Prvi zabilježeni konkretni slučaj terorizma u BiH je još onaj 1997. godine kada je aktivirana auto-bomba u Mostaru gdje je 29 osoba teže ili lakše ozlijeđeno, među kojima i trojica policajaca, a cijeli stambeni blok je oštećen od eksplozije. Od tada pa sve do prošlogodišnjeg ubojstva pripadnika oružanih snaga BiH u Rajlovcu kod Sarajeva terorizam se u kontinuitetu događa u BiH.
Činjenica je i to da je za kaznena djela terorizma kao i kaznena djela povezana s terorizmom i terorističkim aktivnostima, kao što su odlasci državljana BiH na strana ratišta, do danas optuženo 42 osobe. U proteklom razdoblju za kaznena djela terorizma izrečene su pravomoćne kazne u trajanju od ukupno oko 150 godina zatvora, najveća kazna izrečena je Harisu Čauševiću za bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu, 2010. godine, u trajanju od 35 godina zatvora, što je najveća kazna za terorizam u BiH i susjedstvu.
Prema različitim procjenama, u svijetu je tijekom 2016. godine izvedeno između 2.000 i 10 000 terorističkih i pobunjeničkih napada – u prosjeku između 5 i 27 napada dnevno, odnosno po jedan svake 43 minute ili svakih 5 sati – ovisno od toga kojoj od ponuđenih procjena odlučimo više vjerovati. U ovim napadima je poginulo ili ranjeno više od 25.000 ljudi. Nijedan od navedenih terorističkih incidenata u 2016. godini nije se dogodio u Bosni i Hercegovini, niti u široj regiji. Ova činjenica ne bi bila posebno zanimljiva da se u domaćoj i inozemnoj javnosti već godinama ne stvara dojam o velikoj i neposrednoj izloženosti BiH upravo ovakvom tipu ugroze, kaže za Slobodnu Dalmaciju Vlado Azinović, profesor na Fakultetu političkih znanosti (FPN), ekspert za terorizam i sigurnosna pitanja, analitičar koji se godinama bavi fenomenom islamskog terorizma.
U stvaranju takve psihoze, posebno prednjači dio političkih elita i medija, koji su gotovo potpuno preuzeli interpretaciju ove vrste narativa, obično s vrlo malo uvida u činjenice, ističe prof. Azinović. Posljedično, ali paradoksalno, dovedeni smo, kaže, tako u situaciju da danas ne moramo objašnjavati uzroke pojavnosti terorizma u Bosni i Hercegovini u 2016., nego razloge njegova izostanka.
Moguće ih je, pojašnjava, prepoznati barem tri: Prvi. Bosna i Hercegovina objektivno nije izložena opasnosti od terorizma na način i u obimu na koji se to uporno sugerira, Drugo, sigurnosne agencije u BiH dobro rade svoj posao i značajna su smetnja aktivnostima pojedinaca i skupina koje bi se mogle angažirati u aktima terora, a sasvim je moguće da je zemlja ostala pošteđena terorizma zahvaljujući sreći i slučajnosti, jer u 2016. godini ovdje nitko nije dovoljno ozbiljno želio, niti je bio u stanju, “uspješno” izvesti teroristički napad.
Profesor Azinović kaže kako je povratak bivših boraca iz Sirije i Iraka uglavnom kontroliran.
-U proteklih nekoliko godina Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) privela je više od 50 osoba koje su na neki način bile povezane s aktivnostima na bliskoistočnim ratištima. U više od 20 slučajeva protiv tih su osoba donesene pravomoćne sudske presude za poticanje i financiranje takvih aktivnosti, kao i za sudjelovanje u stranim paravojnim i parapolicijskim formacijama, sukladno članku 162 b Kaznenog zakona BiH. Novih odlazaka u Siriju nije bilo u 2016, a uz nekoliko iznimki (izručenja iz Turske) povraci su prestali još krajem 2015. godine, podsjeća.
