OBLJETNICA Oluje svake godine izaziva prijepore na relaciji Hrvatska-Srbija, ali i rezultira izljevima mržnje dijela hrvatske javnosti prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Cijeli je obrazac koliko poznat, toliko i štetan, a u njemu od velikih nacionalnih pobjeda i/ili tragedija uopće nema mjesta za obične ljude i njihove živote. Najmanje mjesta ima za budućnost jer je sve usmjereno slavljenju ili prekrajanju povijesti, i to tako da ona svakome potvrdi njegov nacionalistički narativ.
Index se ipak više interesira za budućnost pa smo se stoga s molbom za intervju obratili 32-godišnjem Zoranu Kojčiću, doktoru filozofije koji živi u Osijeku i hrvatski je Srbin. Ili nije?
S Kojčićem smo razgovarali o pitanju (njegovog) nacionalnog identiteta, naslijeđu rata kao opterećenju za mlade, srpsko-hrvatskim odnosima i drugim aktualnim temama, a on nam je ponudio osvježavajuću, novu perspektivu i nekoliko dobrih ideja za budućnost hrvatskog društva.
Kojčić je diplomirao filozofiju i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Sofiji. Od 2011. radi kao profesor u srednjim školama, koordinator na projektima te filozofski savjetnik. Živio je u Dalju i Vukovaru, a trenutno živi u Osijeku. Objavljivao je stručne članke u SAD-u, Kanadi i Europi, sudjelovao na preko 20 konferencija i preko 20 međunarodnih projekata i proputovao 25 europskih zemalja. Budući da je doktorirao na filozofskom savjetovanju, u zadnje vrijeme pokušava približiti kulturu dijaloga u privatnom i poslovnom okruženju s klijentima koji žele ispitati svoje životne odluke i probleme te općoj javnosti približiti kritičko mišljenje u radu s nevladinim udrugama.
Tijekom rata u Hrvatskoj bio si malo dijete. Imaš li kakvih sjećanja iz tog perioda?
Naravno, sjećam se ratnog razdoblja, ali više kroz igru i uobičajene nestašluke djece sa sela i avantura koje smo prolazili. Tada se sve činilo prilično veliko, posebno kad su došle snage UN-a u selo i kad je sve poprimilo neki međunarodni karakter. Naravno da nisam razumio što je rat i što se tamo radi. Nama je rat bio ono što radi Rambo na TV-u, ali smo znali da to nije bilo stvarno. Srećom, nisam doživio nikakve traume tada iako su se one često događale okolo. U kasnijim sam godinama tek počeo suosjećati sa svim kroz što su ljudi morali prolaziti u tom razdoblju i sve to mi se danas čini nezamislivim.
Danas živiš i radiš u Osijeku. Kakvo je stanje na istoku Hrvatske i kakvi su međunacionalni odnosi?
Mislim da na istoku Hrvatske ima naznaka oporavka od krize, iako su to prilično nesigurni koraci koje posebno moja generacija sad pravi u svijetu odraslih, i dalje nepovjerljiva prema tržištu, sistemu, nekim instancama koje su puno veće od nas. Što se međunacionalnih odnosa tiče, ne sjećam se kad sam zadnji put s nekim pričao o tome, što znači da očito nije bilo potrebe za tim. Alarmantnija mi je situacija u Dalmaciji iz koje često dođu neke loše vijesti o tim odnosima. Čini mi se da istok prilično stagnira što se toga tiče, da je godinama sve već nekako uljuljkano, svake se godine razbukta u medijima zbog Vukovara, oko obljetnice, i to je sve. Živimo u tom nekom dosadnom krugu i to je po meni dobro, zato što ne primjećujem tenzije, ali ipak mislim da nam nedostaje dijalog o tome što dalje.
Možeš li otkriti kako je tekao tvoj proces otkrivanja vlastitog nacionalnog porijekla i što ono znači u (hrvatskom) društvu u kojem živiš?
Za mene osobno taj se proces odvijao preko upoznavanja religije, prije svega u školi. Kod kuće nikad nismo pričali o nacijama, niti o religiji, ali sam išao na pravoslavni vjeronauk. Ostalo je nametnulo društvo onog doba, okolina u kojoj odrastaš je pričala o tome, prijatelji s kojima se družiš isto. Krajem osnovne škole malo sam se više počeo interesirati za religiju i dvoumio se hoću li upisati gimnaziju u Osijeku ili Vukovaru, što je značilo hoću li nastaviti družiti se s prijateljima iz djetinjstva, koji su uglavnom bili Srbi, ili ću se snalaziti sam, bez tog društva, u Osijeku. Tada sam izabrao gimnaziju u Vukovaru koja je upisivala učenike, kako smo to tad zvali, po srpskom programu. U tom periodu u gimnaziji sam se vrlo brzo počeo i razilaziti s obje ideje, i s idejom nacije, i s idejom religije. Što sam više čitao o njima i istraživao, jednostavno su imale sve manje i manje smisla, posebno s obzirom na sve što se tada (oko 2002. godine) događalo u Vukovaru. Sve je još bilo svježe nakon reintegracije.
