Published On: Tue, Dec 4th, 2012

ARALICA: Mesić je bio suradnik KOS-a

Akademiku Ivanu Aralici upravo je iz tiska izašla nova knjiga „Mentalni komunist“. Njezin glavni lik imenom i prezimenom je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji Aralici služi kao predložak u razmatranju komunističkog mentaliteta koji još živi u Hrvatskoj. Knjiga je zapravo, iz Araličina vidokruga, rezime desetogodišnje Mesićeve vladavine na Pantovčaku. Izlazak nove knjige bio je izravan povod razgovoru koji je Zvonimir Despot vodio s akademikom Ivanom Aralicom. Razgovor je objavljen u Obzoru Večernjeg lista, u subotu 1. prosinca 2012. ali i na blogu hrvatska-povijest-biblioteka.blogspot.com
 
Ostaci komunističkog mentaliteta i Stjepan Mesić, dvije su teme koje su obilježile ovaj intervju ali i cijelu novu knjigu Ivana Aralice.
-Pred nekoliko dana Nedjeljko Mihanović je na promociji svoje knjige «Književne prosudbe», u kojoj su četiri ogleda o mojim romanima, baš onima iz ciklusa što smo ga spomenuli, istupio s tezom, koja me je zatekla, da je hrvatska lirika dala kritiku komunističkog vremena, ali hrvatska proza, izuzev mene, to nije učinila. Je li moguće pitao sam se! I čini mi se da Mihanović ima pravo. Nešto je bilo, ali sve mlako, sve u rukavicama i simbolici, ja sam se jedini time ozbiljno pozabavio! I otuda tolike batine po meni!, kaže akademik Aralica.
Govoreći o prvim dojmovima o Mesiću, Aralica navodi kako ga je u samim počecima doživljavao kao neponovljivog šarlatana ali i ortodoksnog boljševika.
-Kad sam se našao u Tuđmanovoj blizini i tamo upoznao Mesića, doživljavao sam ga kao neproduhovljena šarlatana, pa bih Tuđmanu znao reći gdje je toga našao. Međutim kad taj šarlatan pokušava izvesti puč u Saboru, koji bi nas, da ga je uspio izvesti, skupo stajao, svrstao sam se na Tuđmanovu stranu, prepoznajući u Mesiću ortodoksnog boljševika, doduše, boljševika pod maskom klauna, ali boljševika od glave do pete. Svoje sam spoznaje i javno, u obliku političkih ogleda, objelodanio. Ali sam od tog trenutka počeo i pripreme za pisanje romana, jer to jest romaneskna građa. Kad je taj čovjek uspio postati predsjednik države, zahvaljujući nizu po njega sretnih okolnosti, i kad je smijenio generale, sve časne ljude koje sam odreda osobno poznavao, postalo mi je jasno da će nas taj pokušati vratiti u svoj boljševički raj, pa sam počeo pisati «Ambru», prvu od «Sebastijanovih priča», opisuje Aralica svoje dojmove o Stjepanu Mesiću.
U novoj Araličinoj knjizi ima dovoljno podataka koji govore da se Mesić formirao u doušničkom miljeu, koji je u komunizmu bio na visokoj cijeni, da je u tom miljeu funkcionirao kao službenik i da je ostao dionikom toga mentaliteta i kad se vinuo u visoku politiku.
>>Dokument pokazao – Stjepan Mesić suradnik UDB-e od 8. siječnja 1958.
„Uostalom, o tom se na mnogo mjesta pisalo! Je li on bio šef nekakve mafijaške grupe, ja to nisam mogao istraživati, a nije mi ni trebalo, jer ja ne govorim o njegovoj krivnji, nego o njegovu mentalitetu koji emanira određene političke stavove. Ali ja imam dokaz za to što sam kazao: rukom državnog odvjetnika Ortynskog pisanu shemu mafijaške organizacije na čijem je čelu Mesić! Kopija je toga rukopisa deponirana u jednoj odvjetničkoj kancelariji pred tri godine, čim sam knjigu napisao, a original se nalazi kod onoga koji je rukopis od državnog odvjetnika primio. Dođe li do suđenja, taj će original biti pokazan na sudu! A ako do suđenja ne dođe, neka ostane tamo gdje je i do sada stajao. Faksimil rukopisa u knjizi nisam donio, samo sam ga opisao, jer se ova knjiga ne bavi ni optuživanjem ni isljeđivanjem, ona je samo  esej.