Kaže kako se u ovom trenutku u Siriji i Iraku nalazi oko 60 muškaraca i 50-ak žena, kao i 30-ak djece, porijeklom iz BiH i dijaspore. Procjenjuje kako su mali su izgledi da će se ti ljudi ikada vratiti u BiH, prije svega zato što su se iz nje trajno iselili (učinili hidžru), ali i zato što su im pri ulasku u vojne formacije kojima su se pridružili u Siriji oduzete putne isprave, tako da nemaju s čime putovati.
-Vrlo je izgledno da će najveći dio tih ljudi poginuti u borbama koje se intenziviraju. Dakle, tvrdnje o nekom nekontroliranom valu boraca-povratnika su potpuno neutemeljene, pa rekao bih i nedobronamjerne. Problem je, naravno, što se takve ocjene izriču u vrlo nepovoljnom unutarnjem kontekstu u BiH koji presudno određuje dinamika nezavršenog rata i što im je cilj takvom maštovitom interpretacijom stvarnosti promicati različite političke agende koje dovode u pitanje dejtonsko uređenje BiH, pa i opstanak države, ističe prof. Azinović.
Na konferenciji “Indikatori rizika u vezi s financiranjem terorizma” koje je održana proteklih dana u Sarajevu, istaknuto je činjenica, između ostalog, kako u BiH postoji grupa ljudi koja ništa ne radi, a dosta dobro živi i uspostavlja neku novu ideologiju kojoj se treba suprotstaviti i da je to zajednička zadaća svih koji žele napredak BiH. U tom kontekstu ukazano je na potrebu da različiti razine vlasti trebaju izmijeniti svoje zakonodavstvo i riješiti pitanja prijenosa gotovine preko granice, financiranja nevladinih organizacija te sačiniti jedinstven popis svih takvih organizacija. Upitan što još BiH treba konkretno i u ovom trenutku na planu borbe protiv terorizma učiniti prof. Azinović kaže:
-S obzirom na složenost i nefunkcionalnost, kao i na svjesne političke opstrukcije čiji je cilj dodatno ograničiti učinkovitost države, BiH se dosta dobro nosi s ovom vrstom sigurnosnih izazova. Vidimo da daleko organiziranije, bogatije i iskusnije države imaju silne probleme da obuzdaju eskalaciju suvremenog terorizma. Gotovo svakodnevni primjeri iz Velike Britanije, Francuske, Belgije i Njemačke svjedoče da to nije nimalo lako. Moglo bi se reći da policija i pravosuđe rade koliko mogu i znaju. Bilo bi dobro da se kroz uključivanje obitelji, škola, socijalnih službi, vjerskih zajednica, organizacija civilnog društva i medija, dodatno poradi na prevenciji i jačanju otpornosti lokalnih zajednica i društva općenito na radikalne ideologije. Mi u BiH već više od 20 godina živimo u radikaliziranom kontekstu u kojem jedna vrsta radikalizma hrani i potiče drugu.
Prof. Azinović pojasnio je terminološku, ali i suštinsku razliku između islama i islamizma, jer se stalno govori o islamskom radikalizmu.
