Bandićeva pseća forenzika ili tko to tamo kaka?

U prastarom vicu mali Hercegovac s majkom prvi put dođe u Zagreb, na trgu Bana Jelačića vidi psa i kaže: Mama, mama, vidi ćuko! Majka ga ukori: nije to ćuko sine, to je ovdje pesek, a mali će na to – a vidi ga, majku mu, isti ćuko…

Pas, pesek ili ćuko, kako god ga zvali, izgleda da je postao gorući problem grada Zagreba, puno veći od prometnica na kojima se otvaraju goleme rupe ili nedostatka mjesta u vrtićima. Suočen s bolnom činjenicom kako sve više neodgovornih pojedinaca ne čisti izmet za svojim četveronožnim ljubimcima, gradon ačelnik/#Premijer je došao na genijalnu ideju, koja na najljepši način spaja vrhunsku tehnologiju, totalitarnu žudnju i ljudsku bezumnost. Naime, budući da do sada predviđena kazna od petsto kuna za in flagranti ulovljene prekršitelje, kao ni prisutnost policije i redara u javnom prostoru, izgleda nisu dovoljni, zaključeno je da se stvar mora rješavati forenzičko-drakonski. Iako se naizgled radi o nevažnoj priči, idealnoj za polušaljivu ljetnu kolumnu, ako je se bolje razmotri, ona puno govori o ludilu vremena u kojem živimo.

Bandićev plan, koji bi se trebao početi provoditi u naredne dvije godine, predviđa stvaranje baze DNK podataka svih pasa u Zagrebu, pri čemu bi se uzimanje DNK uzorka vršilo zajedno s čipiranjem psa. Tako bi se stvorila velika kartoteka (ne više papirnata kao Udbina ili Stasijeva, već digitalna) potencijalnih repatih sumnjivaca.

Formirao bi se poseban odred komunalnih redara koji bi danonoćno češljali zagrebačke javne površine u potrazi za psećim izmetom. Kada bi naišli na govno za koje se sumnja da je psećeg porijekla, uzeli bi uzorak i poslali ga na analizu koja stoji pišljivih 600 kuna. Nakon što se utvrdi o čijem se ljubimcu radi, vlasniku bi se slala kazna od 4.000 kuna.

Očekujemo da će se u tu svrhu osnovati posebno poduzeće unutar Holdinga, netko će morati i opremati i voditi nove laboratorije, a s obzirom na količinu pasa u gradu trebat će uposliti nekoliko stotina novih komunalnih redara da sve to uprate.

Uključenima u novi biznis otvara se golemo potencijalno tržište haračenja. Teorijski gledano, budući je u Zagrebu pedeset tisuća registriranih pasa to znači i minimalno pedeset tisuća istovara dnevno. Uzmimo optimistično da je od toga samo jedna petina nepokupljenih, to je deset tisuća zločina dnevno, tj. godišnje tri milijuna šesto pedeset potencijalno kažnjivih djela, koji kad bi se u idealnom teorijskom scenariju svi kaznili, značili preračunato u novac, godišnje 14 i pol milijardi kuna ili dvije milijarde eura. Kolika bi se fontana svake godine od toga mogla napraviti! Naravno, kažnjavanje će vrlo brzo dovesti do puno manje prekršaja, a i nemoguće je svaki dan pročešljati svaki centimetar javne površine u Zagrebu, osim ako Bandić ne angažira i najsuvremenije dronove i za noćno izviđanje terena. No i da se ostvari samo jedan tisućiti dio ovog karikiranog scenarija, govorimo o petnaestak milijuna kuna godišnje.

Uvođenje pseće izmetne forenzike se dijelom može objasniti i kao težnja suzbijanju prostora sive ekonomije, jer i u ovom slučaju materija kruži i potencijalni kapital cirkulira daleko od očiju države, ali potpuna kontrola svih tijekova dreka je nemoguća, između ostalog jer ne možemo nikada do kraja znati koliko istovare lutalice koje nisu u Bandićevoj evidenciji.

Vlasnicima pasa, pa i onima koji uvijek uredno čiste za svojim ljubimcima ovo unaprijed utjerava strah u kosti. Ljudi ionako žive pod stresom i stalnom mogućnošću krivnje, a sada im i nešto što je do sada bilo bezazleno, kao vjerni oslonac, ljubimac i drug za slobodno vrijeme i šetnju, ćuko, pes, Bobi, Kiki, Čupo, postaje predmet potencijalnih problema, straha i nesigurnosti.

