Sve što sam o tome napisao u knjizi je istina. U Norveškoj liječnici imaju zakonsku obavezu reći pacijentu stvarno stanje. I prije sam imao problema sa želucem, što sam genetski naslijedio. No nisam u Oslu obraćao pažnju na simptome dok nisu kulminirali. Sve se odvijalo jako brzo i u roku nekoliko dana završio sam na operacijskom stolu. Nasreću, kasnije se pokazalo da tumor nije bio zloćudan.
Boravak u bolnici opisujete kao višednevno konstantno besplatno drogiranje morfijem. Koliko ima u tome istine?
Sve je točno tako kako sam opisao. Kad sam otkrio da na aparatu postoji dugme ‘bonus’ kojim se povećava doza protiv bolova, počeo sam ga koristiti. Ispraznio sam dvije vrećice za dva dana. Djelomice zbog fizičkih bolova, a djelomice zbog lijepog osjećaja.
I u romanu opisujete razne opijate i njihovo djelovanje. Jeste li doista konzumirali sve to?
Kod nas se pogrešno sve droge definiraju kao opijati, a opijati su samo na bazi opijuma. To su heroin, morfij, heptanon, metadon… Ovo što spominjem u knjizi su sintetičke droge – MDMA, speed, amfetamin, ecstasy… Uletio sam u taj svijet uz elektroničku glazbu. Jedna od mojih bivših djevojaka bila je plesačica na techno-partyjima i bilo je to 2000-ih, kad je još ta scena bila vrlo jaka. Svaki trend u glazbi ima svoju drogu pa je tako bilo i tada. Književnici su kroz povijest pisali o iskustvima s različitim drogama, a sintetičke droge su droge doba u kojem živimo pa mi je logično da o tome pišem u svojem romanu.
Razmišljate li o tome da će jednog dana vaše knjige čitati vaša djeca?
Naravno. I siguran sam da će mi vjerojatno zamjerati nešto na što danas kao otac uopće ne obraćam pažnju. Dolazim povremeno u njihov život i nema me možda baš kad me jako trebaju. No to su stvari s kojima će se naprosto morati nositi. Nema idealnog djetinjstva i malo tko je iz djetinjstva izašao neokrznut, pa makar odrastao u naoko idealnoj obitelji. Kaže moj prijatelj da je svaka obitelj luda na svoj način. I na kraju, fućkaš osobu bez ožiljaka. Takva nikad ne postaje čovjekom.