-Islam je religija, a islamizam, kao i svi ”izmi” je ideologija čiji sljedbenici žele modelirati suvremena društva sukladno svom tumačenju islamskog vjerovanja i priželjkivanom društvenom modelu. Obično govorimo o političkom islamu, koji u nekim svojim oblicima može biti i ekstreman, militantan ili nasilan. Bilo bi zato korektnije govoriti o radikalnom islamizmu. Mi u BiH najčešće govorimo o selefizmu, dok nas islamski teolozi podsjećaju da bi bilo ispravnije govoriti o haridžijskom, neoharižijskom ili novotekfirijskom pokretu, kao moderinim pojavnostima nekih nasilnih sekti iz razdoblja ranoga islama. Njih karakterizira ponašanje tipično za većinu vjerskih sekti ili sljedbi – sebe doživljavaju kao izabrane od Boga, a vlastito tumačenje vjere kao jedino ispravno, te s toga sebi pripisuju pravo druge muslimane proglašavati nevjernicima i propisivati im kazne, uključujući smrt, za navodno otpadništvo od vjere. Militantna selefijska ideologija je uvezena u BiH tijekom rata 1990-ih, s dolaskom stranih boraca. Ovdje se u međuvremenu učvrstila, stekla jedan broj sljedbenika, a njezini autoriteti više nisu stranci, nego su to domaći ljudi. Prisustvo te ideologije kroz posljednjih 25 godina, Bosnu i Hercegovinu je od zemlje odredišta za strane borce učinilo zemljom njihova porijekla. No, i kada fenomen odlazaka na ratišta u Siriji i Iraku potpuno prestane, zbog svog će konfrontacijskog i nesnošljivog karaktera ta ideologija nastaviti proizvoditi sigurnosne izazove, i to prvenstveno unutar bošnjačkog korpusa koji je ogromnom većinom odan tradicionalnom islamu srednjeg puta i Islamskoj zajednici u BiH. Za militantne neotekfirlije takav islam i strukture koje ga njeguju arhetipski su neprijatelj. Vidljivo je to iz nedavne poruke balkanskih ISIL-ovaca iz Iraka, objavljene u časopisu Rumiyah (Rim), glavnoj medijskoj platformi Islamske države. Mediji u regiji napravili su histeriju od prijetnji koje su tu upućene Srbima i Hrvatima, međutim, glavna meta ove prijetnje su muslimani u regiji koje ISIL-ovci nazivaju murtedima (otpadnicima od vjere) i kojima poručuju: ”Vaša krv nam je draža i slađa od krvi Srba i Hrvata kafira (nevjernika). Ubijanje murteda kod nas je jače i bolje. Mi vam dolazimo sa sabljama i noževima…Nećemo stati dok vas do posljednjeg ne istrijebimo.” Najveće žrtve ove ideologije su zapravo, sami muslimani. To bi vrijedilo prepoznati i na temelju te spoznaje graditi savezništva i partnerstva koja bi omogućila uspješniju prevenciju i borbu protiv ove radikalne ideologije. Međutim, takvo postupanje bilo bi u potpunoj suprotnosti s dominantnim narativom ovdašnjih političkih elita i dijela medija koji svojim izjavama i izvještavanjem dodatno potiču strah i nepovjerenje, upozorava prof. Azinović.
Činjenica je da danas opasnost od terorizma postoji svugdje u svijetu, pa tako i u BiH. Neki koji upozoravaju na tu činjenicu doživljavaju kritike kako su te prijetnje predimenzionirane, dok se neka upozorenja prešućuju ili prolaze „ispod radara“. Konkretan primjer je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odnosno predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a general zbora Petr Pavel, koji je prošle godine u Splitu na skupu načelnika Glavnih stožera zemalja članica NATO-a izjavio kako bi „BiH moglapostati utočište za terorizam, i to bi bio problem za Europu, a u tom bi slučaju i Sjeverna Amerika mogla biti zabrinuta.“ , te kako je interes NATO-a da BiH „ ne bude utočište za terorizam, a bude li potrebno mi (NATO) poduzet ćemo i mjere u tom smislu.” Upitan misli li kako od nekih u BiH postoji selektivan pristup kada su u pitanju ta upozorenja, prof. Azinović kaže:
Percepcija koja se stvara u javnosti, međunarodnoj i regionalnoj, o Bosni i Hercegovini kao zemlji posebno izloženoj velikoj i neposrednoj opasnosti od terorizma u tolikom je kontrastu s onim što se ovdje zbilja zbiva, da me ne bi čudilo kada bi netko inscenirao teroristički napad kako bi te tvrdnje, koje često dolaze s najviših političkih adresa, konačno dobile svoju praktičnu potvrdu. Zna li se da se protiv BiH već neko vrijeme vodi hibridni rat čiji je cilj spriječiti njenu europsku i posebno integraciju u NATO, jasno je da postoje akteri, međunarodni i njihove proksi-snage u regiji, kojima bi upravo takav razvoj događaja išao na ruku. Takvog se scenarija trenutno najviše pribojavam jer bi njegove posljedice mogle biti katastrofalne i to ne samo po BiH./HMS/