Opisujući Mesićev komunistički mentalitet, akademik Aralica otvoreno govori i o Mesićevoj suradnji sa Aleksandrom Vasiljevićem i zloglasnim KOS-om JNA
-Ni ovdje ja Mesića ne optužujem, ja samo opisujem činjenicu, da bih dokazao postojanje elementa komunističkog mentaliteta koji je doušničku ulogu u službi partije smatrao nečim izuzetno časnim. A to da je Mesić bio KOS-ov insajder – čovjek koji unutar jedne skupine djeluje za račun druge skupine –  unutar HDZ-e tvrdi u svom svjedočenju, koje je objavljeno u tisku i kod nas i u Srbiji, nitko drugi nego šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, koji je bio Mesićeva izravna veza. Kad Vasiljević i ne bi podastro konkretan dokaz na kom je predmetu s Mesićem surađivao, kad bi ostao samo na izjavi da mu je bio insajder, tomu bi se morala pokloniti pažnja. A na čemu su to oni surađivali, čitalac će moći pročitati u knjizi. Da li je Tuđmanu to bilo poznato kad se ta suradnja odvijala, nije mi poznato, nisam u to vrijeme bio u njegovoj blizini. Ali da je kasnije doznao, u to sam siguran – zato je Mesića i gurao dalje od sebe, što će Mesića, prema vlastitom priznanju, i navesti da pokuša puč u Saboru, kaže Aralica.
U novoj knjizi su opisane snage koje su stajale iza Mesića, kao i način na koji je i okolnosti u kojima je dobio dva mandata predsjednička mandata.
-Sve je bilo u znaku detuđmanizacije, koja se, kad on pokušava nemoguće, budućnost društva bazirati na kontinuitetu komunističkog mentaliteta, pretvara u traumatizaciju društva. I zlu kob detuđmanizatora! Sanaderovu i njegovu! Srećom da je rasplet u Haagu bio ovakav kakav je bio! Da ovakav nije bio, narodni gnjev što su ga  Mesić i Sanader  godinama stvarali ili bi eksplodirao ili bi nas iznutra rastočio. Sreća da smo se toga gnjeva oslobodili, sreća da smo ga pretvorili u radost. I za Mesića sreća, jer bi se gnjev na njega usmjerio! Kao što se i na Sanadera obrušio! Pišući «Mentalnog komunistu», želio sam taj gnjev racionalizirati, reći što nam se događa, sa čim smo suočeni, sve da izbjegnemo erupciju gnjeva koja će nas voditi u samouništenje, sve da mirno i bez duhovnog rasula nadvladamo ono što nas je, i krive i nedužne, snašlo, tvrdi akademik Aralica.
Osvrnuo se i na Mesićeve izjave nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču.
-Mislim da je bio zatečen oslobađajućom presudom, ne samo za generale – da su samo oni oslobođeni, on bi kliktao od radosti i došao im ususret s buketom ruža – nego i sa oslobađajućom presudom za politiku  koju su u «Oluji», i inače, prije i nakon nje, vodili njegovi  neprijatelji Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Time je bio zatečen i ošamućen! Ali se vara ako misli da će se te ošamućenosti osloboditi kad se euforija oslobađajućom presudom slegne. Niti će se ta euforija slegnuti, niti će njegova ošamućenost ikad proći! Njemu nikada neće doći do pameti da on, možda, jest pomogao oslobađajućoj presudi generala, ali ne tako što bi je sam želio i na njoj radio, nego tako što je sam nije želio i što je radio da do nje ne dođe, a onima  koji su oslobađajuću presudu donosili, ostvarenje njegove želje bio je rizičan pravni i politički korak, jer bi došli u raskorak s golom istinom i željama hrvatskog naroda. Zato su oslobađajuću presudu donijeli protivno i njegovoj želji i njegovim djelovanjima! Tko pročita moju knjigu ova će mu pretpostavka postati logičnom. Njegovo vrijeme bit će obilježeno naslovom sjajne knjige Miroslava Tuđmana kao «Vrijeme krivokletnika», a on će sam u očima naroda ostati zapamćen kao krivokletnik i izdajnik. Ošamućen, on sada skače s plota na plot i ne shvaća što se zapravo dogodilo! Evo primjera! Intervju što ga je netom objavio sadrži gotovo sve mantre koje je mantrao kroz deset godina i mogao bi biti, da starih nema i previše, novi dokaz za svaku od mantri koje su u knjizi obrađene. U vezi oslobađajuće presude generalima vrijedi ovdje spomenuti samo jednu mantru, onu o Tuđmanovoj krivnji što su generali dospjeli u Haag. Naslov mu intervjua, izvučen iz opširna teksta, glasi: «Presuda Gotovini i Markaču ne amnestira Tuđmanovu politiku». U tom intervjuu tvrdi, što je bezbroj puta mantrao, da je nedužne generale u Haag odvela Tuđmanova politika. Pa kako to, ako su tamo zbog Tuđmanove politike dovedeni, da oslobođeni krivnje mogu biti a da se istovremeno ta oslobađajuća presuda ne bi odnosila i na Tuđmanovu politiku koja ih je tamo dovela! Kako – to samo Mesić zna! Inače, za sve je druge oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču istovremeno i oslobađajuća presuda Tuđmanovoj politici! Čak i za one u Srbiji! Ali, logika mentalnog komuniste nešto je drukčija od logike koja se uči u srednjoj školi! Neka mu bude, kad mu drukčije biti ne može!”, zaključio je akademik Aralica u razgovoru za Obzor Večernjeg lista.
 
R.Horvat