19 listopad 2003. će ostati upisan kao dan, nakon kojeg je poslije propale Alijanse počela nova etapa uništavanja BiH.
Tog dana je umro Alija Izetbegović, osnivač SDA, bivši predsjednik BiH. Snove o stvaranju države na Balkanu i ocu muslimanske nacije, doslovce je posthumno dokrajčio njegov sin Bakir i snaja Sebija.
piše: Dalibor Drlje I Bild.ba
Alija se, vjerojatno nakon što je otišao na Ahiret, u Mahšeru okreće, i gleda, što je njegov sin uradio od države.
Sve suprotno od zamišljenog i prvotne ideje. Upravo je Alija ležao u zatvoru zbog svog mišljenja i borbe kad su ga komunisti strpali iza rešetaka.
Ni na kraj mi pameti nije braniti lik i ratno djelo Alije Izetbegovića, koji bi, da je poživio, odgovarao u Haagu za zločine Armije počinjene u ratu.
Ovdje govorim isključivo o njegovim prijeratnim i poslijeratnim djelovanjima. Iako je Alija želio muslimansku državu, kao iskusni lisac je jako dobro znao da takva država neće nikad moći zaživjeti, ali da hoće država u kojoj će Bošnjaci brojčano biti većina i time voditi glavnu riječ.
Jako dobro je znao da se to ne smije raditi na uštrb ostalih naroda, a posebice na uštrb Hrvata. Inače, će Bošnjaci biti baš kao Srbi u Jugoslaviji – bit će najbrojniji, ali će ugnjetavati ostale.
Upravo to se počelo događati nakon Alijine smrti. A najviše se osjeti zadnjih godina, posebice nakon nametanja Hrvatima drugog bošnjačkog člana predsjedništva.
Radi se o totalnom isključivanju bh. Hrvata iz svih procesa. Sarajevo se ponaša prema Hrvatima kao Beograd prema svima prije rata. A znamo kako je Jugoslavija završila.
Povijest se poigrava, a glavne pogrešne konce povlači njegov sin, osoba koja ima daleko najveće ovlasti.
SDA nikad nije bila jača. Ima dva od tri člana predsjedništva, dio je svih razina vlasti od državne, federalne, većine županijskih, te rekorder po broju načelnika, gradonačelnika i članova lokalnih Vijeća.
I umjesto da povlači liderske poteze i bude lokomotiva napretka, sin je zapravo postao glavni kočničar, osoba koja blokira sve procese, osoba koja Hrvatima oduzima prava i osoba koja vodi krajnjem kolapsu države. Suludo i glupo.
Njegov sin iako ima najveće poluge, nema nikakvu viziju. Procesima mu upravlja uglavnom supruga, duboko upetljana u najveću poslijeratnu aferu -respiratori, kao i jedan od prvih suradnika; federalni premijer Novalić sa suradnicima.
Član predsjedništva mu je neprepoznatljivi Džaferović, a zadnji čavao u lijes države kakvu je zamišljao njegov “rahmetli babo” zabio je s posljednjim nametanjem drugog bošnjačkog člana Željka Komšića.
O kakvoj se individui radi, najbolje govori činjenica da taj čovjek nema nikakvu snagu ni značenje, a o legimitetu je suvišno i pričati.
Čovjek ne smije napustiti Sarajevo. Nitko ga u regiji ni ne doživljava. Ne primaju ga kod susjeda: ni u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj…
Nema nikakva utjecaja. Veće značenje ima predsjednik kućnog “savjeta” na Alipašinom polju, nego drugi bošnjački član predsjedništva. Njegovim nametanjem željelo se pokazati kako su Bosnjaci najjači, ali napravio se i postigao kontraefekt. Sve zbog kratkovidnosti.
Nametanje je dovelo do najdublje postdaytonske krize u državi. O kakvoj ostavštini se radi vidljivo je po zadnjim aferama, kolapsu, korupciji, podaništvu, nametanju koruptivne i autokratske jednonacionalne politike prvog i prve u Bošnjaka koje može imati samo dalekosežne posljedice na državu i na babinu ostavštinu.
Nastavi li se ovakvim tempom; povijest će sasvim sigurno biti okrutna, od babe tvorca, preko potrčka Komšića zaduženog za razrušavanje pa sve do kratkovidnog bračnog para Izetbegović koji će ovim tempom ostati zadnji i “ugasiti svjetlo” na babine višedesetljetne snove i babinu ostavštinu.
Povijest će pamtiti samo četiri osobe: babu tvorca, uništavatelja Željka i bračni par Izetbegović. Ne promijeni li se vrlo skoro nešto, to je najizgledniji scenarij.
wpDiscuz
