Iz dnevničkih zapisa jednog od lidera “El Mudžahida” Egipćanina Šeika Anwara Shabana, ubijenog neposredno nakon rata od pripadnika HVO-a u Žepču, vidljivo je da se bošnjački državni vrh, od Alije Izetbegovića, pa naniže, nakon Daytona na ostanku “džihad ratnika” u BiH posvetio barem koliko i na povratku izbjeglica. Potpisivanje mira u Daytonu za ovog je autoriteta bila izdaja Islama. “Mi želimo mučeništvo i marljivo tragamo za njim u ovoj zemlji. Dopustite nam da se suprotstavimo nevjernicima i Bog će vam biti zahvalan”, govorio je bošnjačkim domaćinima/saveznicima Šeik Shaban. Preko 750 pasoša izdala je policija u Federaciji osobama afro-azijskog porijekla nakon rata. Njihovi sljedbenici, valjda obračunavajući se sa “nevjernicima danas ubijaju federalne policajce, odnosno državne vojnike.
Piše: Senad Avdić | Slobodna Bosna
Početkom prošlog tjedna, dan nakon što je 44-godišnji Edin Gačić u selu Podorašac pored Konjica zvjerski usmrtio Sauda Sultanića, televizijska mreža “Al Jazeera Balkans” emitirala je dugo najavljivani dokumentarni film “O očevima i sinovima”, autora Talala Derkija
Film čiji je autor Sirijac koji je tijekom rata u toj zemlji izbjegao u Njemačku, nominiran je za “Oscara” za najbolji dokumentarni film. Derkijevo prethodno ostvarenje “Povratak u Holmes“, koje se također bavi tragičnim događajima u njegovoj opustošenoj domovini, nagrađivan je na brojnim filmskim festivalima širom svijeta. Derki je najnoviji film snimao pune dvije godine, koliko je, vješto krijući svoj identitet, prave namjere i motive, riskirajući život ukoliko bude otkriven, boravio među pripadnicima radikalnog islamističkog pokreta “Al Nusra” na području zloćudnog ISIL-ovog kalifata u Siriji.
Njegova skrivena kamera-mobitel tajno je snimala odrastanje i odgajanje djece u obitelji jednog lokalnog pripadnika „Al Nusre“. Glavni junak je Osama, dječak od desetak godina kojem je otac ime dao u čast ubijenog vođe Al Kaide, čije tekovine baštini “Al Nusra”, baš kao što je mlađem sinu dao ime Ayman, u spomen na Bin Ladenovu desnu ruku Dr-a Aymana Al Zawahirija. Dječaci koje gledamo su napustili školu jer ne vide nikakve koristi od znanja i vještina koji su im pokušali prenijeti njihovi učitelji.
U jednom kadru filma vidimo obijesne, ostrašćene derane kako poredani uz seoski put kamenuju autobus koji prevozi njihove (bivše) učitelje. Dječak Osama objašnjava braći i ocu što se dogodilo s pticom, kućnim ljubimcem koju su imali svom domu: “Otkinuo sam joj glavu, oče, kao ti onome čovjeku”. Čitavo njihovo djetinjstvo i odrastanje tijekom dvije godine koliko ga je kamerom pratio redatelj Derki, obilježeno je radikalističkim vjerskim odgojem, ideološkom indoktrinacijom najvišeg intenziteta i permanentnom predvojničkom obukom. Dualno obrazovanje, što bi rekli njihovi arhi-dušmani sa Zapada.
Mali Osama i braća privikavaju se na rat i nasilje, na zvuke puščanih metaka koje u rafalima dok leže na vojnom poligonu u sirijskom pijesku, istresaju ratnici “Al Nusre” uz uzvikivanje tekbira i odgovora “Allah Uekber“. Omiljene igračke, rekviziti su im nagazne mine koje vježbaju postavljati i demontirati, vještina koju im s koljena na koljeno prenosi otac, koji će, ostati bez koljena i noge u minskom polju kojeg je probao neutralizirati. U “Očevima i sinovima” nema ženskih likova.
Gačićeva kuća na osami
Film se završava ulaskom malog Osame u vojnički autobus koji će ga, kako je procijenio njegov otac koji ga s ponosom ispraća spremnog i pripravnog za džihad, odvesti na neki od frontova među borce “Al Nusre”.