U pripremi za ovaj intervju rekao si mi da se ne izjašnjavaš kao Srbin jer ti je koncept nacionalnosti smiješan. Nije mi se s time teško složiti, dapače, no ipak se pitam koliki je utjecaj na zauzimanje takve pozicije imala činjenica da se u današnjem hrvatskom društvu riječ Srbin”često koristi kao psovka i uvreda? Odnosno, misliš li da se ne bi distancirao od koncepta nacionalnog da imaš neko drugo iskustvo odrastanja u nekoj drugoj sredini gdje ta tema nije tako relevantna i tako mučna?
Utjecaj je sigurno velik. Da sam odrastao u nekoj sredini koja ima zdraviji odnos prema naciji, lako je moguće da ne bih tako gledao na stvari. Meni se osobno više sviđa ideja kozmopolitizma, da su svi ljudi građani svijeta, jednaki, da nema naših i njihovih. Tu mi je zanimljiva jedna situacija: Sokrat, jedan od najpoznatijih filozofa u 2500 godina povijesti filozofije, je rekao: “Ja nisam Atenjanin ni Grk, nego građanin svijeta.” Ruža Tomašić je jednom rekla, parafraziram: “Ja sam Hrvatica, ne želim biti građanin svijeta.” Ostaje pitanje, dakako, koga poslušati, Ružu Tomašić ili jednog od najvećih umova u povijesti civilizacije.
Meni je pojam nacije smiješan jer sam vidio, budući da često putujem po Europi, da su svi ljudi gotovo jednako uplašena bića i da ih plaše iste stvari, da imaju slične želje i potrebe i da se ne razlikujem od Turaka ili Rusa, Kolumbijaca ili Francuza u puno stvari. Osim toga, nacija postoji samo u našim glavama, ne postoji nijedna fizička manifestacija tog pojma, nacija nije nešto što se nasljeđuje, nego nešto što sami biramo i kako se subjektivno osjećamo. Ja ne želim biti nijedne nacije, ali, naravno, nemam ništa protiv svih onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje nacije.
Tema odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ali i odnosa između Hrvatske i Srbije kao država, uvijek postaje aktualna oko godišnjice Oluje. Kako gledaš na sve to?
Vrlo racionalno, za razliku od ostatka ljudi s ovih prostora koji na svako pitanje gledaju s puno emocija. Za mene su emocije nestabilne i ne mogu im vjerovati, one se mijenjaju ovisno o raspoloženju i izrazito su subjektivne. Zato mi smeta kad političari pozivaju na emocije, to je najstariji i najjeftiniji retorički trik koji postoji – izazovi emocije kod naroda i imaš ih u šaci, a Balkanci su takvi, emotivni i iracionalni i zato kod nas nema pomaka već godinama. To vidim i svake godine oko obilježavanja Oluje. Mi da smo racionalni ljudi, uopće ne bismo ni pričali toliko o toj temi, nego bi nas brinuo tehnološki napredak ili poboljšanje uvjeta u kojima posluju pojedine industrije, nešto o čemu jedno zdravo i normalno društvo treba razgovarati. Umjesto toga, naše teme sežu u Oluju, u Jasenovac, u Kulina bana. Hrvatska i Srbija kao države su prilično nezrele, a narod bira vođe koje tapkaju u mjestu jer samo na taj način mogu zadržati vlast. Vlast unazad trideset godina nije gotovo ništa učinila za opći interes naroda, a sve što je činila je tvrdila da čini u interesu naroda. To je rezultat toga što ljudi vjeruju svojim emocijama pa glasaju za njih.
Neformalni lider hrvatskih Srba danas je Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a. Što misliš o njegovoj politici? Podržavaš li koaliciju s HDZ-om?
