Austrija, država koja se još uvijek nije pomirila s vlastitom geopolitičkom nebitnošću, ponovno kroz svoje medije i kanale sugerira kako će sudbina zapadnog Balkana – i konkretno Bosne i Hercegovine i Srbije – ovisiti o ishodu njemačkih izbora. Naravno, ovo nije ništa novo. Austrijski politički establišment desetljećima uporno nameće narativ da su balkanske zemlje tek pioni u igri velikih sila, podrazumijevajući da njihova budućnost ne ovisi o vlastitim reformama i strategijama, već o odlukama donešenim u Berlinu i Bruxellesu.
Ali zašto bismo uopće nasjedali na ovu priču? I još važnije – zašto bismo uopće prihvaćali da naš put u EU ovisi o političkim kretanjima u nekoj drugoj zemlji? Ovaj narativ nije samo ponižavajući – on je i strateški usmjeren na produžavanje statusa quo, u kojem su države zapadnog Balkana osuđene na vječito čekanje pred vratima EU-a, dok zemlje poput Austrije nastavljaju koristiti njihovu radnu snagu i resurse bez pravog plana za integraciju.
Tko i zašto piše ovakve tekstove?
Glavni distributeri ovakvih poruka su austrijski mediji i diplomatske strukture koje već desetljećima vuku konce zapadnobalkanske politike iz sjene, predstavljajući se kao “prijatelji regije”. Njihova stvarna uloga je, međutim, nešto sasvim drugo – održavanje Balkana u polukolonijalnom statusu, sprječavanje stvarnog političkog suvereniteta i ekonomske neovisnosti, te daljnje održavanje ovisnosti o zapadnim centrima moći.
Deutsche Welle i slični mediji kontinuirano serviraju istu priču – da je EU integracija “na dohvat ruke”, ali uvijek uz nekakav novi uvjet, novu prepreku, novi politički manevar koji ju odgađa za još nekoliko godina ili desetljeća. Sada su to njemački izbori. Prije toga su bile reforme. Prije toga, “unutarnja stabilnost”. Prije toga, “regionalna suradnja”. Ova lista nikada ne završava, jer svrha nije integracija Balkana – svrha je držati regiju pod stalnim političkim pritiskom i neizvjesnošću.
Zašto Austrija uopće odlučuje tko će ući u EU?
Postavlja se ključno pitanje – što uopće Austrija radi u Europskoj uniji i tko joj je dao moralno pravo da odlučuje tko je “spreman”, a tko nije? Država koja je desetljećima bila sigurno utočište balkanskim kriminalnim mrežama, zemlja koja je kontinuirano profitirala od iseljavanja radne snage iz BiH i Srbije, danas se predstavlja kao autoritet po pitanju europske budućnosti zapadnog Balkana.
Austrija je oduvijek igrala dvoličnu ulogu – s jedne strane, zagovornik proširenja EU, s druge strane, glavni kočničar stvarne integracije. Dok se njemačka politika može interpretirati kao strateški pragmatizam, austrijska je čisti oportunizam – koristit će se situacijom na Balkanu sve dok im to odgovara, a kad više ne bude koristilo, zaustavit će proces u trenutku kada im to politički odgovara.
Ova priča o tome da sudbina Bosne i Hercegovine i Srbije zavisi o njemačkim izborima samo je još jedan pokušaj da se regija drži u stanju političke neizvjesnosti. Umjesto da se govori o suverenim politikama i konkretnim potezima koje bi države regije trebale poduzeti, stvara se narativ o ovisnosti o Berlinu i Bruxellesu.
Kada će napokon doći vrijeme da balkanske države same odlučuju o svojoj budućnosti, umjesto da čekaju signale iz stranih metropola? Kada ćemo prestati vjerovati austrijskim političkim kuhinjama koje nas uporno drže u začaranom krugu vječnog čekanja?
Možda, umjesto da brinemo o tome tko će ući u njemački Bundestag, trebamo postaviti jedno drugo pitanje – što Austrija još uvijek radi u Europskoj uniji?