Edin Gačić, serijski ubojica za kojim je tek nakon što je ustrijelio drugu žrtvu u pet dana, policajca FUP-a Mahira Begića u Suhodolu organizirana odgovarajuća potjera, u ratu je bio pripadnik odreda “El Mudžahid” u središnjoj Bosni. Nije poznato kada je Gačić, koji je kao 16-godišnjak na početku rata s majkom protjeran iz rodne Banja Luke, pristupio ovoj jedinici, izvjesno je da je prije vatrenih krštenja morao proći obuku u kampovima “El Mudžahida”.
Vrlo je izvjesno, također, da su se polaznici, bošnjački mladići i dječaci, u tim kampovima “učili” po vrlo sličnom, ili istom “nastavnom planu i programu” po kojem se obučavaju klinci u kampovima “Al Nusre”, ili njene još zloglasnije preteče “Al Qaide”. Instruktori, predavači, vjerski učitelji u kampovima “El Mudžahida” u središnjoj Bosni bili su internacionalni islamistički ratnici, prekaljeni veterani rata u Afganistanu, ali i nova generacija radikalističkih propovjednika, vjeroučitelja, selefijskih “live coucha” pristiglih iz svih krajeva svijeta.
Kada je početkom 2002. izbila jedna od najvećih sigurnosnih kriza u BiH, slučaj uhićenja i izručenja tzv “Alžirske grupe”, stranih državljana koje su SAD nakon 11. rujna proglasile “prijetnjom po nacionalnu sigurnost”, čelnik jedne od sigurnosnih bosanskohercegovačkih agencija otputovao je u Alžir kako bi privolio tamošnje vlasti da prime šestoricu njihovih državljana kojima je prijetio progon iz Bosne i Hercegovine.
Pričao je kasnije da ga je primio visoki alžirski dužnosnik, šef vojne i civilne sigurnosti, najmoćnija osoba u državi, koji je najprije bosanskom gostu kazao da im ne pada napamet prihvatiti “alžirsku šestorku”, kako se kolokvijalno nazivala ta grupa (pritvorenih) bivših pripadnika i logističara “El Mudžahida” rođenih u toj afričkoj zemlji. Alžir je prethodnih godina prolazio kroz krvav period građanskog rata koji je bjesnio između vlasti i islamskih radikala u kojem su ubijene hiljade ljudi. “Imamo mi u zatvorima dvadesetak tisuća svojih militanata, vaši nam ne trebaju”, kazao je domaćin.
Potom je sažaljivo osmotrio gosta iz BiH i kazao: “Ogromna je razlika između islamista koji su se borili protiv naše vlasti i ubijali naše ljude po selima i “vaših” u BiH. Naši su staromodne, sirove, hladnokrvne ubojice, veterani rata u Afganistana. Ovi koji su poslani u Bosnu su teroristi moderne generacije, uglađeni i obrazovani misionari koji sofisticirano šire svoju zločinačke ideologiju, svoju kulturu smrti i ubijanja i vezuju za sebe mlade pristalice u koncentričnim krugovima i na duži rok. Borba protiv njih je kompliciranije , a teške posljedice njihovog prisustva u vašoj zemlji će se osjećati godinama i desetljećima”.
“Oni su došli po našu djecu“, oporo i, nažalost, vizionarski je prije 15-ak godina djelovanje islamističko-vehabijskih struktura u bosanskohercegovačkom društvu okarakterizirao profesor na Islamskom fakultetu, akademik Šefik Hafizović. “Došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam donosili sumnjivi humanitarci s posljednjim, nečasnim nakanama,” napisao je Hafizović.
Šesnaestogodišnji dječak iz Banja Luke Edin Gačić koji je samo s majkom stigao u Zenicu bježeći od terora u rodnom gradu bio je tipski, ciljani “uzorak” bošnjačkog “jetima” kakve su vrbovali i radikalizirali “lažni humanitarci” tijekom ratne kalvarije, ali i u godinama nakon rata. Nisu bili ni na koji način i ni u čemu ometani, ili kontrolirani u svojoj višestruko dubioznoj i štetnoj aktivnosti, dapače od bošnjačke vlasti tolerirano je, pa i stimulirano njihov dalekosežni i dobro osmišljeni proces “islamiziranja Bošnjaka”.