Ne podržavam nijednu stranku u zemlji trenutno, a nisam upućen što je to konkretno politika Milorada Pupovca. Naravno, slabo se razumijem u kompleksnost svih mogućih političkih procesa, ali kao filozof razumijem se u ideje. Koliko sam do sada vidio, nijedna politička stranka u Hrvatskoj se ne bavi idejama i tu čine veliku grešku jer svaka konkretna stvar prvo jest ideja, a tek onda ostvarenje u realnosti. Ono što meni nedostaje u SDSS-u, ali i HDZ-u i SDP-u jesu hrabri ljudi s idejama i potom ljudi od akcije koji bi te ideje imali snage primijeniti. Do sad smo u tim strankama najčešće gledali ljude koji nemaju svoje ideje, nego slušaju vođe, bar na nacionalnoj razini. Napravio bih razliku između nacionalne i lokalne politike, jer mislim da je izuzetno važna. Poznajem ljude iz tih stranaka koji na lokalnoj razini rade čuda u svojim zajednicama i takve ideje i akcije potpuno podržavam, previše ih je da ih sad nabrajam, ali to se uglavnom odnosi na projekte koje lokalna zajednica provodi kako bi omogućili bolji život lokalnom stanovništvu. Ima, dakako, u svim strankama uhljeba i neradnika, ali hajdemo nekad pričati i o onom broju ljudi koji nešto rade, ima ih svugdje. Poanta ovoga je da politika ovisi o ljudima, o njihovim konkretnim akcijama u svojim sredinama gdje mogu nešto promijeniti. Tamo gdje nema promjene i napretka, najvjerojatnije nitko ništa ne radi. Takva je, čini mi se, naša nacionalna politička scena, sa svim strankama.
U hrvatskom društvu je dominantan narativ u kojem su Srbi kao kolektiv odgovorni za rat i zločine 1990-ih. I više od toga, često se može čuti fraza “pripadnici tvog/vašeg naroda” su počinili ovaj ili onaj zločin, čime se i na ljude tvoje generacije pokušava prebaciti odgovornost za događanja od prije 20-30 godina. Kako se nosiš s time?
To mi užasno smeta, jer se u Hrvatskoj, odnosno u medijskom i političkom prostoru najčešće govori o ”Srbima” kao terminu koji predstavlja sve ljude koji se s time poistovjećuju, što je prilično neugodna generalizacija. Srbi nisu jedno tijelo, nisu jedan čovjek, nisu jedan um koji uvijek misli jednako, a posebno nisu neko zlo tijelo koje samo želi pakostiti Hrvatima. Siguran sam da ogromna većina Srba danas u Hrvatskoj i ne misli o ratu, bar sam siguran za moju generaciju, dok nam ministar govori o nekim novim Olujama. Čitavu mitologiju i performans oko Oluje ove godine je bilo jako teško za pratiti, od patetike pa do nonsensnih izjava s najviših položaja. A što žele mladi Srbi danas u Hrvatskoj? Neki će se možda sada začuditi, ali žele isto što i mladi Hrvati – živjeti normalno i u miru, imati posao i zarađivati, urediti si život u normalnoj državi koja ih poštuje kao ljude i kao pojedince, koja im omogućava jednaka prava i u kojoj će oni živjeti odgovorno i smisleno, uređeno i planski. Dosta nam je stihija i obećanja, dosta tih emocija i prošlosti. Kad će netko napokon početi pričati o napretku? Zanimljivo da se taj pojam više ne spominje u javnom prostoru, pojam napretka. Vjerojatno zato što stalno nazadujemo. Isto tako, pojam budućnosti, nema ga u javnom diskursu. To su dva najvažnija pojma za jednu državu, to su te ideje o kojima treba pričati. I budućnost i napredak su ideje, a mi imamo državu od gotovo četiri milijuna ljudi koji ništa ne govore o tome kako će nam biti u budućnosti, koliko ćemo i u čemu ćemo napredovati za deset ili dvadeset godina. Ja se iskreno nadam da će netko iz te moje generacije početi o tome pričati.
Zanimljivo je i to da u hrvatskom nacionalističkom narativu postoji i mjesto za tzv. lojalnog Srbina. Vukovarski branitelj i u međuvremenu kandidat Hrvatskih suverenista za Europski parlament Peđa Mišić je vjerojatno najpoznatiji primjer toga. Taj “lojalni Srbin” npr. treba podržavati korištenje ustaškog pozdrava ZDS u javnom prostoru i slično. Što misliš o tome da bi građani RH srpske nacionalnosti trebali ispunjavati neke posebne kriterije da onda “zasluže” tu titulu “lojalnog Srbina”?