Naime, u novom sustavu mogući su i kafkijanski scenariji. U psećem parku ili oko njega, na velikim travnatim površinama, i najposlušniji pas ponekad otrči izvan vidnog polja vlasnika. Vrlo je moguće da tvoj pas jednom u sto slučajeva obavi nuždu a da nisi primijetio, ali to poslije ulovi drek-gestapo, pa ti pošalju kaznu od četiri tisuće kuna. Taj tjedan kad ti je preporučeno šalju si na godišnjem, previdiš je, ne platiš, u međuvremenu četiri tisuće neplaćenih kuna kazne mogu narasti s kamatama do ovrhe pa na kraju ostaneš bez doma. Zbog trenutka nepažnje i Fifijeve brze probave ovrše te kao magarca i završiš na ulici. I pretvore te u glasača Živog zida.

Hoće li, kao posljedica novog stanja, krenuti i biznis javnih wc-a za pse, ograđenih travnatih površina gdje se mogu za novac olakšati psi onih kojima se ne da čistiti, što im je bolje nego platiti Bandiću četiri tisuće kuna?

Hoće li se lažno prijavljivati u DNK bazu u Zagrebu i neki psi sa stvarnim prebivalištem u BiH? Mislilo se da je pes, a ono bio ćuko pa ga Vlaho Orepić izbriše iz baze…

Osim toga, u Zagrebu privremeno borave i neki neprijavljeni gosti, npr. dio turista dolazi s psima koji također mogu počiniti zlodjelo. Hoće li se zagrebački CSI onda uključiti u Interpol, pa s njim razmjenjivati podatke kako nekažnjeno ne bi prošao ni turist ćuko? Trebalo bi uvesti međunarodnu tjeralicu za pse, pa ako se ustanove da postoje neki višestruki počinitelji, npr. serijski serači u pet zemalja, njihove vlasnike posebno drakonski kažnjavati.

Mogući su i lažni nalazi koji bi doveli do kažnjavanja nevinih. Poznato je da psi vole svugdje zapišavati, što još uvijek nije kazneno djelo, za razliku od velike nužde, pa se tako vaš pas može pomokriti po corpusu delicti drugoga, a onda naiđu Bandićevi analitičari pa ispadne lažni nalaz tj. da ste vi krivi.

Moguće je i da vam iz pakosti podmetnu dokaze, da vas kompromitiraju kao javnu osobu koja eto ne čisti za ljubimcem i time pokazuje neodgovornost prema javnom dobru.

Uza sve to, temeljno je pitanje i je li Bandićeva komunistička uravnilovka u jednakom kažnjavanju svih počinitelja pravedna? Zločin bi trebalo kategorizirati po količini zatečenog otpada, jer nije, ne može i ne smije biti isto je li čiuavica izbacila brabonjčić ili je bernardinac istovario dva kila. Kaznu bi trebalo kategorizirati i prostorno, kao parking u prvoj, drugoj i trećoj zoni, jer nije isto kad se pas olakša na trgu Bana Jelačića i na Žitnjaku. Logično, teže kazne treba očekivati za opetovane počinitelje kaznenog djela, tj. za ćuke recidiviste.

Hoće li se ostaviti mogućnost da se odrekneš psa? I još važnije, hoće li oni koji nemaju otkud platiti četiri tisuće kuna ili puno više, ako je pas višestruki počinitelj, moći kaznu zamijeniti zatvorskom kaznom ili društvenokorisnim radom, npr. da počiste pedeset psećih „mina“?

S obzirom iz kojeg miljea ideja dolazi, treba pitati i hoće li drukeri, tj. oni koji prijave pseće govno, od grada dobivati nagrade?

Za očekivati je i da će se neki odvjetnici specijalizirati za te slučajeve, te da će se točno znati koji te mogu izvaditi. U slučajevima sudskih sporova oko pseće izmetne forenzike povremeno će vrhovni sud rušiti presude. Uporniji će se tjerati do Strasbourga. Poznavajući mentalitet naših ljudi, ne bi čudilo da će biti i onih faca koji će kad im sud ipak potvrdi četiri tisuće kuna kazne, dovesti psa u sudnicu, izvaditi osam tisuća i reći – Fifi, kakaj!

No zašto ostati na psima? Pitanje je hoće li se ista logika početi primjenjivati i na ljude, koje bi se također uskoro moglo čipirati i uzeti im uzorak za DNK bazu, pod izlikom – da vidimo tko će se sada istovariti u haustoru, povratiti po klupici, ispljunuti žvakaću na pločnik…

Živimo u suludo vrijeme. Milijun muškaraca koji dolaze iz ratnog područja u kojem se sukobljavaju različite džihadističke frakcije prolazi zemljom bez ikakve sigurnosne provjere, a istovremeno bi pravili bazu izmeta svakog peseka i ćuke u Zagrebu. Pa tko je tu normalan?

Nino Raspudić l vecernji.hr