U grčkoj mitologiji, Artemida je gospodarila svjetlom i sjenom, lovkinja s lukom koji ne promašuje i tobolcem bez dna. Plijen ne bi ni slutio da je izabran. Nestajao bi neprimjetno, bez glasa, bez svijesti o ulozi koju je igrao. U Sparti su je hranili žrtvama. U Brauronu, djevojčice su odrastale pod njezinim okom, ponašajući se poput životinja koje su drugi ljudi ubili. U njezinu svijetu kazna ne dolazi zbog krivnje, već zbog pogleda. Bez upozorenja, bez rasprave, bez oprosta. Samo čekanje.
Danas nema hramova, kipova ni svećenica. Ime je ostalo, lice se promijenilo. Artemis je sada letjelica, bešumni pratitelj u visini. Ne lebdi iznad šuma, već nad kvartovima, prometnicama, privatnim trenucima. Luk je zamijenjen opremom za izviđanje. Promatra kroz oblake, probija zidove, bilježi tokove podataka, obrasce kretanja, ritmove komunikacije. Sadržaj je nebitan. Važniji su obrasci, mjesta, učestalosti. Preciznost ne traži povod – samo signal.
U mreži se ne skriva nitko. Prepoznaje trag, raspored tišine, vrijeme nestanka poruka. Obrasci postaju identitet, ponašanje prelazi u dosje. Nema pitanja, nema pristanka – samo karta iscrtana od svakodnevnih navika, nijansi šutnje, ponavljanja.
Nije potrebna sumnja da bi netko bio zabilježen. Dovoljan je trenutak spojenosti. Negdje, bez rasprave, stavljen je potpis. Nebo otvoreno. Oslobođena boginja lebdi nad svakodnevicom. Oltar digitalan, pogled nevidljiv, prisutnost stalna.
Ne dolazi da sudi. Ne donosi osudu. Promatra, bilježi, čeka. Bez riječi prepoznaje šapat. Bez dodira naslućuje misao. I ostaje. Sve dok nadzor ne postane navika, a prepuštenost novo stanje svijesti. Svijet gdje se više ne zna kada je počelo, ni je li ikad bilo drugačije
wpDiscuz