Lojalni Srbin ide u oba smjera, onaj koji je lojalan Hrvatima ili onaj koji je lojalan Srbima. I jedno i drugo moraš zaslužiti kad si Srbin u Hrvatskoj, jer si kao takav, u biti, biće između. Između naših i njihovih, ovih i onih, ovoga i onoga. Da bi pripadao jednima ili drugima moraš se dokazati, tako nalaže zakon čopora. Jako je teško imati tu svoje mišljenje i paziti da ne povrijediš jedne ili druge, posebno danas kad ima čak i nasilja na ulicama kad su ti odnosi u pitanju i posebno kad se ništa ne čini da se nasilje spriječi ili adekvatno kazni, čega smo svakodnevni svjedoci, na našu veliku žalost i sramotu. Ako nisi lojalan jednima ili drugima, nikome ne pripadaš i odmah ti tu nestaju svi benefiti pripadnosti jednima ili drugima. Stoga je uvijek opasno pričati istinu o jednima ili drugima, posebno kritiku, kad si izvan svega, jer u toj grupi, ma koja bila, ne postoji objektivna slika o sebi. A sebe je uvijek najteže pogledati, čak i u ogledalu, a kamoli sve svoje mane ili nedostatke onakve kakvima zapravo jesu.
Kako gledaš na sve veću rehabilitacija ustaštva u današnjoj Hrvatskoj?
Užasava me to i užasava me to što nije takva situacija samo u Hrvatskoj, to je daleko širi pokret i trend kojem zbilja ne mogu dokučiti izvor, ali sam siguran da ga ima i da je ponekad čak i planiran. Pisali su grčki filozofi o tome, narod zaboravlja povijest i onda čini iste greške. Mislim da smo došli do te razine i sada, zaboravili smo puno toga i naravno da onda to najgore ispliva na površinu te da mi danas, u ovoj perspektivi koju imamo, nismo uopće ni svjesni koliko toga se dogodilo unazad dvadesetak godina, čega smo se sve odrekli i što su nam sve nametnuli a da nismo ni pisnuli u znak pobune. To će biti vidljivo većini ljudi tek s odmakom od par desetljeća, možda opet u nekom udžbeniku povijesti.
Za mene je ideja nacizma monstruozna i nepojmljiva, jedno od najvećih zala koje je svijet vidio i nikada mi neće biti jasno kako se netko može poistovjetiti s time, posebno netko s naših prostora kad je svima jasno da smo i mi Slaveni Hitleru bili niža bića i da bi nas vjerojatno sve pobio da je imao priliku. Da netko to slavi i veliča, da netko misli da druge ljude treba ubiti samo zato što su drugi i drugačiji, to mi ne ide u glavu, to nikada neću razumjeti, to nasilje i tu zlobu. Život je fascinantno kratak, a neki ga ljudi utroše na mržnju i zlobu, namećući silom drugima svoje misli i ideje, to je za mene nepojmljivo traćenje života.
Razmišljaš li da odeš iz Hrvatske?
Naravno, iskoristio bih priliku ako bi mi se ukazala i smatram to sasvim normalnim potezom. Život je sam jedna velika promjena i pun je takvih situacija, a meni je Europa predivan kontinent koji je savršen za putovanja i istraživanja, tako i za posao, naravno u dobrim uvjetima. Što više ljudi budu putovali, to će i sami spoznati koliko smo svi zapravo slični, ne samo Europljani, svi ljudi na svijetu. Kad odete na jedan aerodrom u Madridu, Budimpešti ili Dublinu vidite da se ljudi razlikuju samo po tome tko se bolje snalazi na aerodromu, a svi jedu, sjede, hodaju, gledaju, idu u WC na potpuno isti način. Upravo sam se vratio s dvotjednog putovanja po Njemačkoj, kojom sam oduševljen, a gdje bih se odmah preselio da mi se ukaže prilika, što zbog uređenosti i duha koji je tamo sada inspirativan i pozitivan, što zbog toga da se maknem iz ove domaće negativnosti i diskursa prošlosti koji vlada u javnosti.
Što bi volio da se promijeni u Hrvatskoj općenito, a što konkretno kada je riječ o odnosima Hrvata i Srba? Kojim boljim putem trebamo krenuti?
Volio bih da imaju više povjerenja jedni u druge, otprilike onoliko povjerenja koliko imaju kad se sretnu na ulicama Stuttgarta, Beča ili Budimpešte. Tada im je drago kad čuju još nekog tko priča slično kao oni. Bilo bi mi drago kad bi svi bili otvoreniji jedni prema drugima, kad bi se okrenuli više razumu, a manje emocijama. Kad bi više pričali međusobno, što odlično funkcionira u nekim profesionalnim krugovima. Kad bi se i jedni i drugi okrenuli budućnosti umjesto da se stalno vraćaju u bolnu prošlost i osvete. Što budemo međusobno više komunicirali to ćemo lakše doći i do konkretnijih ideja i akcija i za to nas treba puno više od ovog broja ljudi koji je trenutno uključen u proces pomirenja. Trebaju nam svježi umovi i novi pristupi, jer sve što su starije generacije učinile očito nije dovoljno.
wpDiscuz