Ostajmo ovdje
Nakon rata, kada su po slovu daytonskih zakona morali napustiti BiH, učinjeno je sve, smišljeno bezbroj proceduralnih, birokratskih “zvrčki” da oni ostanu u BiH. Iz dnevničkih zapisa jednog od lidera “El Mudžahida” Egipćanina Šeika Anwara Shabana, ubijenog neposredno nakon rata od pripadnika HVO u Žepču, vidljivo je da se bošnjački državni vrh, od Alije Izetbegovića, pa naniže, nakon Daytona na ostanku “džihad ratnika” u BiH posvetio barem koliko i na povratku izbjeglica. Potpisivanje mira u Daytonu za ovog je autoriteta bila izdaja Islama. “Mi želimo mučeništvo i marljivo tragamo za njim u ovoj zemlji. Dopustite nam da se suprotstavimo nevjernicima i Bog će vam biti zahvalan“, govorio je bošnjačkim domaćinima/saveznicima Šeik Shaban. Preko 750 putovnica izdala je policija u Federaciji osobama afro-azijskog porijekla nakon rata. Njihove sljedbenici, valjda obračunavajući se sa “nevjernicima danas ubijaju federalne policajce, odnosno državne vojnike.
Slučaj serijskog ubojice Edina Gačića, koji je polovinu života proveo iza zatvorskih rešetaka i zbog kojeg danima strepe tisuće građana u BiH, po mnogo čemu podsjeća na monstruozni zločin jednog drugog islamističkog radikala, pripadnika istog vrijednosno-identitetskog i mentalno-psihološkog kruga, počinjen svega desetak kilometara udaljenosti od sela Brđani u koje se prije godinu dana doselio Gačić. Za katolički Božić 2002. godine Muamer Topalović, lokalni konjički vehabija ubio je u selu Kostajnica četiri člana obitelji Anđelić, jedne od rijetkih Hrvata koji su ostali živjeti u ovom dijelu Hercegovine. I Topalovićevom zločinu prethodio je njegov boravak u zatvoru: uhićen je u Srbiji, gdje je otišao da ustrijeli Slobodana Miloševića(!?)
Nakon godinu dana provedenih u pritvoru i puštanja na slobodu (u velikoj mjeri zahvaljujući angažmanu Željka Komšića tadašnjeg veleposlanika BiH u Beogradu) vratio se u Hercegovinu i priključio salafističkom bratstvu u okolini Konjica.
Nikakav policijski nadzor nije bio uspostavljen nad njim, baš kao ni nad Gačićem nakon što se ovaj doselio u općinu Konjic. Nije kontroliran ni vehabistički “vjersko-prosvjetni” kamp na obalama Jablaničkog jezera na kojem su polaznici mogli savladati i stanovite vojno-borbene tehnike, ali i druge vještine vehabističke kontrakulture. I na te oblike okupljanja je kojeg je bošnjačka vlast gledala benevolentno i s razumijevanjem, baš kao i redateljica Jasmila Žbanić u svom plitkom i u svakom smislu pogrešnom filmu “Na putu” gdje je islamistički kamp na Boračkom jezeru prikazala kao pitomu oazu vjerske i kulturne slobode, a njegove štićenike i polaznike kao začudne dječje junake iz romana “Izviđače vidrinog jezera” Stevana Bulajića.
Za razliku od bjegunca Gačića policija je Topalovića relativno brzo locirala i uhapsila. Razlog tome je što , za razliku od Topalovića, koji je bio neutrenirani, samouki “ratnik Islama”, Gačić je, očito, ispekao kvalitetan zanat u kampovima “El Mudžahida”. Odakle je na svom putu u “mučeništvo” krenuo u svoj sumanuti, nikom razumljivi krvavi pohod, tokom kojeg je ubio četvero ljudi i kojem sem nadajmo se, bliži kraj.
