Konceptualni umjetnik Siniša Labrović prošlog se tjedna čitav dan smiješio. Od utorka do srijede navečer stajao je na Trgu bana Jelačića, široko naceren kao nekakva reklama za zubnu pastu, zbunjujući, pa i nešto plašeći narod.
Prolaznicima je bilo neugodno od njegova osmijeha, brzo su okretali glavu da im se pogled ne susretne s njegovim. Ima, opazili ste vjerojatno, nešto uznemirujuće u zamrznutom osmijehu. Nešto sumanuto, jezivo i mučno. Zaustavljen na licu, osmijeh umjesto izraza sreće postane izraz očaja.
Svojom se umjetničkom akcijom Siniša Labrović ruga svijetu u kojemu je radost postala obavezna. Gdje je osmijeh gotovo kao dress code. Svi se moraju bez prestanka smijati kao lud na brašno, kesiti kao lude, i konobari u restoranima, i recepcioneri u hotelima i blagajnice u samoposluživanjima.
Dođe li koji ministar u provinciju da otvori cestu ili položi kamen temeljac za mljekaru, i njemu se svi ustrajno i nepokolebljivo smiješe, načelnik općine, župnik, tamburaši i djevojke u narodnim nošnjama sa škarama na vezenim jastučićima.
Gdje god se okreneš, svi se cerekaju krivim žutim zubima. Došao je zakon da svi moraju biti sretni i razdragano dočekivati goste, klijente, pacijente i mušterije, pa i ako su iscrpljeni i potplaćeni, znoj im se cijedi niz leđa, a tijesne ih cipele ubijaju. Smiješe se usprkos svemu, posljednjim snagama, kao one žene što ih muževi tuku, a one se prave da je sve u redu.
Pevecu nije do smijeha
Sve je to nekako stajalo u radu Siniše Labrovića, premda on nije ništa govorio, već se samo nijemo osmjehivao građanima. Iz njegova je osmijeha iščezlo veselje, a zamijenili su ga jad, nesreća, frustracija, potlačenost, krotko pristajanje na laž i nepravdu.
Bio je to možda i osmijeh nekoga tko je sretan da ima Hrvatsku iako, po duši govoreći, odavno više ne zna zašto bi trebao biti sretan, zaboravio je zašto razdragano mašemo trobojnicama i đake tjeramo da pišu oduševljene zadaćnice o ljepotama domovine.
Bilo je i nešto licemjerno, prestravljeno, nasilno i užasno u osmijehu ovoga mudrog i duhovitog umjetnika. Prolaznici su s razlogom okretali glavu, njegova je cjelodnevna akcija točno opisala i ovaj prostor i ovo naše vrijeme.
Napokon, nekoliko dana nakon Labrovićeva osmjehivanja na trgu, kao nehotični drugi čin umjetničke akcije, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je odrezao da Zdravko Pevec nije vlasnik imena, logotipa i slogana poduzeća “Pevec”.
Pamtite svakako Zdravka Peveca i njegovu suprugu Višnju, nasmijane poduzetnike iz Vrbovca, koji su jednom davno od ničega, velikim trudom i zalaganjem, sagradili veliko poslovno carstvo, desetke trgovačkih centara sa širokom ponudom sjemenja, mineralnih gnojiva, traktora i bijele tehnike, da bi se naposljetku srušili natrag, u ništa, u prašinu.
Jednom bogati i moćni par, kojima su se mnogi klanjali, sasvim su propali. Zdravku Pevecu danas pola mirovine uzme država, a pola, tri tisuće i šesto kuna, smije potrošiti. Njegova supruga Višnja za posao komercijalista u sinovoj tvrtki prima minimalac od kojeg trećinu ne vidi. Na zaštićeni račun joj svaki mjesec sjedne dvije tisuće i dvjesto kuna.
Poduzeće koje su osnovali ipak još uvijek postoji, još uvijek se zove “Pevec” i oglašava se jednakim sloganom. Možemo samo zamisliti nezadovoljstvo Zdravka i Višnje kad na televiziji reklama za nekakvu jesensku akciju u ”Pevecu” završi poznatim: “Kupujte s osmijehom.” To je naše, pobunili su se propali poduzetnici. Ako ste nam uzeli trgovačke centre, mineralna gnojiva, traktore, kamione i viljuškare, ne možete nam uzeti časno ime i osmijeh. Osmijeh iz “Kupujte s osmijehom” je naš, to je bila naša obiteljska sreća, kriknuli su nesretni Vrbovčani pravdoljubivo.
Ali, klinac, nije. Osmijeh je još uvijek na reklami, zamrznut, zaustavljen, ali nema u njemu radosti za Višnju i Zdravka. Višnji i Zdravku ostali su samo jad, nesreća i frustracija.
wpDiscuz