Od Topalovića do Gačića
Edin Gačić, Muamer Topalović, Mevlid Jašarević (napadač na veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu), Haris Čaušević (napadač na policijsku stanicu u Bugojnu i ubojica jednog policajca), Haris Omerović (ubojica dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu) i desetine i stotine druge njihove “braće” koji su ubijali ili bili ubijeni širom bliskoistočnih ratnih zona, su cvijeće istog zla čije su otrovno sjeme uz otvorenu podršku i simpatije bošnjačke elite posijali vješti “ribari ljudskih duša” i lovci na “našu djecu”.
Da stvar nije ozbiljna, smrtno ozbiljna, jer ubojica Edin Gačić je još uvijek na slobodi i može još mnogo zla počiniti, trebalo bi se našaliti, odnosno ismijati reakcije koje od “nadležnih” i “nenadležnih” za ovu materiju stižu u povodu potjere za patološkim ubojicom. Tako sveprisutni dekan kriminalističkog fakulteta Nedžad Korajlić pita “nadležne” kako je moguće da se zločinac nakon izlaska iz zatvora slobodno kreće kud mu srce želi.
“Neophodno je bilo njegovo operativno pokrivanje, da bi se moglo na vrijeme reagirati”, docira policajac iz Tešnja, grada u kojem su se mudžahedini, Gačićevi vojni instruktori i duhovni odgajatelji, prvi put defilirali s odsječenim neprijateljskim glavama, poput malog Sirijca Osame s obezglavljenom pticom u kalifatu.
Jesu li pod “operativnom” policijskim nadzorom bili islamističke ubojice koji su nakon zločina u Zenici “otkriveni” u službenom policijskom stanu u tom gradu, u vrijeme kada je Korajlić s najboljim i najodanijim kolegom, policajcem i višestrukim povratnikom u državni Parlament Šemsudinom Mehmedovićem bio na čelu policije Ze-Do županije? Je li pod nadzorom bio Lionel Dumont, islamistički terorist planetarnog “ugleda” koji je prije dvadeset godina nakon rečenog ubojstva u Zenici i prebacivanja u Sarajevo “pobjegao” iz Centralnog zatvora neposredno pred izručenje francuskom pravosuđu?!
Kako osim kiselim, rezigniranim osmijehom reagirati na cinizam (moći) Edhama Veladžića, direktora KPZ u Bihaću (otvorenog tipa) kad tvrdi da u karijeri nije sreo opasnijeg zločinca od bivšeg štićenika Gačića? Znači Gačić je bio opasniji i vještiji ubojica od one trojice plaćenih ubojica koje je, na nagovor sarajevske centrale bošnjačke tajne policije AID upravo Veladžić poslao u Hrvatsku da izvrše brutalni akt državnog terorizma. ubiju Fikreta Abdića u Rijeci?!
Gačić je za svoje (individualne) zločine odležao u zatvoru, Veladžić, i njegovi suradnici i nalogodavci (Bakir Alispahić, Ejub Ikić) su oslobođeni sa sudu u Sarajevu. Tijekom boravka u pritvoru redovno ih je obilazio bošnjački državni vrh, i, naravno, tadašnji vjerski poglavar Mustafa ef. Cerić…
Edham Velagić, bivši šef policije u Bihaću bio je jedan od organizatora dočeka mudžahedinskog konvoja s desetinama džihad-ratnika, veterana iz Afganistana i središnje Bosne, koji je 1996.godine fiktivno napustio BiH na graničnom prijelazu Doljani, a ušao ponovo na Izačiću. Sarajevska bošnjačka vrhuška, u kojoj je jednu od najvažnijih uloga imao Hasan Čengić, obiteljski prijatelj i stranačko-politički pokrovitelj tada dominantne obitelji Veladžić, smatrala je da Bošnjaci iz Krajine nisu dovoljno i pravilno islamski “obrađeni”, odnosno radikalizirani.
U godinama i desetljećima koja su uslijedila i to je “popravljeno” o čemu svjedoči veliki “uspjeh” Bilala Bosnića u regrutiranju mladića iz ovog dijela BiH za sveti rat džihad u Siriji i Iraku! Gdje se bore i ginu rame uz rame, sa tekbirom na usnama, s onim dječakom Osamom iz film “Očevi i djeca”./HMS/